Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5036/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Ivan Šalina i Božo Vrkić, odvjetnici u Zadru, Jurja Dalmatinca Matejeva 3, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupaju punomoćnici Jelena Matulić i Boris Bilić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Matulić i Bilić d.o.o. Split, Lovretska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P- 2083/2021-63 od 27. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja KV, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P- 2083/2021-63 od 27. rujna 2024., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-2083/2021-63 od 27. rujna 2024., u dijelu pod točkom II. izreke te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Uvažava se žalba tužitelja KV i ukida se rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-2083/2021-63 od 27. rujna 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

III. Uvažava se žalba tužene Privredne banke Zagreb d.d. i ukida se navedeno rješenje u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

IV. Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke sud prvog stupnja odbija prvi od dva eventualno istaknuta zahtjeva kojim tužitelj traži utvrditi da je ništetan i da ne proizvodi pravni učinak Ugovor o kreditu broj: 9010736482 zaključen između stranaka 22. rujna 2005. te da se slijedom toga nalaže tuženici isplatiti – vratiti tužitelju iznos od 44.442,09 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, dok pod točkom II. izreke prihvaća drugi eventualno istaknuti zahtjev te utvrđuje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] koji su stranke zaključile 22. rujna 2005. te da slijedom toga tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 22. rujna 2005., ujedno nalažući tuženici da tužitelju na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF isplati iznos od 3.597,58 eura, sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci navedene presude.

2. Pobijanim rješenjem pod točkom I. izreke sud prvog stupnja nalaže tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 6.315,95 eura, dok pod točkom II. izreke odbija zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

3. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. izreke te protiv navedenog rješenja u dijelu pod točkom I. izreke, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu i rješenje u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ih u tom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku zajedno s PDV-om u iznosu od 2.500,00 eura te troška sudske pristojbe u točno nenaznačenom iznosu.

4. U odgovoru na žalbu tuženica ističe da je žalba tužitelja neosnovana, a prvostupanjske odluke u dijelu koji pobija tužitelj, zakonite i pravilne. Predlaže žalbu tužitelja odbiti i u tom dijelu potvrditi pobijanu presudu i rješenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje odgovora na žalbu po punomoćniku odvjetniku zajedno s PDV- om u iznosu od 1.250,00 eura te troška sudske pristojbe u iznosu od 245,44 eura.

5. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom II. izreke te protiv navedenog rješenja u dijelu pod točkom II. izreke, žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže presudu i rješenje u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ih u tom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku zajedno s PDV-om u iznosu od 312,50 eura te troška sudske pristojbe u iznosu od 164,85 eura.

6. Žalba tužitelja protiv presude nije osnovana, dok je njegova žalba protiv rješenja osnovana.

7. Žalba tuženice protiv presude i rješenja je osnovana.

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a. Međutim, u smislu žalbenih navoda stranaka, ocjena je ovog suda da je u pobijanoj presudi ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda (u dijelu u kojem se odlučivalo o drugom eventualnom tužbenom zahtjevu), kao i u pobijanom rješenju o troškovima postupka (u dijelu pod točkom I. izreke), ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer o nekim bitnim i odlučnim činjenicama u odluci nisu navedeni razlozi ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, pa se, za sada, ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

9. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja (konačno postavljen podneskom od 15. rujna 2023. u skladu s nalazom i mišljenjem te dopunom nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje financijske struke Sandre Došen dipl. oec.), za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 9010736482. sklopljenog 22. rujna 2005. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, uz zahtjev za isplatu iznosa od 44.442,09 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (prvi od dva eventualno istaknuta zahtjeva), koji zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je predmetnim Ugovorom tužitelju odobren kredit u iznosu od 60.303,74 CHF, kojim Ugovorom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora, kao i valutna klauzula, za koje odredbe pozivom, između ostalog, i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim i ništetnim odredbama ugovora bez kojih ugovor ne može opstati, radi čega smatra da takav ugovor ne proizvodi pravne učinke te da mu je tuženica, stoga, dužna vratiti ukupno plaćeni iznos od 44.442,09 eura.

10. Tužitelj je postavio i drugi zahtjev koji je predložio prihvatiti ukoliko se nađe da prvi istaknuti nije osnovan, koji zahtjev je također konačno postavio podneskom od 15. rujna 2023. u skladu s rezultatima financijskog vještačenja, temeljeći ga istovjetno na pravomoćnom presuđenju iz naprijed navedenog kolektivnog spora, i to zahtjev za utvrđenjem da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz navedenog Ugovora o kreditu te da slijedom toga tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 22. rujna 2005., posljedično tome i zahtjev za isplatu iznosa od 3.597,58 eura s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF.

11. Iz sadržaja spisa i pobijane odluke proizlazi da između stranaka nije sporno da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženicom, kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu 22. rujna 2005., kojim ugovorom je tuženica odobrila tužitelju i stavila mu na raspolaganje kredit (za kupnju stambenog objekta) u kunskoj protuvrijednosti od 60.303,74 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF važeći na dan korištenja kredita te da je odredbom čl. 4.1. Ugovora propisana kamata na kredit kojom se obvezuje tužitelj platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,35 % godišnje, dok je prema odredbi čl. 7.2. ugovoreno da se kredit otplaćuje u 300 rate plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

12. Iz sadržaja spisa proizlazi da između stranaka nije sporno niti to da su na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje ZIDZPK/15), stranke 16. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita.

13. Prvostupanjski sud je rukovodeći se pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu po tužbi Udruge potrošač, pozivom na odredbe čl. 3., čl. 4. i čl. 7. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23, dalje: ZOO), te na odredbe čl. 502.a i 502.c ZPP-a, zaključio o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, u konačnome izražavajući stav da bi mogle biti ništetne samo odredbe o određivanju visine kamate i o valutnoj klauzuli, ali ne i cijeli predmetni Ugovor, slijedom čega je odbio postavljeni tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje ništetnost cijelog Ugovora o kreditu broj: 9010736482 od 22. rujna 2005. te je odlučio kao pod točkom I. izreke pobijane presude, dok je prihvatio drugi eventualni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli (te da slijedom toga tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 22. rujna 2005.), posljedično čemu je na temelju odredaba čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. ZOO-a, prihvatio i zahtjev za isplatu iznosa od 3.597,58 eura s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF, pri tome otklanjajući i istaknuti prigovor zastare.

14. I u žalbenom stupnju postupka, po žalbi tuženice je sporan učinak sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu - konverziji, sporna je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te posljedično tome, ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa za koji tvrdi da ga je tuženica od njega neosnovano naplatila temeljem ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržanoj u predmetnom Ugovoru o kreditu, s time da je sporna i i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja, kao i tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice, dok je po žalbi tužitelja sporan zaključak suda prvog stupnja po kojem cijeni neosnovanim zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu te posljedično tome i zahtjev za isplatu utuženog iznosa od 44.442,09 eura, upirući na proturječnost i kontradikotornost pobijane odluke u odluci o troškovima postupka, s obzirom na činjenicu da je tužitelj u cijelosti uspio s drugim eventualnim zahtjevom.

15. Kako je to već naprijed i obrazloženo, u konkretnom slučaju tužitelj, između ostalog, prvi postavljeni tužbeni zahtjev temelji na odluci suda donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa) te na presudi Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.; odbio reviziju banaka (kao jedna od tuženih banaka, bila je i tuženice), s time da između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženice, kao kreditor, zaključile Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od od 60.303,74 CHF, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 300 mjesečnih rate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja te da je ugovorena kamata na kredit kojom se obvezuje tužitelj platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana.

16. Pravilno se prvostupanjski sud pri donošenju pobijane presude pod točkom I. izreke, rukovodio učincima naprijed navedenih presuda u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je prvostupanjski sud imao osnova zaključivati o tome da se i u konktretnom slučaju radi o ništetnim (ništavim) odrednama predmetnog Ugovora o kreditu.

17. Pri tome, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da ništetnost (ništavost) navedenih odredbi ne povlači za sobom ništavost cijelog ugovora,

18. Naime, imajući u vidu da je odredbom čl. 1065. Zakona o obveznim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91), bilo propisano da je ugovor o kreditu definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a da se korisnik obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom (s time da istovjetno propisuje i odredba čl. 1021. sada važećeg ZOO-a), tuženica je prihvaćanjem zahtjeva tužitelja, tužitelju, sukladno njegovoj kreditnoj sposobnosti, odobrila i isplatila kredit za kupnju stambenog objekta, tako da je svrha predmetnog ugovora o kreditu bila stjecanje novčanih sredstava za kupnju stambenog objekta, pri čemu se tužitelj obvezao vratiti primljeni iznos kredita u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF, uvećano za ugovorenu kamatu koja je promjenjiva.

19. Pored navedenog, za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti (ništavosti) cijelog ugovora mjerodavna je odredba čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03.), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, kojom je propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, s time da i prema odredbi čl. 105. st. 1. ZOO/91, ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, s time da će u smislu st. 2. istog članka ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

20. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (tako i čl. 323. st. 1. sada važećeg ZOO-a). Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91. Stoga, kako se radi o ništetnosti (ništavosti) spornih odredbi (promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo.

21. Dakle, utvrđenjem ništetnosti (ništavosti) ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je tužitelj, kao potrošač, doveden u poziciju kao da je Ugovor sklopio bez ništetnih (ništavih) odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora. Stoga, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez utvrđenih ništetnih odredbi, jer je utvrđenjem njegove djelomične ništetnosti tužitelju omogućeno od tuženice po pravilima o stjecanju bez osnove potraživati preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi (u kojem smislu je tužitelj postavio drugi eventualni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i s tim u vezi za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi razlike u tečaju za određeno razdoblje). Identično pravno stajalište o održavanju na snazi ugovora o kreditu koji u sebi sadržava odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-1471/2024-2 od 17. travnja 2025., naglašavajući da „Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.“.

22. Iz naprijed opisanih razloga, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja kojima prigovara ocjeni neosnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti (ništavosti) predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti te posljedično tome i zahtjevu za isplatu.

23. Radi svega naprijed navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

24. Međutim, u odnosu na žalbene navode tuženice vezano za ništetnost (ništavost) Ugovora u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule te s tim u vezi zatraženu isplatu iznosa od od 3.597,58 eura (s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF), osnovano tuženica žalbenim navodima upire na to da je sud prvog stupnja donoseći odluku o navedenom zahtjevu tužitelja, zanemario činjenicu da je između stranaka na temelju ZIDZPK/15, sklopljen Dodatak ugovora o kreditu 16. prosinca 2015. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, o čemu je sud prvog stupnja pobijanom presudom propustio dati ikakove razloge, pa tako i o istaknutim prigovorima tuženice u tom pravcu.

25. Naime, s obzirom na sklopljeni Dodatak ugovora o kreditu 16. prosinca 2015., sporno je jesu li stranke sklapanjem tog Dodatka ugovora o kreditu u CHF sukladno odredbi čl. 19.e ZIDZPK/15, kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u eur, ugovorno riješile pitanje tražbine tužitelja u ovom postupku, na što se tuženica pozivala tijekom cijelog postupka, ističući već u odgovoru na tužbu da je prvotni kredit u CHF prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR, pa da više ne može postojati nikakvo potraživanje po osnovi preplate valutne klauzule, ali isto tako niti utvrđivanja ništetnosti.

26. Odredbom čl. 19.e ZIDZPK/15 propisano je da je vjerovnik dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu tga Zakona preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c toga Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu.

27. Vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Sandri Došen dipl. oec., sud prvog stupnja je utvrdio da je zbog promjene tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, tuženica više obračunala razliku anuiteta u ukupnom iznosu od 27.105,98 kuna, odnosno 3.597,58 EUR i to za razdoblje od 31. listopada 2005. do 30. rujna 2015. (do dana konverzije kredita) tremeljem čega je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.597,58 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, pri čemu nije uzeo u obzir, niti se osvrnuo na tvrdnje tuženica - da je u postupku konverzije tuženica uzela u obzir sve uplate tužitelja, pa i ono što je plaćeno temeljem ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (čl. 5. Dodatka ugovora o kreditu), s obzirom na to da je postupak konverzije proveden sukladno čl. 19.c ZID ZPK/15, temeljem čega je tvrdila da je tužitelj predmetnom konverzijom u potpunosti obeštećen.

28. Prvostupanjski sud o konverziji predmetnog kredita iz CHF u EUR te o prigovoru tuženice da je prema čl. 5. Dodatka ugovora o kreditu, obuhvaćen i tužbeni zahtjev iz predmetne tužbe (drugi eventualni zahtjev) i da je tužitelj nakon što je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu, kao potrošač, restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu, na način da je isto uzeto u obzir sporazumom o konverziji, u pobijanoj presudi ne daje ikakva obrazloženja, čime se razlozi na temelju kojih usvaja drugi postavljeni tužbeni zahtjev, ukazuju nedostatnim i nejasnim i sa pravnog i sa matematičkog aspekta.

29. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ( čl. 8. ZPP).

30. Međutim, iako izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, dužan je stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu.

31. Stoga, kako prvostupanjska presuda o navedenim tvrdnjama tuženice nema nikakvih razloga, a koje tvrdnje tuženica ponavlja i u žalbi, pobijana presuda se u tom dijelu, za sada, ne može ispitati, čime je ostvarena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

32. Pored navedenog, osnovano tužitelj upire na proturječnost i kontradikotornost odluke o troškovima postupka u dijelu pod točkom I. izreke pobijanog rješenja kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove ovoga postupka, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva, u kojem slučaju tužitelj ne traži da se prihvate svi istaknuti zahtjevi, već samo jedan od njih, sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a. Kod eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva (isticanja podrednih tužbenih zahtjeva), kada tužitelj uspije u jednom od njih, u pogledu određivanja troškova parničnog postupka smatrat će se da je u cijelosti uspio u sporu i u skladu s tim će mu se odrediti trošak postupka, no samo u pogledu onih parničnih radnji koje se odnose na prihvaćeni dio tužbenog zahtjeva i samo za one radnje koje su bile potrebne za donošenje odluke u pogledu tog dijela zahtjeva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-1471/2024-2 od 17. travnja 2025.).

33. Stoga, osnovano tužitelj žalbenim navodima ukazuje na to da je sud prvog stupnja dosuđujući tuženici trošak postupka na teret tužitelja, zanemario uspjeh tužitelja u sporu u odnosu na drugi, podredni tužbeni zahtjev.

34. Zbog svega navedenog, temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a, valjalo je po žalbi tuženice ukinuti presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, a posljedično tome ukinuti i odluka o parničnim troškovima u dijelu pod točkom II. izreke pobijanog rješenja, a po žalbi tužitelja temeljem iste zakonske odredbe ukinuti odluku o parničnim troškovima u dijelu pod točkom I. izreke pobijanog rješenja te predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

35. U ponovnom suđenju prvostupanjski sud će otkloniti počinjenu bitnu povredu postupka i raspraviti sporne činjenice odlučne za rješenje predmetnog spora na koje mu je ukazano ovom odlukom, o čemu će dati jasne, neproturječne i relevantne razloge sukladno čl. 338. st. 4. ZPP, pri čemu će se u obrazloženju osvrnuti i na prigovore tuženice kojima osporava pravo tužitelja na utvrđenje i isplatu, kao i na materijalno pravo iz ZIDZPK/15 kojim su propisana prava i obveze vjerovnika i potrošača, načela konverzije, način izračuna konverzije i informiranje prilikom sklapanja sporazuma, nakon čega će na temelju rezultata cjelokupnog postupka, o tužbenom zahtjevu koji je ostalo za raspraviti, donijeti novu, zakonitu i pravilnu odluku, kojom odlukom će ujedno odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka u naprijed izloženom smislu.

36. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 25. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš