Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4949/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Gabriele Topić Kordej, u pravnoj stvari tužiteljice ČC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika Zagrebačka Banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 zastupana po punomoćnicima HC, RC, Margita Kiš Kapetanović, odvjetnicima iz Odvjetničkog društvu Porobija i Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-627/2019-37 od 10. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 25. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-627/2019-37 od 10. rujna 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te pod točkom III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko iznosa od 2.616,12 eura.

II Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-627/2019-37 od 10. rujna 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II.I. izreke.

III Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-627/2019- 37 od 10. rujna 2024. pod točkama II.II. i III. izreke, i to:

- pod točkom II.II. izreke na način da se tužbeni zahtjev, postavljen na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa, u visini od 5.102,35 eura, te s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF, u iznosu od 8.487,97 eura, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama koje teku od dana svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, odbija kao neosnovan,

- pod točkom III. izreke na način da se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.616,12 eura sa zatraženim zateznim kamatama od ana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, kao neosnovan, te sudi da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

III Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke odbijen tužbeni zahtjev, kao neosnovan, na utvrđenje da je Ugovor o namjenskom [broj kredita] zaključen između tužiteljice i tuženika dana 28. lipnja 2006. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužiteljici iznos od 104.070,38 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate

Pod točkom II. izreke je prihvaćen podredni tužbeni zahtjev te je:

(I.) utvrđeno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl.2 Ugovor o namjenskom [broj kredita] te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužiteljica nije bila dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i promjenjivom tečaju CHF, a koje promjene su nastale nakon 28. lipnja 2006. godine,

(II.) odlučeno da je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 5.102,35 eura sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 8.487,97 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

U točki III. izreke je odlučeno da je tuženik dužan naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.616,12 eura sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv navedene presude pod točkama I. i III. izreke žali se tužiteljica zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti osnovni tužbeni zahtjev, uz dosudu cjelokupno zatraženih troškova tužitelju, ili presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Protiv prvostupanjske presude pod točkama II. i III. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a te predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu i odbiti tuženi zahtjev tužiteljice, uz naknadu parničnih troškova tuženiku, kao i troška žalbenog postupka.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužiteljice je neosnovana.

6. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je (glavni) tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o namjenskom [broj kredita], sklopljenog između stranaka dana 28. lipnja 2006.. te zahtjev za isplatom iznosa od 104.070,38 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačno navedeni mjesečni iznos pa do isplate.

Predmet spora po eventualno kumuliranom zahtjevu tužiteljice je njezin zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, i to ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope u visini od 5.102,35 eura te 8.487,97 eura po osnovi ništetnosti valutne klauzule u CHF, sve sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, a na ime stečenog bez osnove.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a i u svezi s odredbama čl. 117. st. 1.-3. ZID ZPP/19, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Također nisu počinjene ni druge povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a.

U odnosu na žalbu tužiteljice

9. Žalitelj u bitnome navodi da ne bi smjelo biti sporno to da je Trgovački sud u Zagrebu u sporu pod poslovnim brojem P-1401/2012 po kolektivnoj tužbi potrošača, a što veže i prvostupanjski parnični sud, utvrdio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutna klauzula ništetne. U takvoj situaciji, prema mišljenju tužiteljice, kada su ništetni predmet tj. valuta te djelomično cijena odnosno kamata, Ugovor o kreditu bez tih bitnih sastojaka ne može opstati pa je sud prvog stupnja trebao prihvatiti prvotni tužbeni zahtjev.

10. Prvostupanjski sud je pod točkom 26. obrazloženja naveo da utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora i ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe (članak 55. stavci 1. i 2. ZZP-a). Dakle, preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke, jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe, on će biti u cijelosti ništetan, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe, kriterij je, kao što je rečeno, je li kontinuitet ugovora pravno moguć. U tom smislu treba ispitati je li zbog izuzimanja primjene te neobvezujuće odredbe došlo do promjena u samoj svrsi ugovora, a jednako tako potrebno je ispitati je li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranaka. Pri tome kriterij nije ono što je povoljnije za stranke ili za pojedinu stranku, jer je doseg zaštite koji se pruža neobvezujući učinak nepoštene odredbe. To načelo proizlazi iz odluka Suda, posebice točke 71. predmeta C-421/14 Banco Primus. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud smatra da ovaj sporni ugovor može opstati bez ništetne ugovorne odredbe i da se svrha ugovora može ostvariti, uz zadržavanje ravnoteže prava i obveza stranaka, nakon uklanjanja ništetne odredbe.

11. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05) je ugovor o kreditu definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. U postupku je utvrđeno da je pravni prednik tuženika prihvaćanjem zahtjeva tužiteljice istoj sukladno njezinoj kreditnoj sposobnosti odobrio i isplatio namjenski kredit za kupnju vozila. Dakle, svrha predmetnog ugovora o kreditu je bila stjecanje novčanih sredstava za kupnju vozila te u tijeku postupka utvrđeno da je tuženik dana 20. studenoga 2006. tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 18.870,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (86.665,23 kn, prema nalazu i mišljenju vještaka), a tužiteljica se obvezala vratiti primljeni iznos kredita u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF uvećan za ugovorenu kamatu koja je promjenjiva, a u trenutku zaključenja ugovora je iznosila 5,10% godišnje.

12. Za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora mjerodavna je odredba čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, 46/2007 i 79/2007 - dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (9. studenoga 2006.) kojim je propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe te odredba čl. 324. st. 1. ZOO/05 prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, s time da će u smislu st. 2. istog članka ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

13. Utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je tužiteljica kao potrošač dovedena u poziciju kao da je Ugovor sklopila bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopila po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora. Stoga, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez utvrđenih ništetnih odredbi jer je utvrđenjem njegove djelomične ništetnosti tužiteljici omogućeno od tuženice po pravilima o stjecanju bez osnove potraživati preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi (u tom je smislu tužiteljica postavila tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi povišenih kamatnih stopa za određeno razdoblje). Identično pravno stajalište o održavanju na snazi ugovora o kreditu koji u sebi sadržava odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. koji je u odgovoru na pitanje "Kakvi su pravni učinci utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi te s time u vezi može li, i u kojem sadržaju, ostati na snazi predmetni ugovor bez onih odredaba koje su utvrđene ništetnim" naglasio da se ništetne odredbe ugovora načelno imaju smatrati kao da nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

14. Iz naprijed opisanih razloga su neosnovani žalbeni navodi da je sud prvog stupnja trebao prihvatiti prvobitni tužbeni zahtjev i utvrditi ništetnost cijelog Ugovora o kreditu te je u tom dijelu žalbu valjalo odbiti.

15. U odnosu na odluku o troškovima postupka tužiteljica nije iznijela niti jedan konkretan žalbeni navod, ali žalba je i u tom dijelu neosnovana jer tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troškova postupka iz razloga koji će biti obrazloženi na kraju ove presude.

16. S obzirom da tužiteljica nije uspjela u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti njezin zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

U odnosu na žalbu tuženika

17. U pobijanoj presudi je prvostupanjski sud nespornim utvrdio:

- da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom [broj kredita] dana 28. lipnja 2006. potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Dariji Grigillo Ramljak pod brojem OU-347/06-1 30. lipnja 2006., prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužiteljici kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 101.000,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz rok otplate od 20 godina, te početnu kamatnu stopu od 4,50%,

- da je čl. 2. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora,

- da se tijekom trajanja navedenog ugovornog odnosa Odlukama tužene o kamatnim stopama početno ugovorena kamatna stopa mijenjala/povisivala, te da je tako ista iznosila iznad ugovorene 4,50%, i to 5,15%, 5,80%, 6,40%, 6,15%.

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi je predmetni kredit korišten za gradnju kuće za stambeno zbrinjavanje nje i obitelji, a ne za poslovne svrhe.

18. Ovdje treba reći sljedeće.

19. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

20. S obzirom da je odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" br. 96/2003. – dalje: ZZP/2003), kao i Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. – dalje: ZZP/2007), te Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022. i 156/2022), i to čl. 328. u vezi s čl. 327. i čl. 326. st. 1., predviđeno pravo tužiteljice za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje nepoštenosti /ništetnosti/ pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) i što to zakonsko ovlaštenje oslobađa tužiteljicu dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, a što znači da tužiteljica kao korisnica kredita (potrošač) u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a, neovisno o provedenoj konverziji kredita 2016. (konverzijom kredita nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužiteljice na traženje deklaratorne zaštite) ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.).

21. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

22. U skladu s odredbom čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13 – dalje: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. u čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st 1. ZZP/07 obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

24. Stoga su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost prvostupanjske presude pod točkom I. izreke.

25. Prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/20123 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju s istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a–357.f Zakon o kreditnim institucijama ("Narodne novine", br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene člankom 19.d i člankom 19.e ZPK-a.

26. Odredbom čl. 3. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/2022. i 59/2023 – dalje: ZZP/22), jednako kao i čl. 4. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“, broj 41/14., 110/15. i 14/19) je propisano da se na obveznopravni odnos između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi.

27. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

28. Općim propisima sadržanim u Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

29. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Dodatak Ugovora o namjenskom kreditu (nakon što je tužiteljica prihvatila izračun konverzije) te da je tim Dodatkom regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR te je otplatni plan iz osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.

30. Sagledavajući u bitnome nesporne okolnosti konkretnog slučaja u smislu naprijed navedenih propisa, a imajući pri tome u vidu i da je ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga – „Narodne novine“ br. 39/2017), i da je odredbom čl. 19.a st. 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV.a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF) primjenjuje na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužiteljici svotu koju potražuje u ovom postupku.

31. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Dodatku Ugovora o namjenskom kreditu, sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

32. Imajući na umu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

33. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o namjenskom kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

34. Primjenom pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavljena je narušena ravnoteža između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, pri čemu je od odlučnog značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

35. Tužiteljica koja je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje te uplate.

36. Kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koju je tužiteljica prihvatila, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 3. st. 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao potrošaču i korisniku kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužitelja na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno.

37. Zbog tih razloga je ocjena drugostupanjskog suda da na strani tuženika (trgovca) nije došlo do stjecanja bez osnove na teret tužiteljice (potrošača), pa nastavno tome tužiteljici ne pripada pravo po zahtjevu za novčano potraživanje usmjereno protiv tuženika, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a valjalo preinačiti pobijanu presudu pod točkama II. i III. izreke te odbiti tužbeni zahtjev u tom dijelu i odlučiti kao u točki II izreke, alineja 1. i 2.

38. U odnosu na odluku o troškovima postupka treba reći kako je predmet spora zaštita tužiteljice kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima, da je djelomični uspjeh tužiteljice u parnici posljedica neustaljene sudske prakse, pa je u skladu sa odredbom o troškovima i principima na kojima se temelje, svrsishodno, racionalno i pravedno u okolnostima odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove (čl. 154. st. 4. ZPP-a), uključujući i trošak žalbe i sudske pristojbe na žalbu, zbog čega je i u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka, odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, te je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka (točka II, alineja 3. i točka III izreke ove odluke).

Svako drugačije tumačenje pravila o troškovima u okolnostima kao što su predmetne bilo bi suprotno ustavnom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, odnosno u dosegu ograničavanja prava potrošača da štiti svoja prava pred sudom.

39. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 25. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac