Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2568/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Gabriele Topić Kordej, u pravnoj stvari tužiteljice GI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Darijan Hört, odvjetnik u Opatiji, protiv tuženika Addiko Bank d.d., (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Luka Jurić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1716/2019-50 od 22. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 25. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1716/2019-50 od 22. travnja 2024. u dijelu pod točkama 1. i 3. izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1716/2019-50 od 22. travnja 2024. u dijelu pod točkama 2., 4. i 5. izreke, i to:

- pod točkom 2. izreke na način da se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.450,91 eura zajedno sa zatraženim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, odbija kao neosnovan,

- pod točkom IV. izreke na način da se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.763,39 eura zajedno sa zatraženim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, odbija kao neosnovan,

- na način da se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.476,06 eura sa zatraženim zateznim kamatama koje teku od 22. travnja 2024. pa do isplate, kao neosnovan, te sudi da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom 1. izreke utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 6. stavak 2. Ugovora o [broj kredita] od 28.07.2005. godine, koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Darku Paraviću iz Rijeke pod brojem OU-1020/05 dana 28.07.2005. godine, a koji Ugovor je sklopljen između tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb, (sada: Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877) i tužiteljice GI, [adresa], (sada: [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj]), a koja odredba glasi: ''Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01.05.2006. (slovima: prvogsvibnja dvijetisućešeste) godine ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenata u kojoj pripada korisnik kredita.'' te odredba čl. 3. stavak 3. istog Ugovora, koja glasi: "Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene izmjene i dopune."

Pod točkom 2. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.450,91 eura sa zatraženim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, sve u roku 15 dana.

U točki 3. izreke je utvrđen ništetnom i bez pravnog učinka dio odredbe članka 3. stavka II. Ugovora o [broj kredita] od 28.07.2005. godine, koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Darku Paraviću iz Rijeke pod brojem OU-1020/05 dana 28.07.2005. godine, a koji Ugovor je sklopljen između tuženika HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d. Zagreb, (sada: Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877) i tužiteljice GI, [adresa], (sada: [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj]), kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak (CHF) u dijelu koji glasi : „....podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke.."te dio odredbe članka 3. stavka II. istog Ugovora koji glasi: ".. se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja."

U točki 4. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.763,39 eura sa zatraženim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, sve u roku 15 dana.

U točki 5. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.476,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. travnja 2024. pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se s preostalim zahtjevom za naknadu parničnog troška tužiteljica odbija.

2. Protiv navedene presude i rješenja žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz dosudu cjelokupno zatraženih troškova tuženiku, ili presudu i rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o [broj kredita] od 28. srpnja 2005., i to ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope u visini od 2.450,91 eura te 1.763,39 eura po osnovi ništetnosti valutne klauzule u CHF, sve sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, a na ime stečenog bez osnove.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a i u svezi s odredbama čl. 117. st. 1.-3. ZID ZPP/19, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Također nisu počinjene ni druge povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. U tijeku prvostupanjskog postupka je pravilno utvrđeno:

- da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu 28. srpnja 2005. za iznos od 27.150,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja, sa promjenjivom kamatnom stopom utvrđenom Odlukom o kamatnim stopama banke,

- da je početna kamatna stopa bila u visini od 3,99%,

- da je u čl. 3. ugovoreno vraćanje kredita uz valutnu klauzulu tj. da se povrat obveza iz ugovora obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja,

- da se Banka u čl. 6 obvezala da kamatnu stopu neće mijenjati do 30. travnja 2006., a od 1. svibnja 2006. da je ovlaštena izvršiti promjenu sukladno odluci o kamatnim stopama ovisno o skupini klijenata kojoj pripada korisnik kredita, a korisnik kredita svojim potpisom izjavljuje da je suglasan da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama i sve kasnije izmjene i dopune,

- da je nesporno da se tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita odlukama banke mijenjala visina kamatne stope, kao i tečaj valute CHF spram valute HRK u odnosu na početni,

- da tužiteljica iskazala da je uzela predmetni kredit radi plaćanja dijela kupoprodajne cijene stana, s obzirom da je imala nešto i svojih sredstava i nije morala uzeti kredit za kupnju stana u cijelosti; da su joj u banci ponudili dvije vrste kredita u EUR i CHF, budući je u tom trenutku kredit u CHF bio puno povoljniji, bilo joj je logično da će uzeti taj kredit; da joj je u jednom trenutku rata kredita bila skoro veća nego plaća; da kada je napravila konverziju kredita negdje godinu dana joj je bila rata otprilike polovicu od one ranije uobičajene po ugovoru o kreditu CHF, a nakon toga se ponovno i ta rata povećala gotovo na isto kao što je bila u valuti CH; da joj nisu bile jasne odredbe o promjeni kamatne stope i valutne klauzule, ali su joj bili ponuđeni uvjeti ugovora na papiru i rečeno koji su uvjeti, te je bilo rečeno da to može prihvatiti ili ne; da je u stanu koji je kupila s ovim kreditom živjela s dvoje djece i nije ga nikad iznajmljivala; da joj je prije same konverzije bilo rečeno da će joj se odobriti određeni iznos kao preplata i da će joj se na ime toga određeni period smanjiti rata kredita,

- da je svjedokinja ĆI, na ročištu održanom dana 26. rujna 2023., iskazala da je bila zaposlenik tuženika u 2005. pa do unazad godinu i pol te da je radila u poslovnici u [adresa] kao osobni bankar; da se ne sjeća tužiteljice, da se ne sjeća predmetnog Ugovor o kreditu s lista 45 – 53 spisa te da na njemu nema njenog potpisa, jer je Ugovor bio potpisan po pravniku banke; da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu banka nudila kredite u valuti EUR i CHF te je bila značajno niža kamatna stopa u valuti CHF naspram one za kredite u valuti EUR; da se s klijentima pričalo o visini kamatne stope, o instrumentima osiguranja, o tome da je promjenjiva kamatna stopa, a nisu bile nikakve posebne upute za jednu ili drugu valutu; da pretpostavlja kako su se klijenti više odlučivali za kredite u CHF, s obzirom da je bila niža kamatna stopa; da je radila u banci i kada se radila konverzija Ugovora o kreditu; da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu bili poznati parametri promjene kamatne stope, pa nije ni ona znala kako se mijenja; da se ne sjeća je li neki klijent htio izmijeniti neku odredbu ugovora, a konkretno se tužiteljice uopće ne sjeća.

8. Nadalje, prvostupanjski sud je naveo da je iskaze tužiteljice i svjedokinje sud ocijenio kao uvjerljive, logične i životne te zaključio kako iz njih proizlazi da se nije pregovaralo između stranaka prilikom zaključenja kredita i da tužiteljica nije upozoravana na rizičnost predmetnog kredita, da nije dobila potrebne informacije o proizvodu koji kupuje. Opisani zaključak prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

9. Ovdje treba reći sljedeće.

9.1. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

9.2. S obzirom da je odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, br. 96/2003. – dalje: ZZP/2003), kao i Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012.

– dalje: ZZP/2007), te Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022. i 156/2022), i to čl. 328. u vezi s čl. 327. i čl. 326. st. 1., predviđeno pravo tužiteljice za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje nepoštenosti /ništetnosti/ pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) i što to zakonsko ovlaštenje oslobađa tužiteljicu dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, a što znači da tužiteljica kao korisnica kredita (potrošač) u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a, neovisno o provedenoj konverziji kredita 2016. (konverzijom kredita nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužiteljice na traženje deklaratorne zaštite) ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.).

9.3. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. U skladu s odredbom čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13 – dalje: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. u čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st 1. ZZP/07 obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.5. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

9.6. Okolnost da je tuženik ponudio tužiteljici mogućnost konverzije iz valute CHF u EUR te da je tužiteljica takav prijedlog prihvatila, ne znači da je tužiteljica izgubila pravo tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a prvostupanjski sud je pravilno ocijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika kao i valutnu klauzulu u CHF ništetnima.

9.7. Stoga su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost prvostupanjske presude pod točkama 1. i 3. izreke.

10. Prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/20123 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju s istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a–357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene člankom 19.d i člankom 19.e ZPK-a.

11. Odredbom čl. 3. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/2022. i 59/2023 – dalje: ZZP/22), jednako kao i čl. 4. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“, broj 41/14., 110/15. i 14/19) je propisano da se na obveznopravni odnos između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi.

12. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

13. Općim propisima sadržanim u Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

14. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen 5. lipnja 2017. Aneks uz Ugovor o kreditu (nakon što je tužiteljica prihvatila izračun konverzije) te da je tim Aneksom regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR te je otplatni plan iz osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.

15. Sagledavajući u bitnome nesporne okolnosti konkretnog slučaja u smislu naprijed navedenih propisa, a imajući pri tome u vidu i da je ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga – „Narodne novine“ br. 39/2017), i da je odredbom čl. 19.a st. 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV.a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF) primjenjuje na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužiteljici svotu koju potražuje u ovom postupku.

16. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Aneksu uz Ugovor o kreditu, sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

17. Imajući na umu da je predmetni Aneks uz Ugovor o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

18. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksom uz Ugovor o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

19. Primjenom pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavljena je narušena ravnoteža između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, pri čemu je od odlučnog značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

20. Tužiteljica koja je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Aneksa Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje te uplate.

21. Kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koju je tužiteljica prihvatila, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2005., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 3. st. 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao potrošaču i korisniku kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužitelja na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno.

22. Zbog tih razloga je ocjena drugostupanjskog suda da na strani tuženika (trgovca) nije došlo do stjecanja bez osnove na teret tužiteljice (potrošača), pa nastavno tome tužiteljici ne pripada pravo po zahtjevu za novčano potraživanje usmjereno protiv tuženika, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a valjalo preinačiti pobijanu presudu pod točkama 2. i 4. izreke te odbiti tužbeni zahtjev u tom dijelu i odlučiti kao u točki II izreke, alineja 1. i 2, ove drugostupanjske presude.

23. U odnosu na odluku o troškovima postupka treba reći kako je predmet spora zaštita tužiteljice kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima, da je djelomični uspjeh tužiteljice u parnici posljedica neustaljene sudske prakse, pa je u skladu sa odredbom o troškovima i principima na kojima se temelje, svrsishodno, racionalno i pravedno u okolnostima odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove (čl. 154. st. 4. ZPP-a), uključujući i trošak žalbe i sudske pristojbe na žalbu, zbog čega je i u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka, odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, te je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka (točka II, alineja 4. i točka III izreke ove odluke).

Svako drugačije tumačenje pravila o troškovima u okolnostima kao što su predmetne bilo bi suprotno ustavnom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, odnosno u dosegu ograničavanja prava potrošača da štiti svoja prava pred sudom.

24. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 25. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac