Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj:P-1008/2019-16

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Heleni Đud, u pravnoj stvari tužitelja ČĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Franjo Šebijan, odvjetnik u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Anita Marković, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, 25. studenoga 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kojim predlaže da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu podnesen 29. srpnja 2020. kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi isplate koja je dopisom od 8. srpnja 2020. dostavljena tuženiku radi davanja odgovora na tužbu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda navodeći da su stranke odredbom članka 13. Ugovora o kreditu od 2. siječnja 2007. ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika, a koje je sjedište u [adresa]. Predlaže sudu oglasiti se mjesno nenadležnim i ustupiti predmet Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

3. U podnesku od 25. rujna 2020. kojim se tužitelj očitovao na izneseni prigovor mjesne nenadležnosti tužitelj ističe kako je ovu tužbu podnio radi naknade štete, kao potrošač te se na njega ima primijeniti odredba čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Kako se radi o specijalnom propisu koji isključuje primjenu ugovorne nadležnosti iz osnovnog ugovora o kreditu, smatra da bi trebao imati prednost u odnosu na općenite odredbe ZPP-a. Nadalje ističe kako je sukladno čl. 320. st. 1. ZOO-a odredba o nadležnosti iz predmetnog ugovora očito nejasna, odnosno kako je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju te da se nejasnoća iste odredbe treba tumačiti u korist tužitelja kao slabije i neuke strane (fizičke osobe) naspram tuženika (pravne osobe), dugogodišnje kreditne institucije velikoga tržišnoga udjela. S obzirom da sud nije jasno određen, a u potpisu je navedeno da ugovor sklapa „Podružnica Varaždin“, da je evidentno kako je ovaj spor proizašao iz poslovanja poslovne jedinice tuženika, sve to sukladno čl. 59. ZPP-a.

4. Ovosudnim rješenjem broj P-1008/2019-7 od 3. studenoga 2020. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti, koje je rješenjem broj Gž-246/2021-2 od 8. ožujka 2021. rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici ukinuto i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

5. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za isplatu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule iz Ugovora o kreditu od 2. siječnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu).

6. Odredbom čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019.; dalje: ZPP) propisano je da se stranke, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan.

7. U čl. 13. predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka ugovorena je nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, što bi s obzirom na sjedište tuženika u Zagrebu bio Općinski građanski sud u Zagrebu.

8. Međutim, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora; dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, dok odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

9. Navedene odredbe u skladu su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

10. U presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 (Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr.) Sud Europske unije zaključio je da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

11. Naime, ovakvom je ugovornom odredbom, po stavu ovoga suda, tuženik za sebe ugovorio pogodnost u slučaju ostvarivanja prava i obveza stranaka iz ugovora sudskim putem, iako je sam ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Varaždinu (kako je to utvrđeno i uvidom u sam ugovor) te je sve poslove vezano uz samo sklapanje ugovora te ispunjavanje obveza po istom tužitelj, očigledno, mogao obavljati u istoj toj poslovnici, dakle u Varaždinu, a s druge strane potrošaču je otežano ostvarenje njegovih prava pred sudom koje se očituje prvenstveno u većim troškovima i većem gubitku vremena kako tužitelja osobno, tako i njegovog punomoćnika, nego što bi to bilo u slučaju vođenja postupka pred sudom prebivališta tužitelja, u kojem je mjestu, kako je rečeno, i sam ugovor sklopljen te izvršavan. Stoga se ugovaranje mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, a to prema sjedištu tuženika kao kreditora, ukazuje suprotnim načelu savjesnosti i poštenja, pogotovo u situaciji kada se sva ostala prava i obveze po ugovoru ostvaruju u mjestu poslovnice, te na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga sud utvrđuje da se radi o nepoštenoj, a time i ništetnoj ugovornoj odredbi, pa se na istoj ne može temeljiti nadležnost suda u Zagrebu kako to smatra tuženik.

12. Iako bi prema odredbama čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP-a koje reguliraju općemjesnu nadležnost suda prema registriranom sjedištu tuženika, za postupanje u ovom predmetu mjesno bio nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu na čijem području tuženik ima svoje registrirano sjedište, iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopljen u poslovnici u Varaždinu (vidljivo iz završenog dijela Ugovora – mjesto sastavljanja i datum), pa po stavu ovoga suda ovdje dolazi do primjene čl. 59. ZPP-a kojim je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Budući da se ovdje radi o sporu u povodu djelatnosti te jedinice, sud je ocijenio kako postoji (izberiva) mjesna nadležnost ovoga suda za suđenje u ovom sporu na temelju navedene zakonske odredbe. Pri tome, suprotno navodima tuženika, sud smatra kako spor doista proizlazi iz poslovne djelatnosti poslovne jedinice tuženika u Varaždinu, budući da se predmetnom tužbom traži utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi i isplata po toj osnovi, a sklapanje tog ugovora je bilo u djelokrugu poslovne jedinice tuženika u Varaždinu.

13. Kako je prema navedenom i ovaj sud opće mjesno nadležan za postupanje u smislu čl. 59. ZPP-a, sud je odbio prigovor tuženice.

14. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Varaždinu 25. studenoga 2025.

Sutkinja

Helena Đud

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka istog. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti

1. Tužitelju po punomoćniku Franji Šebijanu, odvjetniku u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćnici Aniti Marković, odvjetnici u Zagrebu