Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-388/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice NF, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužitelja DF, OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tužitelja BF, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 4. tužitelja ČF, OIB: [osobni identifikacijski broj], svi iz [adresa], koje sve zastupa punomoćnica Lana Humljak, odvjetnica u Zagrebu, Baruna Trenka 7, protiv tuženika Hudek-Trgotrans d.o.o., Biljevec, Biljevec 77, OIB: 66717146008, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-818/2025-108 od 28. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba 1. do 4. tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-818/2025-108 od 28. travnja 2025. u dijelu pod točkom I. izreke u cijelosti i pod točkom II. izreke za iznos od 47.028,92 eura.

II. Preinačava se rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom II. izreke presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-818/2025-108 od 28. travnja 2025. preko iznosa od 47.028,92 i rješava:

Odbija se zahtjev tuženika Hudek-Trgotrans d.o.o., Biljevec, Biljevec 77 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.245,43 eura kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom kao neosnovan je odbijen tužbeni zahtjev kojim 1. tužiteljica o tuženika zahtjeva isplatu iznosa od 46.320,26 eura sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate, a 2. do 4. tužitelji svaki po 43.798,53 eura sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate i kojim svi tužitelji zahtijevaju naknadu troškova parničnog postupka (točka I. izreke) te je naloženo tužiteljima naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 49.274,35 eura (točka II. izreke).

2. Protiv te odluke žalbu su podnijeli tužitelji pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., dalje: ZPP). Predlažu da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u skladu s navodima žalbi i da prihvati tužbeni zahtjev.

3. Odgovorom na žalbu tuženik osporava žalbu i navode žalbe tužitelja i predlaže da drugostupanjski sud potvrdi pobijanu presudu te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da je prednik tužitelja u trenutku nastanka štetnog događaja bio radnik tuženika i da je smrtno stradao za vrijeme obavljanja rada, na području Republike Njemačke (kao vozač kamiona na autocesti naletio je na zaustavljenu kolonu vozila i poginuo).

6. Sporan je zaključak suda prvoga stupnja da se u konkretnom slučaju ima primijeniti materijalno pravo Republike Njemačke, a sporan je i zaključak suda o postojanju isključive odgovornosti prednika tužitelja za štetni događaj i time zaključak o isključenju odgovornosti tuženika da tužiteljima naknadi štetu.

7. Ispitujući pobijanu presudu ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene povrede na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 354. st. 2. tog Zakona.

8. Neosnovano se navodima žalbe ističe i povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, a neosnovano se problematizira i pravilnost primjene materijalno prava.

9. Stoga, s obzirom na sporna pitanja, prije svega žaliteljima valja odgovoriti da ovaj sud ostaje kod shvaćanja da se u konkretnom slučaju ima primijeniti materijalno pravo Republike Njemačke, iz istih razloga na koje je već ukazao u ranijoj ukidnoj odluci donesenoj u ovom predmetu (poslovni broj 15678/2019-2 od 25. kolovoza 2020., listovi 233 do 234 spisa). Slijedom toga se žalitelje upućuje na shvaćanje ovoga suda izraženo o tom pitanju u toj odluci bez potrebe odgovaranja na navode žalbe u ovom dijelu izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

10. Nadalje, u skladu s čl. 8. točke. 1. do 4., točke 6. i 7. Konvencije (Hag 4. svibnja 1971.) o mjerodavnom pravu za prometne nezgode (objavljen u Službenom listu bivše SFRJ br. 26/1976), koja se u Republici Hrvatskoj primjenjuje obzirom da je Notifikacijom o sukcesiji Republika Hrvatska postala strankom konvencije 8. listopada 1991., sud prvog stupnja je primjenom prava Savezne Republike Njemačke (koje je dostavljeno uz podnesak Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za europske poslove, međunarodnu i pravosudnu suradnju i sprječavanje korupcije od 22. listopada 2024.) pravilno utvrdio postoje li, u smislu materijalnog prava te Republike, pretpostavke za osnovanost tužbenog zahtjeva, a ovaj sud ocjenjuje pravilnim zaključak suda prvog stupnja da nema ni odgovornosti niti obveze tuženika da u smislu materijalnog prava na koje se sud pozvao da tužiteljima naknadi štetu.

11. Naime, kako pravilno utvrđuje sud prvog stupnja i to žalbom nije ni osporeno (točka 20 obrazloženja u vezi s pisanim dokazima u spisu o dinamici nastanka štetnog događaja) iz isprava u spisu proizlazi da je 03. studenog 2015., u Saveznoj Republici Njemačkoj, u prometnoj nezgodi, kao vozač teretnog vozila, smrtno stradao MF, koji je u tom trenutku imao sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme sa tuženikom.

11.1. Nadalje proizlazi da se prometna nezgoda dogodila na način da je prednik tužitelja upravljao teretnim vozilom u vlasništvu tuženika registarske oznake [registarska oznaka] iz smjera [adresa] u smjeru [adresa], da je pred njim bila kolona koja je nastala zbog prometa, koju isti nije opazio, zbog čega je, bez kočenja, iako je vidljivost iznosila 500 m, naletio na kraj kolone, na teretno vozilo registarskih oznaka [registarska oznaka] te je zadobio ozljede od kojih je smrtno stradao na mjestu nezgode.

11.2. Pri tome valja dodati i da iz isprava u spisu ne proizlazi, niti je na drugi način suprotno dokazano, da je prednik tužitelja upravljao vozilom koje nije bilo ispravno ili da postoje bilo koje druge okolnosti koje bi ukazivale na propust poslodavca, a niti se navodima žalbe uopće navodi iz čega bi proizlazilo suprotno tome.

12. Također žaliteljima valja odgovoriti, jer nije sporno da naknadu štete od poslodavca ne traži prednik tužitelja kao njegov radnik (jer je smrtno stradao), već naknadu štete potražuju tužitelji zbog duševnih boli koje trpe zbog smrti bliske osobe, a 1. tužiteljica zahtjeva i naknadu imovinske štete, da se, suprotno onome što navode, ne radi o ugovornoj, već izvanugovornoj odgovornosti tuženika za naknadu štete.

13. Pitanje naknade takve štete, u konkretnom slučaju, regulirano je Građanskim zakonikom Savezne Republike Njemačke (Bürgerliches Gesetzbuch, BGB, dalje u tekstu: BGB) i to (od 2017.) odredbom sadržanom u paragrafu 844. st. 1. i 3. tog Zakona koja glasi:

(1) U slučaju smrti, obveznik naknade štete dužan je nadoknaditi troškove pogreba osobi koja je dužna snositi te troškove.

(3) Obveznik naknade štete dužan je isplatiti odgovarajuću novčanu odštetu preživjelom rođaku koji je u vrijeme ozljede imao posebno bliski osobni odnos s pokojnikom, za pretrpljenu emocionalnu bol. Posebno bliski osobni odnos se pretpostavlja ako je preživjeli rođak bio supružnik, životni partner, roditelj ili dijete pokojnika.

13.1. Ta odredba, dakle, izravno priznaje pravo na novčanu naknadu (koja se naziva Hinterbliebenengeld, tj. novac za preživjele) za neimovinsku i imovinsku štetu preživjelima u slučaju protupravne smrti srodnika.

14. Prije stupanja na snagu te odredbe (2017.), dakle u vrijeme štetnog događaja, na snazi je bio paragraf 823. BGB-a (Naknada štete za povredu zdravlja/tijela), koji je u st. 1. propisivao pravo na naknadu neimovinske štete zbog smrti bliske osobe samo ako su preživjeli uslijed šokantnog događaja smrti pretrpjeli vlastito, medicinski značajno oštećenje zdravlja (tzv. "schockschaden" ili šok-šteta).

15. Međutim, u svakom od tih slučajeva, da bi posredni oštećenici imali pravo na naknadu štete potrebno je ispitati postoje li okolnosti koje isključuju odgovornost štetnika ili je umanjuju, pri čemu treba napomenuti da poslodavca potomcima za smrt radnika odgovara po načelu krivnje, a ne po objektivnoj odgovornosti.

16. U vezi s tim paragrafom 254. st. 1. BGB-a je propisano da ako je oštećenik pridonio nastanku štete vlastitom krivnjom, obveza naknade i opseg naknade koja se treba isplatiti ovise o okolnostima, a posebno o opsegu u kojem je štetu pretežno prouzročila jedna ili druga strana.

17. Nadalje, paragrafom 823. (podnaslov odgovornost za štetu) BGB-a propisana je dužnost osobe koja namjerno ili nepažnjom protupravno ozlijedi život, tijelo, zdravlje, slobodu, imovinu ili neko drugo pravo druge osobe da nadoknaditi štetu drugoj strani (st. 1.).

18. Slijedom toga, u situaciji kada je, kao u predmetnom slučaju, izvan svake sumnje utvrđeno da prednik tužitelja nije poduzeo radnju kočenja, iako je unatoč vidljivost (500m) mogao vidjeti zaustavljenu kolonu vozila ispred sebe, već je na nju naletio, bez da je uopće kočio i time je izazvao vlastitu smrt, isključeni su odgovornost i obveza poslodavca da naknadi štetu tužiteljima. Isključiva je odgovornost radnika za vlastitu smrt, jer se radi o situaciji koju poslodavac nije mogao ni predvidjeti ni spriječiti nastanak štetnog događaja (nije mogao znati da netko tko je profesionalni vozač neće obraćati pozornost na stanje u prometu, da neće uopće poduzeti radnju kočenja i da će stoga bez ikakve pažnje naletjeti na kolonu vozila koja je zaustavljena, a vidljivost je dobra). Takvo postupanje prednika tuženika isključuje obvezu poslodavca da naknadi neimovinsku štetu tužiteljima, kao posredno oštećenima, jer za štetu ne postoji krivnja tuženika.

