Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3032/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NF OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Igoru Kalebiću i Jadranki Kalebić, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Igor Kalebić i Jadranka Kalebić u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima Marku Kallayu i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj P-2873/2021-35 od 4. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 25. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj P-2873/2021-35 od 4. travnja 2025. u pobijanom dijelu iz stavka I u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o [broj kredita] od 26. lipnja 2006. iz točke 7. kojom je ugovoreno kako se korisnik kredita mjesečne anuitete obvezuje plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju kreditora za Chf važećoj na dan dospijeća odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na valutnu klauzulu, u pobijanom dijelu iz stavka II, III i IV izreke, u pobijanom dijelu iz stavka V izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita isplatiti tužitelju iznos od 606,04 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. srpnja 2006. do isplate te u pobijanom dijelu iz stavka VII i VIII izreke.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj P-2873/2021-35 od 4. travnja 2025. u pobijanom dijelu iz stavka I u dijelu kojim je utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o [broj kredita] od 26. lipnja 2006. iz točke 1. kojom je ugovoreno da se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 30.000,00 Chf obračunato po srednjem tečaju kreditora, na dan korištenja kredita i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o [broj kredita] od 26. lipnja 2006. iz točke 1. kojom je ugovoreno da se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 30.000,00 Chf obračunato po srednjem tečaju kreditora, na dan korištenja kredita" kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj P-2873/2021-35 od 4. travnja 2025. kojim je odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-2873/2021-35 utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o [broj kredita] od 26. lipnja 2006. u dijelu u kojem je u točki 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 30.000,00 Chf obračunato po srednjem tečaju kreditora, na dan korištenja kredita i u točki 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita mjesečne anuitete obvezuje plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju kreditora za Chf važećoj na dan dospijeća odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na valutnu klauzulu, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke iste presude utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba iz točke 2. istog ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na promjenjivu kamatnu stopu.

1.3. U stavku III izreke iste presude utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba iz točke 3. istog ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini 3,30 % od iznosa kredita.

1.4. Tuženiku je naloženo po osnovi preplate kredita po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli u Chf isplatiti tužitelju iznos od 3.382,13 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od posljednjih dana u mjesecima od kolovoza 2006 do srpnja 2013. pa do isplate, kao u stavku IV izreke presude suda prvog stupnja.

1.5. U stavku V izreke prvostupanjske presude tuženiku je naloženo po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita isplatiti tužitelju iznos od 606,04 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. srpnja 2006. do isplate dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva za naknadu za izdavanje dokumentacije u iznosu od 25,356 eura od datuma 30. travnja 2021. sa zakonskom zateznom kamatom.

1.6. Tužbeni zahtjev za isplatu iznosa po osnovi preplate po ništetnoj ugovornoj odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi od 1.177,95 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama odbijen je kao u stavku VI izreke presude suda prvog stupnja.

1.7. U stavku VII izreke presude suda prvog stupnja odbijen je tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 170,87 s traženim zakonskim zateznim kamatama.

1.8. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.293,01 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. travnja 2025. do isplate, kao u stavku VIII izreke prvostupanjske presude.

2. Prvostupanjski je sud rješenjem posl. br. P-2873/2021-35 odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

3. Tuženik se pozivom na sve žalbene razloge žali protiv presude suda prvog stupnja u dijelu iz stavka I, II, III i IV izreke, u dijelu iz stavka V izreke u kojem mu je naloženo po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita isplatiti tužitelju iznos od 606,04 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. srpnja 2006. do isplate te iz stavka VII i VIII izreke a osporava i prvostupanjsko rješenje o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak, uz naknadu troška sastava žalbe.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U prvostupanjskoj presudi i rješenju i u postupku koji im je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

6.1. U žalbi se tuženik neosnovano poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3 ZPP. Odluka prvostupanjskog suda o neosnovanosti tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti temelji se na odgovarajućoj primjeni odredaba čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 i 46/07, dalje. ZZP/03) kao propisa mjerodavnog po načelu tempus regit actum, u odnosu na odredbu čl. 12. Ugovora o [broj kredita] od 26. lipnja 2006. kojom je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke dakle u [adresa] a koja se odredba smatra nepoštenom jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, čime je isključena primjena odredbe čl. 70. ZPP.

6.2. Temeljem zakonske odredbe čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj. Kao što je naveo prvostupanjski sud, zaključak o nepoštenosti prorogacijske klauzule donesen je i na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020 (Su IV-308/2020).

6.3. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na odredbu čl. 84. ZZP/03 jer je tom odredbom propisano kako je nedopušteno ocjenjivati jasne, lako razumljive i uočljive ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni. Dakle odredba čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjenjivanja se ne odnosi na odredbu o mjesnoj nadležnosti. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i obrazložio ništetnost prorogacijske klauzule u korist registriranog sjedišta banke jer je cijenio da ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja koji prebiva na području prvostupanjskog suda i koji bi, radi zaštite svojih prava, morao utrošiti više vremena i dodatnih troškova ako bi se spor vodio u [adresa], za razliku od tuženika. Slijedom navedenog pravilan je zaključak da među strankama nije ugovorena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1.- 4. ZPP.

6.4. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava rješenje o neosnovanosti njegovog prigovora mjesne nenadležnosti valja reći da je Vrhovni je sud Republike Hrvatske u svojoj oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, dalje: ZPK) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, ovdje sud prvog stupnja, jer tužitelj ima prebivalište u [adresa]. Stoga u ovom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 48. ZPP o opće mjesnoj nadležnosti suda, tako da prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan. Ostali žalbeni navodi i pozivanje na sudsku praksu nisu od odlučnog značaja za ispitivanje zakonitosti i pravilnosti prvostupanjske odluke o neosnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti i ovaj ih sud kao takve nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. u vezi čl. 381. ZPP) već je primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP odlučio kao u stavku I izreke ovog rješenja.

7.1. Suprotno žalbenim navodima, u presudi i rješenju suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 11 ZPP jer su prvostupanjske odluke razumljive, nisu proturječne i sadrže jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom i sukladni su stanju spisa te se presuda i rješenje kao takvi mogu ispitati.

7.2. Polazeći od sadržaja tužbe i predmetnog ugovora o kreditu sud prvog stupnja je dao utemeljene i obrazložene razloge o tome da je tužitelj u predmetnom ugovoru sudjelovao u svojstvu potrošača, utvrđene iz isprava i iskaza tužitelja s ročišta od 12. ožujka 2025., koje kao takve prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Za zaključiti je kako je tužitelj pred prvostupanjskim sudom dokazao odlučnu činjenicu statusa potrošača pri ugovaranju navedenog kredita s tuženikom a u svrhu kupnje automobila marke Renault za osobne potrebe, čime je postupio u skladu sa zaključkom donesenim na sjednici predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studenog 2023. (SU IV-56/2023) po kojem je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i o valutnoj klauzuli u Chf teret dokaza statusa potrošača na tužitelju a ako banka to osporava onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema. Tuženik osporavajući navedeno svojstvo potrošača nije iznio nikakve prijedloge iako je slijedom navedenog shvaćanja teret dokaza bio na njemu. Stoga tuženik svojim žalbenim navodima kojima ističe neosnovane tvrdnje o bitnoj povredi odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 i iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 221. ZPP i o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju nije doveo u sumnju pravilno činjenično utvrđenje tužiteljevog statusa potrošača.

7.3. Žalbeno osporavanje zakonitosti i pravilnosti odluka iz stavka I, II i III izreke prvostupanjske presude polazi od tvrdnje o nedostatku tužiteljevog pravnog interesa za postavljanje deklaratornog zahtjeva i predstavlja neosnovano isticanje žalbenog razloga relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 187. st. 2. i čl. 288. st. 2. ZPP u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih dijelova odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Navedena povreda nije ostvarena slijedom odredbe čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23, dalje ZOO).

8.1. Iz sadržaja tužbe i podnesaka tužitelja od 3. siječnja 2025. razvidno je da je tužitelj postavio deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu iz točke 1. koji glasi: „Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu br. 418-50-3538365 od 26. lipnja 2006. iz točke 1. kojom je ugovoreno da se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 30.000,00 Chf obračunato po srednjem tečaju kreditora, na dan korištenja kredita“

8.2. Prvostupanjski je sud odluku o ništetnosti navedenog dijela odredbe točke 1. predmetnog ugovora o kreditu utemeljio na zaključku kako je ta odredba neodređena odnosno neodrediva te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

8.3. No sadržaj dijela odredbe točke 1. ugovora o kreditu na koji se odnosi deklaratorni tužbeni zahtjev jasno je određen jer je tom odredbom tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.000,00 Chf na dan korištenja kredita, namjena kojeg je bila kupnja osobnog motornog vozila i tužitelj je svakako znao koji je iznos na ime kredita dobio od banke tako da mu je tečaj Chf na dan korištenja kredita bio poznat i u vezi te odredbe za tužitelja nije bilo nepoznanica.

8.4. U tom smislu i za razliku od zaključka prvostupanjskog suda, ne može se reći da je odredbom točke 1. ugovora o kreditu u dijelu koji je predmetom tužbenog zahtjeva uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je tuženik savjesno i pošteno isplatio tužitelju tom odredbom ugovoreni kredit u protuvrijednosti iznosa od 30.000,00 Chf.

8.5. Slijedom navedenog i primjenom čl. 373. toč. 2 ZPP odlučeno je kao u stavku II izreke ove presude.

9.1. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. kao i čl. 214. st. 1. i 2., čl. 215. st. 1., čl. 225. i čl. 300. st. 2. ZOO kada je utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu br. 418-50-3538365 od 26. lipnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora o promjenjivosti redovne kamate jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz Chf te o naknadi za obradu kredita, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i nalažući tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati kredita s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u iznosu od 3.382,13 eura i o naknadi za obradu kredita u iznosu od 606,04 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate.

9.2. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2 ZZP/03 se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

10.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

10.2. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.3. Navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese a svaki rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

10.4. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Tužitelj se osnovano pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazao da je njegov slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti Chf također u istom razdoblju prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je, uz vlastiti iskaz, dokazao i svoje svojstvo potrošača.

10.5. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je tuženik na ročištu od 15. travnja 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje zaposlenika banke DF (dok je saslušanje javnog bilježnika nepotrebno jer javni bilježnik ne sudjeluje u pregovaranju o ponudi kredita pa tako nema saznanja o činjenicama navodnog davanja potrebnih obavijesti u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora) tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, tako da nema mjesta zaključku o prekoračenju okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

11.1. Povodom žalbenog osporavanja zakonitosti i pravilnosti odluke suda prvog stupnja kojom je utvrđena ništetnost odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita valja reći da je zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, utemeljen na činjenicama da je tuženik, kada je unaprijed sastavljao odredbu toč. 3 predmetnog ugovora, unio sebi prikladnu odredbu po kojoj je trošak obrade kredita svaljen na tužitelja kao potrošača.

11.2. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja sporne odredbe te iz činjenica da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, za razliku od navoda tuženika, ne proizlazi da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi ugovora. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade za obradu kredita u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom, što rezultira time da, kako je navedeno, ista nije ni jasna niti lako razumljiva a nije ni posebno uočljiva kada se čita tekst sa ostalim odredbama ugovora. U okolnostima u kojima vezano za odredbu toč. 3 ugovora nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva za kredit niti se o tome sa tužiteljem pregovaralo (čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03), tužitelju je potpuno nejasno što i zašto on zapravo u okviru te naknade kao potrošač plaća banci.

12.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

12.2. Odgovarajućom primjenom čl. 250. ZPP utvrđen je ukupni iznos od 3.382,13 eura kojeg je tuženik stekao po osnovi ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u Chf kao i datumi primitka pojedinih iznosa po toj osnovi, odlučni za dospijeće obveze vraćanja stečenog bez osnove u smislu čl. 1115. ZOO. Kada žalbom osporava pravilnost odluke iz stavka IV i VII izreke presude suda prvog stupnja tuženik se poziva na tzv. negativne tečajne razlike po osnovi koji je podnio prigovor prijeboja, nastale u razdoblju otplate kredita kao rezultat razlike između početno ugovorenog tečaja Chf i kasnijih tečaja Chf za anuitete kredita kada su bili manji od početno ugovorenog. Obzirom da u spornom razdoblju tužitelj nije ništa primio od tuženog već je tužitelj vršio otplatu kredita onako kako je to tuženik od njega tražio i obračunao pa i tada kada je tečaj Chf bio manji od početnog, došlo isključivo je ostvaren prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i obrnuto. Kako nije došlo do stjecanja na strani tuženika odnosno do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja (po nepostojećoj osnovi ili onoj koja je otpala) to tuženiku ne pripada pravo zahtijevati vraćanje od tužitelja. Osim toga, pravo zahtijevati vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, dakle ne i tuženiku. Neovisno o pozivanju na odredbu čl. 198. st. 1. ZOO u sadržaju žalbe, u izostanku stjecanja na strani tuženika temeljem negativnih tečajnih razlika nema ni tuženikove tražbine vraćanja stečenog bez osnove slijedom čega je odluka iz stavka VII izreke presude suda prvog stupnja odraz odgovarajuće primjene čl. 338. st. 3 u vezi čl. 333. st. 3. ZPP.

13.1. U žalbi se osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i naknadi za obradu kredita. Prvostupanjska je odluka o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31 siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u Chf odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u Chf) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u Chf odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u Chf u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.2. Obzirom na to da je zastara za tražbinu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupila 14. lipnja 2023. jer je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018., tražbina iz tužbe od 23. srpnja 2021. za povrat isplaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf nije u zastari, sukladno odredbama čl. primjenu čl. 214. u vezi čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO. Isto tako nije zastarni ni zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove po odredbi o naknadi za obradu kredita, koja je utvrđena ništetnom predmetnom odlukom, kako je to pravilno ocijenio i odlučio sud prvog stupnja u okviru odluka iz stavka IV i V izreke prvostupanjske presude.

13.3. Tuženik neosnovano osporava tijek zateznih kamata jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

14. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12., čl. 29. st. 1. i 2. i čl. 214. u vezi čl. 215. st. 1. i čl. 225. te čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kamatnim stopama promjenjivim odlukama tuženika kao kreditora i o valutnoj klauzuli u Chf te o naknadi za obradu kredita i kada je tuženiku naložio isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf te o naknadi za obradu kredita s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, na što ne utječe žalbeno pozivanje na po tuženiku izdvojene pojedine dijelove odluka drugih sudova. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u stavku I izreke ove presude.

15. Navedeno se primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP odnosi i na odluku o naknadi parničnog troška iz stavka VIII izreke prvostupanjske presude jer je ta odluka odraz pravilne primjene čl. 151. i čl. 155. ZPP i u skladu je s odredbom čl. 154. st. 5. ZPP uzimajući u obzir da je tužitelj u konačnici uspio s glavninom svoga zahtjeva. Kada u žalbi osporava odluku o naknadi troška vještačenja tuženik ne obrazlaže niti dokazuje razmjer u kojem bi se ostvarila navodna znatna neravnoteža u pravima stranaka zbog toga što je vještačenje obuhvatilo i utvrđenje preplaćenih iznosa u otplati kredita i temeljem ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Suprotno žalbenim navodima, ne bi se radilo o tome da je ukupni trošak vještačenja u predmetnom sporu bio neopravdan, naprotiv, naknada tog troška tužitelju odražava pravilnu primjenu čl. 155. st. 1. u vezi čl.151. st. 1., čl. 154. st. 5. i čl. 256. st. 2. ZPP.

16. Nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. istog zakona, kao u stavku II izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 25. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej