Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1900/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužiteljice LI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Jovan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Bojan Doneski i Antonio Mihoc, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu, Jovan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Bojan Doneski i ŽI, Garešnica, Vladimira Nazora 19 B, protiv tuženika Hanza Media d.o.o., Zagreb, Koranska 2, OIB: 79517545745, kojeg zastupa punomoćnica Barbara Živković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 22, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2352/20-21 od 24. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 25. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2352/20-21 od 24. veljače 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen u iznosu od 1.592,67 eura s pripadajućim zateznim kamatama, te pod točkom II. izreke u kojem je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka prihvaćen u iznosu od 370,79 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2352/20-21 od 24. veljače 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen preko iznosa od 1.592,67 eura do iznosa od 5.308,91 eura (za iznos od 3.716,24 eura) s pripadajućim zateznim kamatama, te pod točkom II. izreke u kojem je zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa od 370,79 eura do iznosa od 1.235,98 eura (za iznos od 865,19 eura) s pripadajućim zateznim kamatama, i u tom dijelu sudi:

1. „Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.592,67 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 865,19 eura s pripadajućim zateznim kamatama.“

III. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženiku troškove žalbe u iznosu od 284,48 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku naknaditi štetu tužiteljici u iznosu 40.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 14. rujna 2020., kao dana podnošenja tužbe, do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 9.312,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 24. veljače 2022., kao dana donošenja prvostupanjske presude, do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana (točka II. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu, i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz nadoknadu troškova parničnog postupka, a podredno pobijanu presudu ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troškova žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete isplatom iznosa od 40.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, uzrokovane informacijom objavljenom u medijima, odnosno elektroničkim izdanjima jutarnji.hr i slobodnadalmacija.hr, kojih je tuženik nakladnik.

5. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

- da je uvidom u ispis članka elektroničkog izdanja Jutarnjeg lista od 14. lipnja 2020. (list 5-9) utvrđeno da je isti objavljen 14. lipnja 2020. na web stranici www.jutarnji.hr pod naslovom ''Stavljanje JI na listu golema je Bernardićeva pogreška'', da se u uvodnom izlaganju istoga navodi da predizborne ankete pokazuju kako je Restart koalicija na čelu sa SDP-ovim predsjednikom FI u zadnjih mjesec dana pretekla HDZ, međutim, Bernadićeva odluka da SDP na izborima zastupa dvoje političara s pravomoćnim sudskim presudama snažno kompromitira Socijaldemokratsku partiju u predstojećoj kampanji, da se nadalje, među inim, navodi da ''… LI, koja se nalazi na trećem mjestu u četvrtoj izbornoj jedinici, ima pravomoćnu presudu na tri mjeseca zatvora zbog prijetnji smrću kolegici.'', zatim, ''… duboko pogrešna Bernardićeva odluka da JI i LI imenuje SDP-ovim kandidatima za saborske zastupnike.'' te naposljetku ''Napokon, stavljanje kažnjenika na izborne liste otvara unutarnje pitanje odnosa u Socijaldemokratskoj partiji. Jednostavno govoreći, prilično je sramotno degradirati stranačke stupove kao što su NI i LIH, koji na listama zauzimaju identično mjesto kao JI, ili neku LI staviti na četvrto mjesto, a ĐI na sedmo.'';

- da je uvidom u ispis članka elektroničkog izdanja Slobodne Dalmacije od 14. lipnja 2020. (list 10-12) utvrđeno da je isti objavljen 14. lipnja 2020. na web stranici www.slobodnadalmacija.hr pod naslovom "Na SDP-ovoj izbornoj listi manjkaju jaka imena: bez ĐI, L i C, SDP-u će se dogoditi 'crveni labud'", a u kojem se, među inim, navodi da "I LI, SDP-ovka na visokom trećem mjestuu IV. izbornoj jedinici, ima pravomoćnu presudu. Zato jer je stranačkoj kolegici 2008. - prijetila smrću. Osuđena je na tromjesečnu uvjetnu kaznu, s rokom kušnje od godinu dana. Članica je Staturane komisije SDP-a.";

- da je uvidom u zahtjeve za objavu ispravka sporne informacije odnosno ispriku upućene na glavne urednike Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije, sve od 10. srpnja 2020., uz povratnice te odgovor na isto od 14. srpnja 2020., te tužiteljičino očitovanje na iste odgovore od 30. srpnja 2020. (list 13-20, 22 i 23, 24 i 25) utvrđeno da je tužiteljica podnijela isti zahtjev ČI, glavnom uredniku portala www.jutarnji.hr i ZI, glavnom uredniku portala www.slobodnadalmacija.hr, a da su u odgovoru na iste zahtjev pozvali tužiteljicu na dopunu zahtjeva za objavu ispravka informacije, dok nema mjesta objavi isprike, čemu je tužiteljica udovoljila, odnosno upotpunila iste zahtjeve podnescima od 30. srpnja 2020.;

- da je uvidom u ispis članka elektroničkog izdanja Jutarnjeg lista od 3. kolovoza 2020. (list 40 i 41) i ispis članka elektroničkog izdanja Slobodne Dalmacije od 3. kolovoza 2020. (list 42 i 43) utvrđeno da su 3. kolovoza 2020. objavljeni ispravci informacija objavljenih 14. lipnja 2020. u člancima i to na web stranici www.jutarnji.hr pod naslovom ''Stavljanje JI na listu golema je Bernardićeva pogreška'' i web stranici www.slobodnadalmacija.hr pod naslovom "Na SDP-ovoj izbornoj listi manjkaju jaka imena: bez ĐI, L i C, SDP-u će se dogoditi 'crveni labud'" i to glede istoga objavljenog na web stranici www.jutarnji.hr se navodi: ''Stranka LI odbacuje dijelove članka kao neistinite jer je neosuđivanja, a koji dijelove članka glase 'LI,…, ima pravomoćnu presudu na tri mjeseca zatvora zbog prijetnji smrću kolegici.' Protivno članku. 19. st. 4. crtica 5. i st. 5. Zakona o rehabilitaciji Naslov proziva stranku radi počinjenja kaznenog djela prijetnje, iako je za navedeno kazneno djelo nastupila rehabilitacija te se stranka ima smatrati neosuđivanom, a uporaba tih podataka nema pravni učinak.'', odnosno glede istoga objavljenog na web stranici www.slobodnadalmacija.hr se navodi: ''Stranka LI odbacuje dijelove članka kao neistinite jer je neosuđivanja, a koji dijelove članka glase 'I LI, ima pravomoćnu presudu. Zato jer je stranačkoj kolegici 2008. - prijetila smrću. Osuđena je na tromjesečnu uvjetnu kaznu, s rokom kušnje na godinu dana.' Protivno članku. 19. st. 4. crtica 5. i st. 5. Zakona o rehabilitaciji Naslov proziva stranku radi počinjenja kaznenog djela prijetnje, iako je za navedeno kazneno djelo nastupila rehabilitacija te se stranka ima smatrati neosuđivanom, a uporaba tih podataka nema pravni učinak.'';

- da je uvidom u rješenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 9. srpnja 2013. (list 21) utvrđeno je da je istim utvrđeno da je RI, kći H, rođena **.**.1982. u [adresa], ovdje tužiteljica, rehabilitirana s danom 29. siječnja 2013., uz obrazloženje da je RI podnijela istom Ministarstvu zahtjev za donošenje rješenja o rehabilitaciji po presudi Općinskog suda u Garešnici posl. br. K-77/08 od 23. listopada 2008., pravomoćnoj 29. siječnja 2009., zbog kaznenog djela iz čl. 129. st. 2. Kaznenog zakona, kojom joj je izrečena uvjetna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, koja se neće izvršiti ako u roku jedne godine ne počini novo kazneno djelo. Stoga je 29. siječnja 2013. protekao zakonski rok od tri godine od dana isteka roka provjeravanja. Kako iz prikupljenih podataka proizlazi da osuđenica prije proteka roka propisanog za nastup rehabilitacije po sili zakona nije ponovno osuđena zbog novog kaznenog djela, temeljem čl. 19. st. 1. Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji, riješeno je kao u izreci rješenja.;

6. Sud prvog stupnja je na temelju navedenih utvrđenja te ocjene iskaza tužiteljice i svjedoka zaključio da je tužiteljica podnijela valjani zahtjev nakladniku za objavu ispravka sporne informacije, u smislu članka 22. stavka 2. Zakona o medijima („Narodne novine“, br. 59/2004., 84/2011., 81/2013., 114/2022. - dalje: ZM), dok se objava ispravka može zahtijevati u roku od 30 dana od objave informacije, dakle riječ je o prekluzivnom zakonskom roku (članak 40. stavak 2. ZM), slijedom čega je ispunjena postupovna pretpostavka za podnošenje predmetne tužbe za naknadu neimovinske štete.

7. Nadalje, sud prvog stupnja se pozvao na odredbu članka 38. stavka 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014.- dalje: Ustav), kojom je zajamčeno pravo na ispravak škodljive informacije, odnosno to se pravo jamči svakom kome je javnom viješću povrijeđeno Ustavom utvrđeno pravo. S obzirom da su čast i ugled vrijednosti istog ustavnog ranga kao i sloboda informiranja, nema razloga da se oštećeniku stavljaju posebne zakonske zaprjeke i otežani uvjeti za ostvarenje njegovih prava na naknadu štete. Pri tome je sud naglasio da pravo na čast, ugled i dostojanstvo predstavlja temeljno ljudsko pravo koje nikada i nigdje nije ograničeno medijskim pravima. S druge strane, da su medijska prava uvijek ograničena pravom na čast i ugled, kako to izričito proizlazi iz članka 3. stavka 3. Zakona o medijima, ali i iz članka 10. stavka 2. Europske konvencije o ljudskim pravima, a da je isto stajalište izraženo i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4057/2013 od 17. rujna 2014.

8. Poredbom predmetnih objavljenih članaka od 14. lipnja 2020. s objavom ispravka objavljenih informacija od 3. kolovoza 2020., proizlazi da je na zahtjev tužiteljice ispravljena sporna informacija, poglavito osuđivanost tužiteljice, kako je to utvrdio sud prvog stupnja. Dakle, da je tuženik ispravkom članka potvrdio da je prvotno objavio neistinitu informaciju, poglavito da tužiteljica ima pravomoćnu sudsku presudu zbog prijetnji smrću premda je za isto kazneno djelo nastupila rehabilitacija pa se stoga tužiteljica ima smatrati neosuđivanom. Stoga, je objavom sporne informacije tuženik prekršio načelo zaštite privatnosti, propisano člankom 7. ZM koje određuje da svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti (stavak 1.).

9. Sud prvog stupnja je ocijenio da u slučaju kao ovom, kada je objavljen članak, a potom na zahtjev oštećenice i objavljen ispravak informacije, valja imati na umu da je objava ispravka samo jedan vid naknade štete. Stoga, logički, pravno i etički gledajući, uvjetovati zaštitu postojećega Ustavom zajamčenog prava ostvarivanjem nemogućih uvjeta ne može biti sadržajem i svrhom ZM. Tuženikovo ustrajanje u drukčijem stajalištu, predstavlja pretjerani formalizam u tumačenju i primjeni mjerodavnih odredbi ZM te je takvo tumačenje odredbi ZM u protivnosti s pravnim shvaćanjima kako Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tako i Ustavnog suda Republike Hrvatske.

10. Dovodeći u svezu suglasne iskaze tužiteljice i svjedoka SI, kao i podudarnih dijelova iskaza svjedoka GI i CIH, s ostalim pisanim dokazima, utvrđeno je da su u predmetnim člancima od 14. lipnja 2020. autori prozvali tužiteljicu kao političarku s pravomoćnom sudskom presudom zbog prijetnji smrću, koja je od strane čelništva SDP-a istaknuta kao kandidat na predstojećim parlamentarnim izborima, čime se snažno kompromitira, odnosno nanosi šteta ugledu iste parlamentarne stranke u predstojećoj izbornoj kampanji, dok iste podatke glede tužiteljice, a koji su ranije objavljeni, crpe od drugih medija, uz navode istih autora da tužiteljica nije zatražila objavu ispravka istih ranije objavljenih informacija, dok su pri tome autori znali da kandidat za zastupnika u Hrvatski sabor mora imati potvrdu o nekažnjavanju, no, unatoč tome autori niti bilo tko od strane predmetnih elektroničkih izdanja tuženika nije poduzeo niti jednu potrebitu mjeru pa tako niti kontaktirao tužiteljicu, a sve radi provjere točnosti istih informacija u svezi tužiteljice, dok je naprotiv utvrđeno da je tužiteljica za isto kazneno djelo rehabilitirana s danom 29. siječnja 2013., kako to proizlazi iz rješenja Ministarstva pravosuđa od 9. srpnja 2013. (list 21). Naposljetku, utvrđeno je da je zbog objave predmetnih informacija tužiteljica osjetila podsmjeh, podrugivanje, podcjenjivanje, ista je bila izložena velikom stresu, bila je nervozna, te ju je smetalo to što njezina kći pati jer je ista osjetila promjenu u tužiteljičinom ponašanju, a sve izazvano predmetnim člancima, zatim, u vrijeme predizborne kampanje je tužiteljica obilazila svako mjesto IV. izborne jedinice, te zbog objave predmetnih članaka građani sigurno nisu mogli "doživjeti" tužiteljicu kako bi je doživjeli da nije bilo predmetnih članaka, osim toga, tužiteljici je bilo neugodno, nelagodno, pa zbog svega toga nije se u potpunosti mogla posvetiti izbornoj kampanji i predstojećim izborima, kao i da je objava predmetnih članaka bila od utjecaja i na loše izborne rezultate SDP-a, kao i na pravo preferencijalnog glasa u korist tužiteljice. Objavom predmetnih informacija trajno je narušen ugled, čast i dostojanstvo tužiteljice, kao osobe, i kao buduće, a sada saborske zastupnice. Ujedno, kako bi izbjegla daljnje i ponovno medijsko povlačenje tužiteljičinog imena i povezivanja s navedenom pravomoćnom kaznenom presudom tužiteljica je odbila ponuđeno joj mjesto predsjednice Odbora za pravosuđe pri Hrvatskom saboru, što je naplatna dužnost, dok je članica, dakle nenaplatno obavlja posao u drugim Odborima kao npr. za ravnopravnost spolova, obitelj, mlade i šport itd.

11. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da se kontekst predmetnih članaka od 14. lipnja 2020. negativno odrazio na samu tužiteljicu i njezinu obitelj, to tim više što je uzrokovao negativne reakcije tužiteljičinog poslovnog i inog okruženja te poimanju tužiteljice u javnosti. Dakle, utvrđeno je ne samo da se tužiteljica osjećala pogođenom informacijom iz predmetnih članaka, već i da se ovdje radi o takvim informacijama koje su objektivno nanijele štetu pravu osobnosti tužiteljice, jer su iste netočne informacije podobne prouzročiti štetu, dok sama objava ispravka objavljenih informacija nije dostatna u mjeri u kojoj će isto omogućiti potpuno namirenje tužiteljice, kao oštećenice.

12. Stoga je sud prvog stupnja zaključio kako je objava predmetnih članaka, poglavito spornih navoda da tužiteljica ima pravomoćnu presudu zbog prijetnji smrću, kao i reakcije na predmetni članak koje su uslijedile nakon objave istih spornih informacija, podobna narušiti kakvoću života tužiteljice, jer su isti članci naudili ugledu, časti i dostojanstvu tužiteljice, s obzirom na to da iste informacije nisu točne, poglavito imajući na umu da je tužiteljica rehabilitirana s danom 29. siječnja 2013.

13. Sud prvog stupnja nije prihvatio prigovor tuženika da se ovdje radi o povećanom interesu javnosti koji je opravdan, jer se radi o obnašateljima javnih dužnosti, a osobito je opravdan u ovom slučaju gdje se radi o zaista važnoj javnoj dužnosti, pa da je stoga opravdan interes javnosti da znaju za možebitnu kriminalnu prošlost osobe koja se kandidira za dužnost zastupnika u Hrvatskom saboru, po dobivanju koje dužnosti bi ista osoba predstavljala građane, jer je nesporna činjenica da je rješenjem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 9. srpnja 2013. (list 21) tužiteljica rehabilitirana s danom 29. siječnja 2013., a po presudi Općinskog suda u Garešnici posl. br. K-77/08 od 23. listopada 2008., pravomoćnoj 29. siječnja 2009., zbog kaznenog djela iz čl. 129. st. 2. Kaznenog zakona, kojom joj je izrečena uvjetna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, koja se neće izvršiti ako u roku jedne godine ne počini novo kazneno djelo, dok je 29. siječnja 2013. protekao zakonski rok od tri godine od dana isteka roka provjeravanja, a kako iz prikupljenih podataka proizlazi da osuđenica prije proteka roka propisanog za nastup rehabilitacije po sili zakona nije ponovno osuđena zbog novog kaznenog djela, temeljem članka 19. st. 1. Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji (Narodne novine, br. 143/2012., 105/2015. i 32/2017.).

14. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je ocijenio kako ovakvo postupanje tuženika, protivno nastupjeloj rehabilitaciji kod tužiteljice, nije dopušteno, dok se tuženik ne može osloboditi odgovornosti za naknadu štete tužiteljici pozivajući se na opravdano zanimanje javnosti i postupanje u dobroj vjeri, uz navoda da je tužiteljica u vrijeme objave predmetnih članaka bila kandidat za zastupnika u Hrvatski sabor, dakle za obnašateljicu javne dužnosti, zbog čega ne može zahtijevati istu razinu zaštite privatnosti kao drugi građani. Pri tome nije od utjecaja niti, kako to tuženik tvrdi, da je tužiteljica u navedenim utuženim člancima spomenuta isključivo u kontekstu propitivanja Bernardićeve odluke da na izborne liste stavi osobe koje su u prošlosti osuđivane.

15. Zaključno, sud prvog stupnja je utvrdio kako je tužiteljici nastala neimovinska šteta u vidu povrede prava osobnosti na zdravlje (narušeno duševno zdravlje, odnosno duševni mir), s obzirom na to da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je objava predmetnog članka uzrokovala kod tužiteljice određene posljedice i to u vidu stresa, sramote pred stranačkim i radnim kolegama, nesanicu, živciranje, odnosno tužiteljici je bilo neugodno, nelagodno, osjetila je podsmjeh, podrugivanje, podcjenjivanje okoline. Tuženik je takvim netočnim informacijama objavljenim u medijima navedenog nadnevka zasigurno ugrozio privatnost, dostojanstvo, ugled i čast tužiteljice, ne samo kao građanina, već i kao kandidata za zastupnika u Hrvatski sabor, slijedom čega je tužiteljica trpjela duševne boli. Ujedno tuženik takvim prikazivanjem tužiteljice, kršeći pravo rehabilitirane osobe, nedvojbeno ne postupa u dobroj vjeri. Dakle, da se ovdje nakladnik ne može osloboditi odgovornosti pozivajući na okolnost da je predmetna informacija kojom je šteta učinjena proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i jer je ista informacija dana u dobroj vjeri.

16. Iz navedenog je, prema ocjeni suda prvog stupnja jasno da je objavom netočnih informacija, poglavito isticanjem tužiteljice kao osuđivane osobe zbog prijetnji smrću, te s obzirom na veliku čitanost istih medija, koji nedvojbeno utječe na svijest ljudi i javno mnijenje, pa je po mišljenju suda tužiteljici povrijeđeno pravo na duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, dakle pravo osobnosti, u smislu članka 19. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje: ZOO), pa stoga tužiteljica uživa sudsku zaštitu.

17. Slijedom navedenog, u smislu odredbe članaka 21., 22. i 23. ZM, u svezi članka 1100. ZOO, a na temelju odredbe članka 223. ZPP, sud prvog stupnja je ocijenio kako tužiteljici pripada pravična novčana naknada u utuženom iznosu 40.000,00 kn za pretrpljenu neimovinsku štetu s osnove povrede prava osobnosti, duševnog mira, kao i negativan učinak spornih članaka koji se je odrazio i na okolinu tužiteljice, kao i obiteljski život tužiteljice, kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice. Na dosuđeni iznos, tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate od 14. rujna 2020., kada je podnesena tužba (obavijest koja prethodi listu 1), u smislu odredbe članka 1103. ZOO kojom je određeno je da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

18. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno upire tuženik u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

19. Nadalje, pravo na ocjenu izvedenih dokaza (članak 8. ZPP) pridržano je za sud, kojem pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP). Pritom, sud prema svojem slobodnom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, ali je u slobodi ocjene dokaza i sud ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se njegova ocjena mogla provjeriti, a na koji je način sud prvog stupnja i postupio.

20. Nadalje, nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a kako to propisuje odredba članka 8. ZPP. Upravo postupajući u skladu s citiranom odredbom sud prvog stupnja je ocjenom provedenih dokaza utvrdio relevantne činjenice i na njima utemeljio svoje pravne zaključke, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a koji žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje.

21. Prema odredbi članka 3. stavka 1. ZM, jamči se sloboda izražavanja i sloboda medija. Sloboda medija obuhvaća osobito: slobodu izražavanja mišljenja, neovisnost medija, slobodu prikupljanja, istraživanja, objavljivanja i raspačavanja informacija u cilju informiranja javnosti; pluralizam i raznovrsnost medija, slobodu protoka informacija i otvorenosti medija za različita mišljenja, uvjerenja i za raznolike sadržaje, dostupnost javnim informacijama, uvažavanje zaštite ljudske osobnosti, privatnosti i dostojanstva, slobodu osnivanja pravnih osoba za obavljanje djelatnosti javnoga informiranja, tiskanja i raspačavanja tiska i drugih medija iz zemlje i inozemstva, proizvodnju i objavljivanje radijskog i televizijskog programa, kao i drugih elektroničkih medija, autonomnost urednika, novinara i ostalih autora programskih sadržaja u skladu s pravilima struke (stavak 2). Slobode medija dopušteno je ograničiti samo kada je i koliko je to nužno u demokratskom društvu radi interesa nacionalne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnoga reda i mira, sprječavanja nereda ili kažnjivih djela, zaštite zdravlja i morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti samo na način propisan zakonom.

22. Prema odredbi članka 7. stavka 1. ZM, svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti.

23. Prema odredbi članka 21. stavka 1. ZM, nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim ovim Zakonom. Šteta je umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja (materijalna šteta) te nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju se propisi o obveznim odnosima, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno (stavci 2. i 3.).

24. Odredbom članka 19. stavka 2. ZOO, propisano je da se pod pravima osobnosti u smislu toga zakona razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr., dok je odredbom članka 1100. stavka 1. ZOO propisano je da će u slučaju povrede prava osobnosti, sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

25. Prema odredbi članka 21. stavka 4. alineje 3. ZM, nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri.

26. Citirane odredbe ZM i ZOO, kojima je reguliran institut naknade štete treba tumačiti u skladu s Konvencijom (članak 1. stavak 2. ZM), ali i načelnim stajalištima koja je zauzeo Europski sud za ljudska prava u primjeni i tumačenju članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/203, 9/2005, 1/2006 i 2/2010- dalje: Konvencija), kao i Ustavni sud Republike Hrvatske u primjeni članka 38. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014.- dalje: Ustav). Riječ je o konkurenciji dva zaštićena dobra – pravo na slobodu izražavanja zaštićenu člankom 10. Konvencije i člankom 38. Ustava i prava na poštivanje privatnog života (kroz kojega se štiti i pravo na čast i ugled) zajamčenog člankom 8. Konvencije i člankom 35. Ustava.

27. Vezano uz Konvencijom i Ustavom zajamčenu slobodu izražavanja, valja reći kako je Europski sud za ljudska prava, koja stajališta slijedi i Ustavni sud Republike Hrvatske, npr., u odluci Broj: U-III-4248/2023 od 12. rujna 2024.), u nizu presuda koje se odnose na pravo na slobodu izražavanja i istodobnu zaštitu prava na osobni i privatni život te dostojanstvo osoba utvrdio načelna stajališta. Prema načelnim stajalištima Europskog suda za ljudska prava, sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva". Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena (usp. s predmetima ESLJP-a Guja protiv Moldavije [Vv], br.14277/04, § 69., presuda od 12. veljače 2008.; i Bédat protiv Švicarske [Vv], br. 56925/08, § 48., presuda od 29. ožujka 2016.). Drugim riječima, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/203, 9/2005, 1/2006 i 2/2010- dalje: Konvencija), kao ni članak 38. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014.- dalje: Ustav), ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu.

27.1. U ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava i ustavnosudskoj praksi tako je utvrđeno da test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge (usp. s predmetom ESLJP-a Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [Vv], br. 931/13, presuda od 27. lipnja 2017.). Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (usp. s predmetom ESLJP-a Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, § 54., presuda od 22. listopada 2009.). Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, te stoga ne bi trebalo zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost vrijednosnog suda. Kada se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, jer u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i "opći ton" izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama (usp. s predmetom ESLJP-a Morice protiv Francuske [Vv], br. 29369/10, § 126., presuda od 23. travnja 2015.).

27.2. Utvrđeno je, nadalje, da sloboda medija predstavlja jedan od temelja svakog demokratskog društva. Člankom 10. Konvencije, kao i člankom 38. stavcima 2. i 3. Ustava štiti se ne samo sadržaj informacija koje mediji prenose, već i sredstva kojima se te informacije priopćavaju. Mediji prema članku 10. Konvencije uživaju širok opseg zaštite. Ta zaštita odnosi se i na istraživanja i na upite novinara tijekom pripreme priloga koje će objaviti, kao i na zaštitu novinarskih izvora (usp. s predmetom ESLJP- a Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, [Vv], br. 17488/90, § 39., presuda od 27. ožujka 1996.; i Sanoma Uitgevers B.V. protiv Nizozemske, br. 38224/03, §§ 88. - 92., presuda od 14. rujna 2010.).

27.3. Ocijenjeno je također, da je, međutim, sloboda medija uvjetovana postupanjem novinara u dobroj vjeri u skladu s novinarskom etikom (usp. s predmetima ESLJP-a Stoll protiv Švicarske [Vv], br. 69698/01, § 103., presuda od 10. prosinca 2007.; i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske [Vv], br. 49017/99, § 78., presuda od 17. prosinca 2004.). Iako sloboda medija ne smije prekoračiti određene granice, posebice kada se tiče zaštite ugleda i prava drugih, ne smije se smetnuti s uma da je njezin osnovni zadatak priopćiti - na način koji je u skladu s njihovim obvezama i odgovornostima - informacije i ideje o svim pitanjima od javnoga interesa. Ne samo da mediji imaju zadatak priopćavati informacije i ideje od javnog interesa, već ih javnost ima pravo i dobiti. Stoga je uloga medija olakšavanje i osnaživanje prava javnosti primati informacije i ideje ključna. Kada ne bi bilo tako, mediji ne bi bili u mogućnosti ostvariti svoju ulogu "javnog psa čuvara" (usp. s predmetima ESLJP-a Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske, navedeno, §§ 125. i 126.; i Magyar Helsinki Bizottság protiv Mađarske [Vv], br. 18030/11, § 165., presuda od 8. studenoga 2016.).

27.4. Utvrđeno je također da se, u okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj "sukob" rješava vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih (usp. s predmetima ESLJP-a Von Hannover protiv Njemačke /br. 2/ [Vv], br. 40660/08 i 60641/08, §§ 104. - 107., presuda od 7. veljače 2012.; Axel Springer AG protiv Njemačke [Vv], br. 39954/08, §§ 85. - 88., presuda od **.**.2012. B i KI Associés protiv Francuske [Vv], br. 40454/07, §§ 90. - 93., presuda od 10. studenoga 2015.; i Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine [Vv], br. 17224/11, § 77., presuda od 27. lipnja 2017.). Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli (usp. s predmetom ESLJP-a Narodni list d.d. protiv Hrvatske, br. 2782/12, § 70., presuda od 8. studenoga 2018.).

27.5. Nadalje, priroda i ozbiljnost nametnute sankcije su čimbenici koje također treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja. Dosuđivanje naknade štete oštećenoj osobi mora biti u razumnom odnosu razmjera s pretrpljenim narušavanjem ugleda (usp. s predmetima ESLJP-a Narodni list d.d. protiv Hrvatske, br. 2782/12, § 70., presuda od 8. studenoga 2018.; Kwiecień protiv Poljske, br. 51744/99, § 56., presuda od **.**.2007. ŠI protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 18139/91, § 49., presuda od 13. srpnja 1995.; i Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, navedeno).

27.6. Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, ESLJP je u predmetu Axel Springer AG protiv Njemačke (navedeno) naveo sljedeće okolnosti prema kojima načelno ocjenjuje je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između sukobljenih prava: a) doprinos raspravi u javnom interesu; b) u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; c) prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; d) metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; e) sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; te f) ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (tzv. chilling effect).

28. U okolnostima konkretnog slučaja, pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako tuženik nije dokazao postojanje razlog za svoju ekskulpaciju iz odredbe članka 24. stavka 4. alineje 3. ZM. Sud prvog stupnja za svoj je zaključak dao valjane, i argumentirane razloge koje prihvaća i ovaj sud, a koji žalbenim navodima nije doveden u pitanje.

29. Naime, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je pravilno ocijenio kako su u spornim člancima od 14. lipnja 2020. autori prozvali tužiteljicu kao političarku s pravomoćnom sudskom presudom zbog prijetnji smrću, koja je od strane čelništva SDP-a istaknuta kao kandidat na predstojećim parlamentarnim izborima, čime se snažno kompromitira, odnosno nanosi šteta ugledu iste parlamentarne stranke u predstojećoj izbornoj kampanji, dok iste podatke glede tužiteljice, a koji su ranije objavljeni, crpe od drugih medija, uz navode istih autora da tužiteljica nije zatražila objavu ispravka istih ranije objavljenih informacija, dok su pri tome autori znali da kandidat za zastupnika u Hrvatski sabor mora imati potvrdu o nekažnjavanju, no, da unatoč tome autori niti bilo tko od strane predmetnih elektroničkih izdanja tuženika nije poduzeo niti jednu potrebitu mjeru pa tako niti kontaktirao tužiteljicu, a sve radi provjere točnosti istih informacija u svezi tužiteljice, dok je naprotiv utvrđeno da je tužiteljica za isto kazneno djelo rehabilitirana s danom 29. siječnja 2013. (rješenje Ministarstva pravosuđa od 9. srpnja 2013.).

30. Sud prvog stupnja iz stranačkog iskaza tužiteljica utvrdio kako je osjetila podsmjeh, podrugivanje, podcjenjivanje, ista je bila izložena velikom stresu, bila je nervozna, te ju je smetalo to što njezina kći pati jer je ista osjetila promjenu u tužiteljičinom ponašanju, a sve izazvano predmetnim člancima, zatim, u vrijeme predizborne kampanje je tužiteljica obilazila svako mjesto IV. izborne jedinice, te zbog objave predmetnih članaka građani sigurno nisu mogli "doživjeti" tužiteljicu kako bi je doživjeli da nije bilo predmetnih članaka, osim toga, tužiteljici je bilo neugodno, nelagodno, pa zbog svega toga nije se u potpunosti mogla posvetiti izbornoj kampanji i predstojećim izborima, kao i da je objava predmetnih članaka bila od utjecaja i na loše izborne rezultate SDP-a, kao i na pravo preferencijalnog glasa u korist tužiteljice te da joj je objavom predmetnih informacija trajno narušen ugled, čast i dostojanstvo, kao osobe, i kao buduće, a sada saborske zastupnice. Sud prvgo stupnja također je utvrdio da je tužiteljica, kako bi izbjegla daljnje i ponovno medijsko povlačenje njezina imena i povezivanja s navedenom pravomoćnom kaznenom presudom odbila ponuđeno joj mjesto predsjednice Odbora za pravosuđe pri Hrvatskom saboru, što je naplatna dužnost, dok je članica, dakle nenaplatno obavlja posao u drugim Odborima kao npr. za ravnopravnost spolova, obitelj, mlade i šport idr.

31. Slijedom iznesenih razloga, vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti, s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života te čast i ugled tužiteljice, ovaj sud drugog stupnja je shvaćanja kako u konkretnom slučaju zbog objave netočnih informacija (objava informacije da je tužiteljica pravomoćno osuđena za kazneno djelo prijetnje smrću, za koje je kazneno djelo rehabilitirana s danom 29. siječnja 2013.), koje su informacije objektivno pogodne prouzročiti štetu i koje su dovele do povrede tužiteljeva prava na poštovanje osobnog života, čast i ugled, zajamčenih odredbama članka 35. Ustava i članka 8. Konvencije, što je potvrđeno iskazom tužiteljice i svjedoka, a koje pravo, u ovom slučaju opravdano, preteže nad slobodom izražavanja iz članka 10. Konvencije, odnosno članka 38. Ustava. Dakle, provođenjem testa nužnosti u demokratskom društvu, ocjena je ovoga suda drugog stupnja da je miješanje utemeljeno na zakonu i teži legitimnom cilju, jer svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti. S obzirom na utvrđenja u pogledu istinitosti i točnosti objavljenih informacija zaključak je ovoga suda da je povreda prava tužiteljice na osobni život, čast i ugled dovoljno ozbiljna da opravda miješanje kao nužno u demokratskom društvu, radi čega treba dati prednost pravnoj zaštiti tužiteljičina prava na poštovanje osobnog života, čast i ugled u odnosu na tuženikovo pravo na slobodu izražavanja.

32. Međutim, sud prvog stupnja djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio naknadu štete u zatraženo iznosu od 40.000,00 kn.

33. Naime, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja, te utvrđenu činjenicu da je tužiteljica izabrana u Hrvatski sabor kao zastupnica, te imajući u vidu uspostavljene kriterije ESLJP da dosuđivanje naknade štete oštećenoj osobi mora biti u razumnom odnosu razmjera s pretrpljenim narušavanjem ugleda, i časti, prema shvaćanju ovoga suda tužiteljici na temelju odredbe članka 1100. U vezi s odredbom članka 19. ZOO, pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 1.592,67 eura (12.000,00 kn), zbog čega je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.716,24 eura (28.000,00 kn), neosnovan.

34. S obzirom na promijenjeni uspjeh u sporu tužiteljici pripada pravo na nadoknadu troškova postupka na temelju odredbe članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP, u iznosu od 370,79 eura (2.793,75 kn), budući da je tužiteljica uspjela u sporu u omjeru od 30%. Tužiteljici je pravilno priznat trošak sastava zahtjeva za objavljivanje ispravka objavljene informacije, jer je riječ o procesnoj pretpostavci za podnošenje tužbe u ovom slučaju u smislu odredbe članka 22. stavka 2. ZM.

35. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuženika, kao djelomično neosnovanu, odbiti, i pobijanu presudu suda prvog stupnja, djelomično potvrditi te kao djelomično osnovanu uvažiti i, na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP, pobijanu presudu suda prvog stupnja, djelomično preinačiti.

36. Tuženiku su priznati troškovi žalbe u iznosu od 284,48 eura u skladu s uspjehom u žalbenom postupku i prema vrijednosti predmeta spora.

U Zagrebu 25. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor