Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-837/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Kseniji Jakovčević, predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jadranki Matić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Jelena Frković Musa, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Pećarević & Relić u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Marijan Ruždjak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ruždjak i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja nejednakog postupanja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6328/2020-37 od 10. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 25. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Općinskog radnog sud u Zagrebu poslovni broj Pr-6328/2020-37 od 10. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrđuje da je tuženik povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje te a se naloži tuženiku da isplatiti tužiteljici na ime naknade imovinske štete uzrokovane povredom prava na jednako postupanje iznos od 190.733,21 kuna / 25.314,65 EUR[1] bruto zajedno sa zateznom kamatom kao i na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti i to zbog povrede prava na čast i dostojanstvo koja prava su u konkretnom slučaju tužiteljici povrijeđena nejednakim postupanjem, iznos od 50.000,00 kuna / 6.636,14 EUR zajedno sa zateznom kamatom kao i uzrokovane troškove parničnog postupka (toč. I.). U točki II. naloženo je tužiteljici naknaditi i tuženiku, trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 EUR u roku od 15 dana.

2. Citiranu presudu žalbom pobija tužiteljica iz svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 , 80/22 70/19 80/22,114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači a podredno ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Nije ostvaren istaknuti žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koji u žalbi upire tužitelj, budući da je odlučujući o žalbi utvrđeno da je izreka pobijane presude jasna i neproturječna kako sama sebi tako i razlozima iznesenima u obrazloženju te da su dati razlozi valjani i dostatni, a istovremeno ne postoji proturječnost između iznesenih razloga i sadržaja samih dokaza izvedenih u postupku.

5. Također u donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, to stoga nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

6. Predmet spora je antidiskriminacijska zaštita tužiteljice te s tim u vezi zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, odnosno smatra da ju je tuženik diskriminirao po osnovi dobi i obiteljskog statusa zbog bolesti supruga jer joj nije omogućio prestanak radnog odnosa uz isplatu otpremnine kao dvjema usporednim radnicama.

7. Neosnovano tužiteljica upre na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda.

8. Iz danog obrazloženja prvostupanjskog suda proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza i njihovom vlastitom ocjenom u smislu čl. 8. ZPP-a utvrdio da među strankama nije sporno da je NV i još jednoj radnici tuženik otkazao ugovor o radu, a tužiteljici nije, da su te radnice imale 57 godina, dok je tužiteljica imala 59 godina te da budući da su te radnice s kojima se tužiteljica uspoređuje bile mlađe za samo dvije godine, one nisu usporedne radnice te se u konkretnom slučaju ne može raditi o diskriminaciji po osnovi dobi niti da bi tužiteljica zbog životne dobi bila stavljena u nepovoljniji položaj. Nadalje da je u pravu je tuženik kada navodi da se ne radi o istoj pravnoj situaciji jer je tužiteljica nesporno potpisala ponuđeni aneks ugovora, kako je sama i navela u svom iskazu, dok druge dvije radnice to nisu učinile, a u tom slučaju se izmjena ugovora može postići jedino uz otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora uz otpremninu.

9. U odnosu na navode da je drugim radnicama rečeno da ne potpišu ponuđene ugovore, sud ističe da se svakako radi o netransparentnom i neetičnom postupanju, ali da takvo postupanje ne predstavlja volju tuženika da tužiteljicu diskriminira ili da prema njoj nejednako postupa. Pri tom pravilno zaključuje da iz iskaza same tužiteljice jasno proizlazi da joj je objašnjeno da kod tuženika imaju potrebu za njenim radom i da su je željeli zaštititi. Osim toga, ona je nastavila raditi na istom radnom mjestu u istoj poslovnici na istim poslovima. Također da iz priležeće Obavijesti o mogućnosti prestanka potrebe za radom zaposlenika kod tuženika jasno proizlaze razlozi zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom zaposlenika, a odnose se na usklađenje internih sustava tuženika sa propisima HNB-e iz područja radnih odnosa, na dopune ugovora o radu tuženika s pravima i obvezama iz općih propisa područja radnih odnosa i revidiranje plaće zaposlenika primjenom uvedenih kriterija za određivanje fiksnih primitaka, te je jasno naznačen broj, zvanje i zanimanje zaposlenika za čijim radom bi mogla prestati potreba, te da se prema tome, ne radi se o nekakvim fiktivnim ili proizvoljnim razlozima za poslovno uvjetovane otkaze i/ili arbitrarnom odlučivanju kome će se dati otkaz odnosno mogućnost odlaska uz poticajnu otpremninu, već se imalo u vidu potrebu tuženika za obavljanjem određenih poslova.

10. Također je pravilan zaključak i ocjena izvedenih dokaza da u odnosu na navode tužiteljice da su kod tuženika znali da ima bolesnog supruga o kojem se treba brinuti te da su znali da će svojevoljno otići u prijevremenu mirovinu bez otpremnine, valja istaknuti da iz rezultata provedenog postupka (iskaza svjedoka CV, G i NV kojima je sud u tom dijelu poklonio vjeru jer su iskazivali jasno i suglasno) ne proizlazi da bi tuženik zadržao tužiteljicu na radu jer je smatrao i/ili se nadao da će sama otići bez otpremnine zbog bolesti supruga.

11. Nadalje prvostupanjski sud pravilno zaključuje da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je u ožujku 2018. upućen usmeni upit prema djelatnicima je li netko zainteresiran za odlazak uz otpremninu što je bilo uobičajeno jer je kod tuženika često dolazilo do reorganizacije pa se nastojalo da ljudi odu mirno, da je tada svojoj voditeljici poslovnice CV rekla da želi otići od tuženika uz otpremninu, te da je tužiteljica ovi Ugovor o radu s Aneksom potpisala u travnju 2018.a da prije potpisivanja nije zatražila dodatne informacije od tuženika već je nakon usporedbe postojećeg i ponuđenog Ugovora i utvrđenja da je bruto plaća ista, potpisala ponuđeni Ugovor i Aneks, da je voditeljica poslovnice [adresa] bila upoznata s činjenicom da joj je suprug bolestan i da joj je rekla da će morati otići od tuženika zbog njegove bolesti, da je stekla uvjete za prijevremenu mirovinu, a do pune joj je nedostajalo 2 godine, te da je definitivno odlučila otići od tuženika u studenom 2018. Tužiteljica je također iskazala da je od NV saznala da su ona i još jedna kolegica dobile uputu od CV da ne potpisuju ponuđene ugovore te da joj je G rekla da štiti tužiteljicu kao starijeg radnika i da je neophodna za posao.

12. Prema tome, evidentno je da je tužiteljica svojevoljno potpisala novi Ugovor o radu i Aneks Ugovora o radu iako je znala da je u tijeku reorganizacija tuženika. Kako je tužiteljica potpisala ponuđeni Ugovor o radu i Aneks istog, to nije došlo do situacije u kojoj bi joj tuženik otkazao poslovno uvjetovanim otkazom uz otpremninu. Dakle, u tom trenutku tužiteljica je imala izbor odbiti potpisivanje Ugovora o radu i Aneksa Ugovora o radu čime bi joj tuženik bio primoran otkazati poslovno uvjetovanim otkazom uz koji ide i otpremnina. Sama činjenica da je njena nadređena znala da ima bolesnog supruga ne upućuje na zaključak da bi tuženik zadržao tužiteljicu na radu samo u nadi da će ona sama otkazati tuženiku. Prema tome pravilan je zaključak da iz dokaznog postupka ne proizlazi da bi postupanje tuženika bilo uvjetovano nekom od osnova diskriminacije kako je to propisano Zakonom o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine br. 85/2008, dalje: ZSD).

13. Imajući u vidu izloženo te činjenične tvrdnje s kojima tužiteljica obrazlaže postojanje njene diskriminacije, pravilno je zaključeno da se takve tvrdnje ne mogu podvesti pod pojam diskriminacije u smislu odredbe čl. 1. ZSD i čl. 7. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 98/14; dalje: ZR) te da tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi bila stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike tuženice, nije učinila vjerojatnim neke od zabranjenih osnova diskriminacije u postupanju spram nje, a niti u odnosu na druge osobe u usporednoj situaciji da bi bila stavljena u nepovoljniji položaj i da bi time bio izazvan strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje pa je valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice jer nije učinila vjerojatnim niti dokazala postojanje neke od osnova diskriminacije kako to propisuje ZSD, a time niti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije te nije ostvaren niti osnov za isplatu zatraženih iznosa naknade štete.

14. U odnosu na žalbene navode kojima tužiteljica upire na pogrešnu primjenu ustavnih i konvencijskih prava valja reći da iz ranije navedenih razloga prvostupanjski sud pravilno nije utvrdio povrede tih prava te da je pobijana presuda rezultat valjano provedenog postupka u kom je tužiteljica sudjelovala u svim radnjama te nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

15. U pogledu pobijane odluke o trošku utvrđeno je da su žalbeni navodi neosnovani.

16. Žaliteljica neosnovano u žalbi navodi kako su tuženiku dosuđeni troškovi za koje isti nije pravilno postavio zahtjev budući da iz stanja spisa proizlazi da su tuženiku dosuđeni troškovi koje je zahtijevao u troškovniku na listu 98 spisa kao i zahtjevom koji je postavljen na ročištu 20. travnja 2021. pravilno navodeći za koje radnje potražuje trošak i u kom iznosu stoga je odluka prvostupanjskog suda pravilno donesena uz primjenu čl. 154. i čl. 155. ZPP.

17. Iz navedenih razloga pobijana presuda je potvrđena kako pravilna i zakonita temeljem čl. 368. st. 1. ZPP kao u izreci.

19. Budući da tužiteljica nije uspjela sa žalbom u pogledu odluke o glavnoj stvari istoj ne pripada pravo na naknadu troška sastava žalbe čl. 154. st. 1. ZPP.

U Zagrebu 25. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević