Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-299/2024-8
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Sopjancu, odvjetniku u Dubrovniku, Vukovarska 36, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-202/22 od 13. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 25. studenog 2025.
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pr-202/22 od 13. veljače 2024. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. Ostavlja se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 14.333,81 eura bruto sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.950,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 14. veljače 2024. do isplate (točka II. izreke).
2. Protiv presude žalbu je podnijela tuženica iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tuženice odbije.
4. Žalba je osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće u razdoblju od siječnja 2019. do svibnja 2021. u vezi s radom tužitelja kao policijskog službenika tijekom višednevnih plovidbi na brodu.
6. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:
- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen u Policijskoj upravi Dubrovačko-neretvanskoj, Pomorska policija, na radnom mjestu policijski službenik,
- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao policijski službenik na višednevnim plovidbama po nalogu i uputi poslodavca,
- da rad tužitelja tijekom višednevne plovidbe nije bio organiziran u smjenama, te da je tužitelj tijekom višednevnih plovidbi 24 sata boravio na brodu poslodavca,
- da tužitelj tijekom višednevnih plovidbi radio prekovremeno, te da je ostvarivao pravo na odmor u trajanju od 8 sati dnevno,
- da je tužitelju u utuženom razdoblju za rad tijekom višednevnih plovidbi isplaćivana naknada za tzv. pasivno dežurstvo,
- da postoji tražbina tužitelja prema tuženici s osnove razlike plaće u iznosu od 14.333,81 eura bruto.
7. Na temelju takvih utvrđenja sud prvog stupnja je primjenom odredbe čl. 94. st. 1. u svezi s čl. 60. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23 - dalje: ZR) tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 14.333,81 eura bruto prihvatio.
8. Tuženica osporava pobijanu presudu ističući u istoj da je za utvrđivanje opsega tužiteljeva rada i prekovremenih sati mjerodavna jedino dostavljena pisana evidencija. Međutim, u slučaju ako postoji sumnja u vjerodostojnost evidencije radnog vremena, dozvoljeno je u parničnom postupku i na drugi način dokazivati odrađeno radno vrijeme i pravo je tužitelja da u parnici dokazuje koliki je broj radnih sati odradio koje mu poslodavac nije platio odnosno eventualno nije evidentirao na točan način u evidenciji radnog vremena. Dakle, sukladno načelu slobodne ocjene dokaza, nema nikakve zapreke da tužitelj opseg prekovremenog rada tužitelja dokazuje i personalnim dokazima.
9. U odnosu na žalbene navode tuženice da su u razdoblju od 13. srpnja 2020. do 31. listopada 2020. te od 1. travnja 2021. ukinute višednevne plovidbe potrebno je navesti da je zadatak vještaku bio da ne računa razliku plaće za vrijeme jednodnevnih plovidbi, a u očitovanju na prigovor tuženice vještak je naveo da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je bilo višednevnih plovidba i u 2020 godini, a da je u 2021. godini napravljen samo izračun naknada za godišnje odmore i bolovanja (s obzirom na drugačiji prosjek plaće imajući u vidu ranija razdoblja kada je tužitelj bio na višemjesečnim plovidbama).
10. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženice koji se odnose na utvrđeni opseg prekovremenog rada. To iz razloga što pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad tužitelj može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada kao službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke. Naime, životno je i logično da policijski službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme u kojem se, iako doduše ne u svom domu, odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom. Stoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, tužitelj može ostvarivati pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, ali samo za stvarno odrađene sate duže od punog radnog vremena (ne i za sate kada nije stvarno izvršavao radne zadatke).
11. S obzirom da prvostupanjski sud nije utvrdio odlučne činjenice, a to je broj stvarno odrađenih sati rada tužitelja izvan redovnog radnog vremena kroz utuženo razdoblje odnosno koje je to konkretne poslove obavljao nakon isteka redovnog radnog vremena i u kojem trajanju, a s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog, odnosno zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova, a o čemu ovisi ima li tužitelj pravo na uvećanu plaću, nego je paušalno, bez ocjene provedenih materijalnih i personalnih dokaza utvrdio da nije moguće utvrditi koliko sati je tužitelj radio prekovremeno, proizlazi da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje tako da se za sada ne može prihvatiti primjena materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda koji je tužitelju dosudio iznos od 14.333,81 eura s osnove razlike plaće za prekovremeni rad (u tom smislu su i odluke i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2703/2019 od 16. prosinca 2020., Rev-1925/2018 od 21. listopada 2020., Rev-3114/2018 od 8. ožujka 2022. i dr.).
12. Također, osnovani su žalbeni navodi tuženice koji se odnose na isplatu naknade za pasivno dežurstvo. Naime, u konkretnom slučaju tuženica tvrdi da je za navedena razdoblja tužitelju isplatila naknadu za tzv. pasivno dežurstvo, a ako bi za vrijeme istog ukazala potreba za faktičnom intervencijom da mu je to vrijeme vrednovala kao prekovremeni rad.
13. Sud prvog stupnja otklonio je navedeni prigovor tuženice navodeći u obrazloženju pobijane presude (točka 20. obrazloženja) da je ista isplaćuje zbog činjenice da je tužitelj bio na raspolaganju tijekom svih 24 sata u danu. Međutim, odredbom čl. 51. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine¨ broj 112/17, 12/18, 2/19, 119/19, 66/20 - dalje: KU) propisano je da ako službenik i namještenik u svoje slobodno vrijeme tijekom terenskog rada zbog okolnosti obavljanja poslova ne smije ili ne može napustiti prostorije ili prijevozno sredstvo u kojima je smješten, tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada smatra se pasivnim dežurstvom. Dakle, čl. 51. KU definira pasivno dežurstvo kao vrijeme izvan stvarno određenih sati. Stoga policijski službenik pomorske policije na brodu ne može biti pasivno dežuran u vrijeme prekovremenog rada odnosno u vrijeme kada je stvarno radio tako da eventualnu naknadu razlike plaće za sate odrađene u prekovremenom radu potrebno je umanjiti za naknadu za pasivno dežurstvo.
14. Sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrđivao visinu tužiteljeve tražbine na način da je razliku plaće za sate određene u prekovremenom radu umanjio za naknadu za pasivno dežurstvo tako da je i u tom dijelu ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.
15. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 370. ZPP, prvostupanjsku presudu ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
16. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka.
17. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
18. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će ponovno utvrditi opseg tužiteljevog prekovremenog rada i stvarno odrađene sate duže od punog radnog vremena, te će ponovno utvrditi visinu tužiteljeve tražbine i to na način da će naknadu razlike plaće za sate odrađene u prekovremenom radu umanjiti za naknadu za tzv. pasivno dežurstvo. Nakon toga sud će moći donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.
19. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 25. studenog 2025.
Predsjednica vijeća:
Vesna Žulj