19. Odnosno, prema stavu ovog suda, u konkretnom slučaju (imajući na umu propisano paragrafom 823. BGB-a), ne postoji uzročno-posljedična veza između radnje ili propusta poslodavca (npr. nepridržavanja propisa o zaštiti na radu) i nastale štete (smrti radnika), jer je (imajući na umu propisano paragrafom 254. BGB-a) radnik isključivo svojom krivnjom prouzročio štetu, a to prekida uzročno-posljedičnu vezu s bilo kakvim potencijalnim propustom poslodavca te u takvom slučaju, cjelokupna odgovornost pada na samog radnika (pokojnika), a time je i zahtjev za naknadom štete prema poslodavcu isključen.

19.1. Drugim riječima, u koliko poslodavcu nije moguće pripisati nikakav stupanj krivnje ili propusta koji bi doprinio nesreći, pravna osnova za potraživanje naknade neimovinske štete od poslodavca, sukladno odredbama BGB-a, ne postoji.

20. Valja se ovdje još osvrnuti i na još jednu specifičnost prava koje se primjenjuje, koje također upućuje na zaključak da je pravo na naknadu štete od poslodavca u konkretnom slučaju isključeno.

20.1. Naime, sukladno paragrafu 104. Sedme knjige Zakona o mirovinskom i zdravstvenom osiguranju (dalje: SGB VII, podnaslov Ograničenje odgovornosti poduzetnika/poslodavca) poduzetnici su samo onda odgovorni za isplatu naknade za tjelesne ozljede zakonski osiguranim osobama koje rade za njihovo poduzeće, odnosno u slučaju smrti članovima njihovih obitelji i nadživjelim osobama, ako su štetni slučaj, koji je osiguran, izazvali namjerno.

21. Dakle, osigurane osobe (radnici) i njihovi potomci nemaju pravo na naknadu štete (uključujući neimovinsku štetu) neposredno od poslodavca ili drugih osiguranih osoba zaposlenih u istom poduzeću, ako je šteta nastala uslijed nesreće na radu ili profesionalne bolesti koju je izazvao sam radnik. To zakonsko isključenje odgovornosti (Haftungsablösung) je temelj njemačkog sustava osiguranja od nesreća, koji osigurava da radnik brzo dobije pomoć i davanja od osiguravajućeg zavoda (Berufsgenossenschaft), neovisno o pitanju krivnje, a zauzvrat poslodavac je zaštićen od izravnih tužbi radnika.

21.1. Dakle, ako se ne dokaže da je šteta posljedica nekog namjernog propusta poslodavca onda je po sili zakona isključena odgovornost poslodavca te se u tom slučaju štetu može potraživati samo od osiguranja.

22. S obzirom da je u konkretnom slučaju dokazano da je za štetu isključivo odgovoran prednik tužitelja i da nije bilo nikakvog postupanja tuženika koje bi se moglo podvesti pod postupanje u smislu čl. 104. SGB VII, to je i u tom smislu odgovornost tuženika silom zakona isključena (vidjeti tumačenje te odredbe u dopisu/ tumačenju a listovima 427 do 432 spisa) jer je tuženik dokazao postojanje razloga za isključenje odgovornosti u smislu te odredbe, a tužitelji za suprotno nisu ponudili dokaze.

23. Zbog navedenog je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava zakonito odlučio kao u izreci pobijane presude te je stoga prvostupanjska presuda i potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

24. Pri tome će se žaliteljima odgovoriti da bi odluka bila identična i primjenom hrvatskog prava.

25. Naime, čl. 1093. i čl. 1101. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) daju pravo na naknadu štete određenom krugu osoba (članovima obitelji) u slučaju smrti ili teške ozljede bliske osobe, kako imovinske (npr. troškova pogreba, izgubljenog uzdržavanja), tako i neimovinske (pravična novčana naknada neimovinske štete (duševne boli) zbog smrti bliske osobe). Međutim, odgovornosti poslodavca prema obitelji u takvom slučaju regulirana je i ekskulpacijskim osnovama iz čl. 1067. ZOO-a. Stoga u situaciji kakva je predmetna, u kojoj iz dokaza u spisu proizlazi da je šteta isključivo posljedica ne postupanja samog radnika (nije poduzeo radnju kočenja iako nije imao razloga ne vidjeti, pri vidljivosti od 500m, zaustavljenu kolonu ispred sebe, što je za posljedicu imalo sudar i njegovu smrt), tada ne postoji odgovornost poslodavca ni njegova obveza da tužiteljima naknadi štetu niti u smislu odredbi hrvatskog prava.

26. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je pravilnom i zakonitom, osim glede troška sastava odgovora na žalbu od 29. listopada 2018. u iznosu od 1.796,34 eura što uvećano za PDV iznosi 2.245,43 eura (čl. 155. st. 1. ZPP-a), pa je slijedom toga odlučeno kao u izreci ove odluke na temelju čl. 380. točka 2. i točka 3. ZPP-a.

27. Tužiteljima trošak žalbe nije priznat jer sa žalbom nisu uspjeli (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a), a tuženiku nije priznat trošak odgovora na žalbu jer nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 25. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević