Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3070/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Lei Erak, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Petrinjska 59, zastupanog po punomoćnicima Anti Glamuzina i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2091/2022-31 od 26. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 25. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2091/2022-31 od 26. svibnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-2091/2022-31 utvrđena je ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u Chf iz Ugovora o kreditu br: [broj kredita] zaključenog 20. listopada 2006., kao u stavku I izreke presude suda prvog stupnja.

1.2. U stavku II izreke iste presude naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 27.503,12 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka određenih dana u mjesecima od travnja 2008. do studenog 2012. pa do isplate.

1.3. U stavku III izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 5.396,66 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2.1. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate i uz naknadu troška sastava žalbe sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate, podredno ju ukinuti i odrediti da se ponovo provede glavna rasprava.

2.2. U odgovoru na žalbu tužitelj smatra da je žalba tuženika neosnovana i predlaže ju kao takvu odbiti.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Tvrdnje iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja povredu načela ravnopravnosti i pravičnosti, da parnični postupak u izvedbi prvostupanjskog suda nema element kontradiktornosti te da odluka prvostupanjskog suda predstavlja arbitrarnu odluku su netočne. Prvostupanjski je sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. U tom smislu na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe žalbeno pozivanje na navod iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III- 5038/2015 od 12. srpnja 2018.

4.2. U odnosu na prigovor o povredi prava na pravično suđenje s aspekta procesne jednakosti valja reći da po načelu saslušanja stranaka svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tuženik tijekom postupka bio zastupan po punomoćnicima odvjetnicima te je bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. Stoga je bespredmetno pozivanje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4510/2010 od 12. siječnja 2015. i na navod iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3874/2008 od 4. travnja 2012.

4.3. Slijedom navedenog se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) kao i žalbeni prigovor o povredi prava iz čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).

4.4. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je prvostupanjska odluka razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može povodom žalbe ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi kao i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.5. Povodom isticanja relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 3. ZPP vezano za povišenje tužbenog zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf iz tužbe kao u podnesku od 15. srpnja 2024. nakon provedenog financijskog vještačenja, valja ukazati kako je prvostupanjska odluka u skladu sa zaključkom o dopuštenosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u Chf nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su IV-162/2021) od 26. studenog 2021. a nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP jer sud prvog stupnja, za razliku od žalbenih navoda tuženika, nije prekoračio tužbeni zahtjev.

4.6. Kada u sadržaju svoje žalbe ističe navodnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP, tuženik gubi iz vida da iz odredbe čl. 338. st. 4. ZPP ne proizlazi obveza suda da obrazlaže razloge neprihvaćanja dokaznih prijedloga stranaka jer je sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza. Obzirom da su u prvostupanjskoj presudi sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile a posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, nije ostvarena povreda odredbe čl. 338. st. 4. ZPP.

5. Sud prvog stupnja je u odnosu na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ovdje po načelu tempus regit actum mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) kada je utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu br. [broj kredita] zaključenog 20. listopada 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz Chf, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača, nalažući tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati kredita s osnova tih ništetnih odredbi u iznosu od 27.503,12 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate.

6.1. Ne prihvaća se neutemeljen žalbeni navod tuženika da odlučne činjenice nisu točno utvrđene samim tim što prvostupanjski sud nije proveo sve dokaze koje je tuženik predložio radi utvrđenja okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi bilo drugačije od utvrđenog u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. U skladu sa načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude, što ne znači da je dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza. Uočava se da je tuženik na ročištu od 1. listopada 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje zaposlenice banke JI. Pravilna je odluka suda prvog stupnja o neprihvaćanju dokaznog prijedloga tuženika za saslušanje Javnog bilježnika Boleslava Dvorničića u Krku. Naime, kada se uzme u obzir da je djelokrug rada Javnog bilježnika pri solemnizaciji već sastavljenog ugovora određen odredbama čl. 57., čl. 58. i čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" br. 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 i 57/22), jasno je da Javni bilježnik nije mogao sudjelovati u pregovaranju o ponudi kredita tužitelju pa tako ni imati saznanja o činjenicama navodnog davanja potrebnih obavijesti u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora.

6.2. Slijedom navedenog za zaključiti je kako tuženik nije prešao okvir utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. za koje je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

7.1. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2 ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

7.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7.3. Navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese a svaki rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

7.4. Utvrđenu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana ne može anulirati tuženikovo pozivanje na to da je odredbom čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 20. listopada 2006. ugovorena mogućnost konverzije kredita u valutu euro. Odredbama čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, propisana obveza kreditnim institucijama odnosno bankama da potrošačima ponude konverziju Chf kredita u valutu euro dok je potrošačima ostavljena mogućnost izbora - da prihvate navedeni sporazum s konverzijom ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ili da taj prijedlog banke ne prihvate već zadrže stari važeći kredit s valutnom klauzulom u Chf s obvezom otplate kredita prema važećim ugovorenim uvjetima. Budući da iz odredbe čl. 9. predmetnog ugovora kao ni iz odredaba čl. 19.a-19.e. ZPK ne proizlazi obveza tužitelja na konverziju kredita, ne bi se radilo o za ovaj spor odlučnim odredbama.

8.1. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1 u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO. pri čemu je sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Tužitelj se osnovano pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazao da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti Chf zaključenom u obuhvaćenom razdoblju, prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je, uz vlastiti iskaz, dokazao i svoje svojstvo potrošača.

8.2. Žalbene navode tuženika da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati utužene iznose jer da iz izvršenih uplata proizlazi da ih je vršila i treća osoba, valja otkloniti jer nisu osnovani. Navedeno iz razloga jer je izvršenim uplatama mjesečnih anuiteta tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju, pri čemu za odluku o zahtjevu za vraćanje stečenog bez osnove po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli u Chf nije od utjecaja je li te uplate vršio tužitelj osobno ili neka treća osoba obzirom da su uplate izvršene upravo tuženiku na ime obveze tužitelja za otplatu kredita, koja ugovorna obveza, iako ništetna, je time ispunjena.

8.3. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedokinje JI dok je saslušanje javnog bilježnika pravilno otklonjeno kao nepotrebno jer javni bilježnik ne sudjeluje u pregovaranju o ponudi kredita pa tako nema saznanja o činjenicama navodnog davanja potrebnih obavijesti u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora a tužitelj nije iskazivao suprotno, tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, tako da nema mjesta zaključku o prekoračenju okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

9.1. U predmetnom je postupku sud prvog stupnja pravilnom primjenom čl. 220. st. 2., čl. 250., čl. 259. i čl. 260. ZPP utvrdio tražbinu tužitelja za vraćanje od tuženika stečenog bez osnove po ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u Chf vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Koraljki Cesarec Noršić. Povodom primjedaba tuženika vještakinja se pisano očitovala 26. studenog 2024. s dopunom od 2. prosinca 2024. uzimajući u obzir podatke o otpisu glavnice i redovnih kamata koje je dostavio upravo tuženik. Potom su tuženikovi prigovori raspravljeni i otklonjeni na ročištu za glavnu raspravu pred prvostupanjskim sudom od 7. travnja 2025., što isključuje potrebu za obnovom vještačenja ili za traženje mišljenja drugih vještaka tako da nema uvjeta za primjenu čl. 261. st. 2. i 3. ZPP. U okolnostima u kojima tuženik nije dokazao osnovanost svojih prigovora žalbeno se osporavanje pravilnosti navedenog činjeničnog utvrđenja ukazuje neosnovanim.

9.2. U žalbi se osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf. Prvostupanjska je odluka o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31 siječnja 2022. (Su-IV- 33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u Chf odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u Chf) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u Chf odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u Chf u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

9.3. Obzirom na to da je zastara za tražbinu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupila 14. lipnja 2023. jer je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018., tražbina iz tužbe od 12. travnja 2022. za povrat isplaćenog s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf nije u zastari, sukladno odredbama čl. 214. u vezi čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO.

10.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

10.2. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

11. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12., čl. 29. st. 1. i 2. i čl. 214. u vezi čl. 215. st. 1. i čl. 225. te čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli u Chf i kada je tuženiku naložio isplatu stečenog bez osnove na temelju tih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, na što ne utječe žalbeno pozivanje na po tuženiku izdvojene pojedine dijelove odluka drugih sudova, na izdvojeno mišljenje suca Ustavnog suda Republike Hrvatske BI uz odluku br. U-III-4150/2019 i dr. od od 3. veljače 2021. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u stavku I izreke presude.

12. Navedeno se odnosi i na odluku o naknadi parničnog troška iz stavka III izreke prvostupanjske presude jer je ta odluka odraz pravilne primjene čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje: Tarifa). Navedenu odluku tuženik ne može s uspjehom osporavati svojim preocjenjivanjem značaja, opsega i sadržaja podnesaka od 11. siječnja 2024. i 17. siječnja 2025., u odnosu na koje je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbe čl. 155. i tbr. 8. toč. 1. Tarife. Primjenom čl. 380. toč. 2 i 3 ZPP valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi odluku o naknadi parničnog troška iz stavka III izreke presude suda prvog stupnja, kao u stavku I izreke ove presude.

13. O zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe odlučeno je primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP, kao u stavku II izreke.

U Zagrebu 25. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Gabriela Topić Kordej