Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5340/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja, te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa punomoćnik Mario Patača, odvjetnik u Zagrebu , protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Grbić , odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2120/2021-29 od 30. kolovoza 2024., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-2120/2021-34 od 14. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 2120/2021-29 od 30. kolovoza 2024., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-2120/2021-34 od 14. travnja 2025., u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III., i V. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i troškova sudskih pristojbi za žalbu u iznosu 445,22 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom od 30. kolovoza 2024. ispravljenom rješenjem od. 14. travnja 2025. utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] od 29. ožujka 2006.g. u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju preplaćene anuitete s osnove valutne klauzule vezane za tečaj CHF u iznosu od 1.829,19 EUR sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate (točka II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 2.486,13 EUR sa zateznim kamatama (točka III. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u ostalom iznosu od 250,00 EUR (točka IV. izreke), te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka (točka V. izreke).

2. Citiranu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I., II., III., i V. izreke pravovremenom žalbom pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da mu nadoknadi parnične troškove sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude te trošak žalbe uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja drugostupanjske presude, a podredno ukinuti presudu i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava. Za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu zahtijeva trošak u iznosu 445,22 EUR.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda nije nejasna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne, logične i neproturječne razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koji u žalbi ističe tuženik.

5.1. Neosnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a, jer je suprotno žalbenim navodima, po utvrđenju ovog suda, obrazloženje sačinjeno u skladu s navedenom zakonskom odredbom.

5.2. Žalbeni navodi kojim je tuženik upirao na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 12. ZPP-a u pogledu točke II. izreke prvostupanjski sud je otklonio donošenjem citiranog rješenja o ispravku presude poslovni broj P- 2120/2021-34 od 14. travnja 2025. budući se radilo o očitoj pogrešci u pisanju presude pa sud prvog stupnja nije prekoračio tužbeni zahtjev.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o [broj kredita] kojeg su 15. ožujka 2007.g. sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

7. Sud prvog stupnja u bitnome je utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, dana 30. ožujka 2006. sklopili Ugovoru o [broj kredita] temeljem kojeg je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.964,14 CHF za kupnju novog automobila, uz rok otplate 84 mjeseca, koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,

- da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača,

- da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, pa tako i ovdje tužitelj, pokrene radi naknade štete ili isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika,

- da su odredbe predmetnog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne,

- da je tužitelj preplatio anuitete zbog promjene tečajnih razlika,

pa je slijedom navedenih utvrđenja prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka I. izreke) pritom upućujući na direktan pravni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene po kolektivnoj tužbi te obzirom na vještačenjem utvrđenu visinu tražbine po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, nakon saslušanjem tužitelja utvrđenih daljnjih relevantnih činjenica (nemogućnost pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi niti su mu objašnjeni rizici sklapanja takve vrste ugovora), obvezuje tuženika isplatiti tužitelju zbog tečajnih razlika preplaćeni iznos anuiteta od ukupno 1.829,19 EUR sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/2. –dalje: ZOO).

8. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tuženik svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja.

9. Tuženik u žalbi ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosno pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je sud navode i dokazne prijedloge tuženika u potpunosti zanemario. Međutim, kako je već istaknuto, obrazloženje presude ima sadržaj propisan odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a, sud je ispitao konkretni slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, primijenio mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku (koja k tome ne odstupa od ustaljene sudske prakse), tako da žalbeni navodi tuženika koji se odnose na povredu prava na obrazloženu odluku nisu osnovani. Također, sud prvog stupnja je izveo sve dokaze koji su bili relevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica, tako da nije jasno na koji način je sud prvog stupnja zanemario dokazne prijedloge tuženika. Sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja, izvođenje kojeg dokaza su predlagale obje stranke, a nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka ĐK i javne bilježnice obrazloživši razloge tome, koje razloge ovaj sud drugog stupnja prihvaća u potpunosti. Naime, a kako to obrazlaže prvostupanjski sud, svjedok ĐK nije bila tužiteljeva osobna bankarica i nije sklapala sa njime predmetni ugovor pa ista ne može imati neposrednih saznanja o tome je li tuženik obavijestio tužitelja o posebnim rizicima ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF, dok nije izveo dokaz saslušanjem javne bilježnice jer tuženik niti ne tvrdi da bi javna bilježnica bila upoznata sa svim posebnim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i o njima obavijestila tužitelja. Uostalom javni bilježnik ne sudjeluje u postupku koji prethodi sklapanju ugovora o kreditu, pa tako i u ovom slučaju, a pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču - tužitelju objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru kojeg je solemnizirao (ovakvo pravno shvaćanja zauzeo je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.). Bez utjecaja je tuženikovo pozivanje na zaključke Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluka br. U-III-5038/2015, br. U-III-3874/2008 i br. U-III-4150/2010 koji predmeti se činjenično i pravno razlikuju.

10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na valutnu klauzulu, prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je, između ostalog utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući je, a kako je to određeno člankom 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao.

11. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite te ocjenjujući materijalne i personalne dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno suprotno žalbenim navodima tuženika, kao prethodno pitanje utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i da su odredbe ništetne. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da su stranke ugovora pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati ugovor o kreditu i da valutna klauzula nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka. Tuženik u postupku koji je prethodio odluci nije dokazao da je potrošač (tužitelj) bio informiran o posljedicama ugovaranja valutne klauzule niti da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a sud prvog stupnja je s razlogom odbio izvoditi po tuženiku predložene personalne dokaze, koje razloge ne provođenja tih dokaza prihvaća ovaj sud, što je ranije gore i navedeno.

12. S obzirom na navedena utvrđenja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za tečaj CHF (čl. 322. st. 1. ZOO-a).

13. Tvrdnja iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja arbitrarnu odluku je netočna, jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primijenio mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse.

14. Što se tiče žalbenih navoda tuženika u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka valja reći da je izračun pravilno izvršen utvrđujući preplatu uzimajući u obzir razliku između tečaja CHF u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate, jer je predmet spora restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 322. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetnih ugovornih odredaba, tako da neosnovano prigovara tuženik da je izračun sačinjen kao da se radi o ugovoru o kreditu u kunama. Dakle, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio visinu na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Petre Blašković, koji je po stavu ovog suda u potpunosti podoban da se na temelju istog utvrdi visina tražbine tužitelja.

15.1. Neosnovano tuženik navodima žalbe osporava i visinu iznosa koji je tužitelju dosuđen, pozivajući se na tzv. negativne razlike.

15.2. Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023. izraženo shvaćanje koji glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

15.3. Slijedom toga, kako tuženik ne tvrdi da je stavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, to niti navodima žalbe u ovom dijelu nije u pitanje dovedena zakonitost pobijane odluke.

16. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17. Pravilna je odluka suda prvog stupnja i o zateznim kamatama. Naime, odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nepošten stjecatelj (u tom smislu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 364/2022 od 25. travnja 2023.), slijedom čega u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

18.1. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Neosnovanost prigovora zastare utemeljena je na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. (broj: Su-IV-33/2022- 2), prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. To znači da za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12, i to ovdje od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

18.2. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO-a), a koji rok do utuženja nije protekao budući je tužba podnesena 23. ožujka 2021.

18.3. I konačno u odnosu na pozivanje na pogrešnu primjenu čl. 326. st. 2. ZOO-a valja reći da su po stavu ovog suda drugog stupnja bez utjecaja su na pravilnost i zakonitost presude žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, jer navedena okolnost ne znači da odredbe ugovora ne mogu biti nepoštene i posljedično tome ništetne. Okolnost što je kredit otplaćen ne znači i da nije postojala znatnija neravnoteža u pravima i obvezama tijekom trajanja kredita na strani potrošača.

19.1. U odnosu na odluku o troškovima postupka pravilno je sud prvog stupnja troškove postupka dosudio sukladno vrijednosti boda od 2,00 EUR za sve radnje poduzete tijekom postupka. Naime odredbom Tbr. 52.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23, dalje: Tarifa) propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Dakle kako je sud prvog stupnja odluku o troškovima postupka donosio kada je na snazi bila Tarifa koja je stupila na snagu dana 25. studenog 2023. i koja je propisala vrijednost boda od 2,00 EUR, sud prvog stupnja je sukladno Tbr. 52.3 i Tbr. 54. Tarife naknadu troškova postupka pravilno obračunao prema vrijednosti boda od 2,00 EUR (pravno shvaćanje VSRH u odluci poslovni broj Rev-562/2024 od 07. svibnja 2024.).

19.2. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika u pogledu odluke o troškovima postupka, jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju priznao kao opravdan trošak sastava podnesaka od 5.1.2022. i 14.6.2022. budući su isti i po stavu ovog suda drugog stupnja bili neophodni za vođenje postupka, pa za sastav tih podnesaka tužitelj osnovano zahtijeva naknadu. Nadalje, neosnovan je žalbeni navod tuženika glede troška sastava podneska od 13.5.2021. jer podnesak sa tim datumom ne prileži spisu niti ga je sud prvog stupnja priznao u odluci o troškovima.

20. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, u cijelosti je odbijena žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III., i V. izreke.

21. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka, jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 25. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić