Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4516/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Gabriele Topić Kordej, u pravnoj stvari tužitelja FIZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Tea Tončić, odvjetnica u Puli, protiv tuženice Privredne banke Zagreb, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupaju punomoćnici Miroslav Leko i Jakov Delipetar iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1448/2019-33 od 15. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 25. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1448/2019-33 od 15. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I, II, III, IV i V izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

I Odbacuje se žalba tužitelja protiv odluke o troškovima postupka sadržane u presudi Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1448/2019-33 od 15. srpnja 2024. pod točkom V. izreke, kao nedopuštena.

II Uvažava se žalba tužitelja kao djelomično osnovana i preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P- 1448/2019-33 od 15. srpnja 2024. pod točkom VI. izreke, i rješava:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 eura, u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđena ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] kojeg su pravni prednik tužitelja kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 03.08.2006. god., a koja glasi:

« … koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana … »

odredba čl.4.2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] u cijelosti, koja glasi: »Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvogsrpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da se kamatne stopa iz toč.4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnikakredita u trenutku promjene. »

odredba čl.7.2.2., koja glasi:

»U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi … iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.» pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene, te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

Pod točkom II. izreke su utvrđene ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj [broj kredita] kojeg su pravni prednik tužitelja kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 03.08.2006. god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi:

« … važeće na dan korištenja kredita.»,

u odredbi čl.4.2.2.

« Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. »

u odredbi čl.5.2. koja glasi:

« … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. »,

u odredbi čl.6.2. koja glasi:

« …po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. »

te u odredbi čl.7.2. koja glasi:

«…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja ... »

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

U točki III izreke je naloženo tuženici isplatiti tužitelju, po osnovi preplaćene iznos od 23.044,88 kn/ 3.058,53 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca .2023. u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

Pod točkom IV izreke je naloženo tuženici isplatiti tužitelju s osnova preplaćenog tečaja iznos od 137.971,16 kn/ 18.311,94 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja.2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

U točki V izreke je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ima parničnog troška iznos od 2.345,08 eura zajedno s propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 15. srpnja 2024. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

Pod točkom VI izreke su odbijeni zahtjev tužitelja za isplatom parničnog troška preko iznosa iz točke V izreke s kamatom na isti, te zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška, kao neosnovani.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška i troška sastava žalbe, ili istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, dok u odnosu na rješenje ne predlaže sadržaj drugostupanjske odluke.

3. Protiv odluke o troškovima postupka pod točkama V i VI izreke žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. t. 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 3. ZPP-a.

4. Kako tužitelj u žalbi napada samo odluku o trošku, to se u skladu s čl. 167. st. 1. ZPP-a smatra da je podnio žalbu na rješenje.

5. Budući da je pod točkom V izreke prvostupanjske presude djelomično prihvaćen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka, u tom dijelu je tužitelj uspio u sporu, to u skladu s odredbom čl. 358. st. 3. ZPP-a nema pravni interes podnositi žalbu protiv točke II. izreke, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 367. st. 1. ZPP-a valjalo riješiti kao u točki I izreke rješenja.

6. Odgovori na žalbu nisu podneseni.

7. Žalba tužitelja je neosnovana.

8. Žalba tuženice je neosnovana

9. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 3. kolovoza 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) te zahtjev za isplatu iznosa od 137.971,16 kn/ 18.311,94 s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kao i zahtjev za isplatu iznosa od 23.044,88 kn/ 3.058,53 € s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene ugovorene kamatne stope jednostranom odlukom banke, sve sa zateznim kamatama od dana izvršene uplate anuiteta pa do isplate.

10. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a i u svezi s odredbama čl. 117. st. 1.-3. ZID ZPP/19, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer su izostali razlozi o tuženikovom prigovoru zastare kao i razlozi o odlučnim činjenicama koje se tiču odluke o troškovima postupka.

10.1. No, koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je tu povredu odlučio otkloniti te odlučiti kao u izreci.

U odnosu na žalbu tuženika

11. U tijeku prvostupanjskog postupka je pravilno utvrđeno:

- da su parnične stranke dana 3. kolovoza 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj [broj kredita], u daljnjem dijelu teksta predmetni ugovor, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila pravnom predniku tužitelja kao korisniku kredita iznos od 75.400,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, listovi 5-7 spisa,

- da je predmetni kredit odobren za otplatu korisniku kredita za adaptaciju stambenog objekta i refinanciranje stambenog kredita za kupnju stana - ZABA čl. 2 istog ugovora,

- da je u čl. 7. predmetnog Ugovora ugovoren rok otplate kredita od 238 mjeseca (19 godina),

- da nije sporna činjenica da predmetni Ugovor o kreditu nije konvertiran na način da bi bio zamijenjen za kredit u eurima, a što je učinjeno nespornim i na ročištu od 20. prosinca 2021.,

- da je temeljem čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata od 4,75% godišnje, te da je istim člankom ugovoreno da se visina kamatne stope može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita kao i da se kamatna stopa obračunava u CHF (mjesečno dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima; da je u čl. 5 istog ugovora ugovoreno da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste važeće na dan plaćanja kamate,

- da je tužitelj u svom iskazu naveo da je on preuzeo sva prava i obveze iz predmetnog ugovora o kreditu koji je sklopio njegov pok. otac, radi kupovine stana; da rata sada iznosi oko 260,00 eura, ali da taj kredit nije konvertiran; da mu je poznato da se tata žalio jer je rekao da uopće nije očekivao ovakvu promjenu kredita, a kad je tužitelj preuzeo plaćati kredit, da je njemu rata kredita bila oko 2.500,00 kuna; da je on preuzeo prava i obveze iz ovog Ugovora o ovo nakon očeve smrti; da je tužitelj izjavio kad je on počeo plaćati kredit da je početna rata bila 1.600- 1.700,00 kuna, a poslije je došla na oko 2.500,00 kuna da on nije ni na koji način mogao utjecati na sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji je potpisao u banci i preuzeo obvezu plaćanja anuiteta.

- da za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu pa do otplate kredita, razlike između kamate koju je tužitelj trebao plaćati banci prema početnom otplatnom planu u odnosu na stvarno plaćene kamate, iznosi 23.044,88 kuna, kako je specificirano pozitivnim iznosima u stupcu 13 Tabele br. 4; da za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu pa otplate kredita, pozitivne tečajne razlike u anuitetima zbog porasta tečaja, a koje je tužitelj svaki mjesec više plaćao zbog rasta tečaja ukupno iznose 137.971,16 kuna, kako je specificirano pozitivnim iznosima u stupcu 14 Tabele br. 5. Vještakinja je nadalje navela da je glavnica kredita je otplaćena ispravno u početnom iznosu, a tečajna razlika po plaćenoj glavnici uslijed rasta tečaja sadržana je u izračunu preplate s osnova tečaja iz Tabele br. 5 te da naknadu za konačnu otplatu kredita (izvršena na dan 16. rujna 2014., list 101 spisa) tuženik tužitelju nije naplatio.

12. U konkretnom slučaju su mjerodavne sljedeće odredbe.

13. Odredbama čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu ("Narodne novine", br. 96/03. - dalje: ZoZP), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZoZP bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

14. U čl. 87. st. 1. ZoZP je bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a u st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

15. Nadalje, prema čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO) ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora te kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

16. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača je donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je, između ostalih, tamo drugotužena Privredna banka Zagreb u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda je trajala i u trenutku donošenja predmetne presude, tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom drugotužene Privredne banke Zagreb d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku drugotužene Privredne banke Zagreb d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16.1. Istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. je utvrđeno je da je, između ostalih, tamo drugotužena Privredna banka Zagreb u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštitit potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16.2. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je, u pogledu odluke o promjenjivoj kamati, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. je odbijena revizija protiv te odluke. U pogledu valute presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a revizija protiv te presude odbijana je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

17. Prema ocjeni prvostupanjskog suda su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke s obzirom da je u takvoj situaciji prepušteno banci da samostalno odlučuje o promjeni kamatne stope a da pri tom, što proizlazi i iz iskaza tužitelja da niti njemu a niti njegovom pravnom predniku nisu predočeni nikakvi jasno vidljivi i konkretni elementi u vidu parametara o kojima će ovisiti promjena te kamatne stope. Takvu ocjenu prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

17.1. Sud prvog stupnja također navodi da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezana za CHF, je potrebno imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tuženice što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj, a prije njega njegov otac kao pravni prednik i kao potrošač, nisu mogla imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotna načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj i njegov pravni prednik objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nisu mogli sagledati kao cjelinu.

18. U odnosu na ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF, sud prvog stupnja naglašava se da je ovdje odlučno ponašanje tuženice kao banke koja je financijska ustanova i koja je znala, odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati, da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene i u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno, a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tuženica kao financijska institucija je takve informacije uskratila pravnom predniku tužitelja (a kasnije i samom tužitelju) prilikom sklapanju ugovora o kredita, o kojem nije pregovarano, zbog čega je pravni prednik tužitelja onemoguće procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama.

19. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ništetni dio odredbi Ugovora, koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci banke, ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. To konkretno znači da se visina kamate stope u konkretnom slučaju za utuženo razdoblje mora odrediti prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Isto vrijedi za ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF Ugovora o kreditu.

20. Naplatom kamate u utuženom razdoblju po stopi višoj od početnih 4,75% i kunske protuvrijednosti anuiteta po tečaju većem od važećeg tečaja na dan isplate kredita dio imovine tužitelja je bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženice. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

21. Na žalbene navode tužitelja kako do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. ("Narodne novine", br. 147/13) nije imao zakonskih obveza glede izmjena ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, već su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti udovoljio, a tijekom ugovornog odnosa s tužitelj je ugovornu kamatu tuženik mijenjao zbog promjena tržišnih uvjeta, valja odgovoriti sljedeće.

21.1. U čl. 4.1. Ugovora o kreditu je navedeno da se Korisnik kredita (ovdje tužitelj) obvezuje platiti Banci (ovdje tuženiku) kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva "sukladno odluci Banke o kreditiranju građana". U čl. 4.2. Ugovora je bilo navedenoga da visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja Korisnika kredita, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana na stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.

21.2. Dakle, u toj odredbi nije naznačen ni jedan kriterij niti metoda izračuna na temelju kojih će tuženik za vrijeme trajanja ugovornog odnosa stranaka mijenjati stopu ugovorene kamate, a kako bi tužitelj s istima bio upoznat, već je samo navedeno da promjenjiva kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana na stambene kredite.

21.3. Naime, ništetna je i nepoštena ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, i to na štetu potrošača.

21.4. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/11 od 9. travnja 2015., pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu, objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

22. Žalitelj također ističe da prvostupanjski sud pobijanom presudom nije procijenio, a niti je mogao procijeniti bez personalnih dokaza, jesu li banke u trenutku zaključenja ugovora o kreditu u CHF mogle pouzdano znati što će s tim kreditima uistinu zbivati nakon njihove višegodišnje otplate.

22.1. Na opisani žalbeni navod valja odgovoriti da je u tijeku prvostupanjskog postupka proveden dokaz saslušanjem tužitelja, dok je tuženik u odgovoru na tužbu neodređeno predložio saslušanje osobnog bankara, bez navođenja imena i adrese svjedoka, a na pripremnom ročištu nije iznio određen dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka, tako da je prvostupanjski sud proveo onaj personalni dokaz koji je do zaključenja prethodnog postupka bio predložen, u skladu s odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, pa je žalbeni navod neosnovan.

22.2. Ovdje treba dodati da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju biti na transparentan način potrošaču objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope i ugovorene valute, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

22.3. Prvostupanjski sud je, na temelju provedenih dokaza, zaključio da je predmetni ugovor o kreditu u valuti CHF (kao i dodatak ugovoru o kreditu od 19. veljače 2013.) sklopljen na unaprijed pripremljenom obrascu od strane banke te da pravni prednik tužitelja, a niti tužitelj kod sklapanja dodatka, nisu mogli utjecati na sadržaj tog ugovora i to kako na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF te se o istima nije pojedinačno pregovaralo, zbog čega te odredbe ocjenjuje nepoštenima, a time i ništetnima.

22.4. Predmetni ugovor može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se redovne kamatne stope mijenjaju sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora. S obzirom da su stranke predmetnog Ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u vrijeme sklapanja ugovora je iznosila 4,75%, na ugovorni odnos treba primijeniti odredbu o kamati po stopi u visini od 4,75%, sve do trenutka dok na propisni način ne dođe do nadomještanja dijela ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope (tako i VSRH u odluci broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.), koji mehanizam u konkretnim slučaju nije uspostavljen.

23. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji tuženik u žalbi opetovano ističe, valja reći sljedeće.

23.1. Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača je pokrenula dana 4. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenim ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Navedena tužba je podnesena u smislu čl. 502.a ZPP-a pa se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

23.2. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 4. travnja 2012. (u slučaju kada se ista odnosi na zaštitu kolektivnog interesa koji u sebi sadrži konkretni pojedinačni interes upravo tužitelja u ovom postupku), prekinuta je zastara temeljem čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014.). Opisani stav je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.

23.3. Odredba čl. 245. st. 3. ZOO-a propisuje kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

To znači da je u konkretnom slučaju zastara počela ponovo teći danom pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, to jest 13. lipnja 2014. za kamate, a 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

23.4. U skladu s odredbom čl. 216. ZOO-a zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Kako se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, to zastara nastupa istekom posljednjeg dana petogodišnjeg roka, što znači da zastara nastupa nakon što istekne 13. lipnja 2019., to jest zastara nastupa 14. lipnja 2019. (isti način računanja rokova i u odluci Županijsko suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2345/2020-5 od 13. rujna 2022.)

Naime, odredbom čl. 216. ZOO nije propisano da zastara nastupa posljednjeg dana zakonom određenog vremena, već kad istekne posljednji dan roka.

23.5. Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena posljednjeg dana zastarnog roka 13. lipnja 2019., to je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

24. Slijedom svega navedenoga i primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci točki I izreke ove presude.

25. Ispitujući po službenoj dužnosti pravilnost primjene materijalnog prava prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, u skladu s ovlaštenjem iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a s obzirom na činjenicu da je postupak pokrenut prije 1. rujna 2019. (primjena čl. 117. st. 1. ZID ZPP-a - "Narodne novine", br. 70/19), ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a kada je tužitelju priznao trošak sastava podneska od 24. rujna 2020. (list 52-56 spisa, kojim tužitelj traži da mu sud dostavi tuženikov odgovor na tužbu te dopunjuje tužbu i postavlja tužbeni zahtjev, bez obrazloženja zbog čega ono što iznosi u ovom podnesku nije mogao iznijeti u tužbi) kao i podneska od 19. siječnja 2022. (list 93-94 spisa) uz koji tužitelj dostavlja dokaz o plaćenom predujmu za vještačenje, a koja uplata je vidljiva u računovodstvu suda te predlaže sudu na koji način treba odrediti zadatak vještaku, a koji prijedlog je tužitelj nedvojbeno mogao iznijeti na ročištu održanom dana 20. prosinca 2021. (list 91-92 spisa) ili u podnesku od 21. rujna 2021. (list 81-90 spisa) za koji mu je priznat trošak, pri čemu je u skladu s odredbama čl. 258.st. 1. i 259. st. 1. ZPP-a zadatak vještaku dužan odrediti sud te nisu nužni prijedlozi stranaka o sadržaju zadatka vještaku, zbog čega opisana dva podneska nisu bila potrebna vođenje postupka.

No, kako je po žalbi tužitelja potrebno preinačiti odluku o troškovima postupka na način da će tužitelju biti priznat trošak preostalih poduzetih radnji u većem iznosu od dosuđenog, a zbog primjene 250 bodova po radnji umjesto 100 bodova koliko je priznao prvostupanjski sud, naprijed opisana pogrešna primjena materijalnog prava neće rezultirati povoljnijom odlukom o troškovima postupka u odnosu na tuženika jer iznos ukupnog parničnog troška kojeg je tuženik dužan naknaditi tužitelju će biti veći od onog koji je dosuđen pod točkom V izreke prvostupanjske presude, a sve iz razloga koji će biti obrazloženi u nastavku ove presude.

U odnosu na žalbu tužitelja

26. Tužitelj u bitnome navodi da je prema troškovniku potraživao parnični trošak u iznosu od 6.773,17 eura, dok mu je dosuđen trošak u iznosu od 2.345,08 eura, a preostali dio zahtjeva je odbijen pod točkom VI izreke, u odnosu na koji dio odluke prvostupanjska presuda ne sadrži adekvatno obrazloženje pa tužitelj smatra da je ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Također tužitelj ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio vrijednost od 100 bodova, dok je s obzirom na vrijednost predmeta spora trebao nagradu za rad odvjetnika obračunati prema vrijednosti od 250 bodova.

27. Osnovano tužitelj ističe da prvostupanjski sud u točki 42. obrazloženja ni u jednoj rečenici ne spominje točnu vrijednost predmeta spora kao ni bodovanje troška niti iznosi razloge zbog kojih nagradu odvjetniku obračunava primjenom vrijednosti 100 bodova, a ne 250 bodova po pojedinoj radnji, kao ni razloge zbog kojih tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 2. svibnja 2023 i 13. lipnja 2024., zbog čega je prilikom donošenja odluke o troškovima postupka počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a

28. Pod točkom 42. obrazloženja prvostupanjski sud je naveo da tužitelju priznaje trošak sastava tužbe u visini 100 bodova te trošak sastava obrazloženih podnesaka od 24. rujna 2020., 21. rujna 2021., 19. siječnja 2022 i 11. siječnja 2023. po 100 bodova, dok je pravilnom primjenom materijalnog prava iz Tbr. 7. t. 1. i Tbr 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 – dalje: Tarifa), a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev od 21.370,47 eura i odredbu Tbr. 48. st. 3. Tarife, tužitelju valjalo trošak pojedine navedene radnje koja se priznaje u punom iznosu dosuditi u vrijednosti od po 250 bodova. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troška za sastav tužbe u visini od 250 bodova, te trošak sastava podnesaka od 21. rujna 2021. i 11. siječnja 2023. u visini od po 250 bodova. Također tužitelj ima pravo na trošak pristupa odvjetnika na ročišta održana 20. prosinca 2021., 16. veljače 2024. i 2. srpnja 2024. u visini od po 250 bodova, odnosno ukupno 1500 bodova, uvećano za PDV u iznosu od 750,00 eura, odnosno ukupno 3.750,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 345,08 eura, što ukupno iznosi 4.095,08 eura, dok tužitelj nije dostavio dokaz da je snosio trošak sudske pristojbe na tužbu pa mu taj trošak ne pripada.

Neosnovan je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podneska od 2. svibnja 2023. (list 135-136 spisa) u kojem se tužitelj očituje na tuženikovo očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka.

U odnosu za zatraženi trošak sastava podneska od 13. lipnja 2024. (list 151- 152 (list 151-152 s prilozima list 155-159 spisa) u prilogu kojeg tužitelj dostavlja izjave o odricanju HIZ, ĆI i AI rođ. ĆI, zakonskih sunasljednika iza pok. ĐI, tužiteljevog pravnog prednika, kojim se imenovani odriču bilo kakvog prava na potraživanje iz predmetnog Ugovora o kreditu, valja reći da tim podneskom tužitelj dostavlja dokaze nakon što je na ročištu održanom dana 20. prosinca 2021. (list 91-92 spisa) zaključen prethodni postupak, pri čemu tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da se radi o dokazima koje nije mogao pribaviti i dostaviti do zaključenja prethodnog postupka pa ni taj podnesak nije bio nužan za vođenje postupka.

S obzirom da je tužitelju pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo dosuditi trošak parničnog postupka u sveukupnom iznosu od 4.220,08 eura, a prvostupanjskom presudom je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.345,08 eura, to je preinačena odluka pod točkom VI izreke te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 1.750,00 eura. Stoga je, temeljem odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke rješenja.

29. Kako je tužitelj uspio sa žalbom (vps. 1.750,00 eura), to mu u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP-a te Tbr. 10. t. 4. Tarife u svezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife pripada pravo na trošak žalbe u visini 50 bodova, što iznosi 100,00 eura, uvećano za PDV u iznosu od 25,00 eura, odnosno ukupno 125,00 eura (točka III izreke rješenja).

U Zagrebu 25. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac