REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2064/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Marko Cvrković, odvjetnik u Vukovaru, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe za obradu kredita i isplata plaćenog iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli- Pola poslovni broj Gž-342/2025-2 i Gž-343/2025-2 od 17. ožujka 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-367/2024-12 od 12. veljače 2025., u sjednici održanoj 25. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije, u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja, se odbija.
II. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije, u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava, se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-342/2025- 2 i Gž-343/2025-2 od 17. ožujka 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-367/2024-12 od 12. veljače 2025., podnio prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Tuženik je podnio pet pravnih pitanja za koja smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to:
„1. Dovodi li tužba potrošača podnesena u pojedinačnom postupku, a radi utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem utvrđene ništetnosti odredbe ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) do prekida tijeka zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.)?
2. Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?
3. Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) (članku 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007) odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?
4. Je li odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu članka. 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) (članka 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007), ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja navedene odredbe?
5. Je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022) u slučaju kada nižestupanjski sud utvrdi da je odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) nejasna i nerazumljiva, ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi kako je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja navedene odredbe?“.
2. Tuženik smatra da su mu povrijeđena i temeljna ljudska prava i to pravo na jednakost svih pred zakonom, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na pravično suđenje.
3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
4. Prijedlog za dopuštenje revizije nije osnovan.
5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i isplata tako plaćenog iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe.
6. Na temelju odredbi čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. ZPP ovaj revizijski sud je ocijenio da postavljena pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.
7. Prvo postavljeno pravno pitanje za dopuštenje revizije nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, jer je na ovo postavljeno pravno pitanje već odgovoreno objedinjenim pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a pobijana odluka donesena je u skladu sa tim pravnim shvaćanjem.
8. U odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije ukazuje se na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U- III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora) Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.
9. Prema ocjeni ovog revizijskog suda treće i četvrto postavljena pravna pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, jer odgovor na ista ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, a u konkretnom slučaju sud drugog stupnja je osim testa transparentnosti pravno proveo i test poštenosti sporne odredbe, pa nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitati sudsku praksu.
10. Peto postavljeno pravno pitanje prema ocjeni ovog revizijskog suda nije važno pravno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, jer se temelji na činjenici da je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora znala procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja te odredbe, iako to nižestupanjski sudovi nisu utvrdili.
11. S obzirom da u odnosu na postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP, ovaj revizijski sud je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučio kao u točki I. izreke ovog rješenja.
12. Prema ocjeni ovog revizijskog suda tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka, zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo i to pravo na pravično suđenje, pravo na jednakost svih pred zakonom i pravo na djelotvoran pravni lijek u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP.
13. To stoga, što razlika u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda se, same po sebi, ne mogu smatrati suprotnima Konvenciji. Zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu, jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske prakse koja se odnosi na zaštitu potrošača nije razlog kojim bi tuženik učinio vjerojatnim da bi mu zbog toga bilo povrijeđeno koje od gore navedenih temeljnih ljudskih prava.
14. U odnosu na primjenu postupovnih pravila, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno iznositi svoje tvrdnje i odlučne činjenice, predložiti dokaze, te izjasniti se o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Nižestupanjski sudovi su u svojim odlukama odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su dostatno obrazložene te su izneseni relevantni uvjerljivi razlozi za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Zbog navedenog se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima, a zbog čega ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravo na pravično suđenje.
15. S obzirom da tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu povrijeđena istaknuta temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 25. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
