Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4213/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Gabriele Topić Kordej, u pravnoj stvari tužiteljice MU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić u Rijeci, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 1476/2019-34 od 23. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 25. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1476/2019-34 od 23. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, alineje 1.-3., u kojem je utvrđena ništetnost pojedinih odredbi i dijelova Ugovora o [broj kredita], sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine .

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 1476/2019-34 od 23. srpnja 2024. pod točkama II., III., IV. i V. izreke, i to:

- pod točkom II. izreke na način da se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.440,15 eura, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama koje teku od dana svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, odbija kao neosnovan,

- pod točkom III. izreke na način da se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.869,83 eura, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama koje teku od dana svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, odbija kao neosnovan,

- pod točkom IV. izreke na način da se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.926,31 euro, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. pa do isplate, odbija kao neosnovan,

- pod točkom V. izreke na način da se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.202,70 eura, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. pa do isplate, odbija kao neosnovan.

III O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1476/2019-34 od 23. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem su utvrđene ništetne odredbe i dijelovi odredaba Aneksa br. 1 uz Ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog 27. ožujka 2013., alineje 5., 6. i 7. te pod točkom VI. izreke pa se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke utvrđeno da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između Hypo Alpe-Adria-bank d.d., sada Addiko bank d.d. te MU kao Korisnika kredita, ŽU kao Sudužnika, TU kao Sudužnika, IU kao Založnog dužnika, AU kao Založnog dužnika, kojeg su ugovorne strane zaključile dana 10.11.2005.g. solemniziranog po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke, br. OU-2920/2005 dana 14.11.2005.g. i to:

- dio odredbe u čl. 3 (Vraćanje kredita, rokovi plaćanja i dospijeće) - u dijelu u kojem je ugovoreno da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 317,10 CHF (slovima: tristosedamnaest švicarskih franaka i 10/100), a podmiruje se u kunama obračunatim o srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. za devize na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke,

- dio odredbe u članku 6 (Promjenjivost kamatne stope) - u dijelu u kojem je navedeno da je Banka od 01.10.2006.godine ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenta u kojoj pripada Korisnik kredita te u dijelu u kojem je navedeno da Korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune,

- članak 21 (Završne odredbe) - u dijelu u kojem je navedeno da potpisom na Ugovoru Korisnik kredita, Založni dužnici i Sudužnici u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih poslovnih uvjeta Banke, odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Banke, kao i Odluku o kamatnim stopama Banke, te druge opće akte Banke, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke iz predmetnog Ugovora odnosno odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 3,99% godišnje te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza iz kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak – CHF.

Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Aneksa br. 1 uz Ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljen između Hypo Alpe-Adria-bank d.d., sada Addiko bank d.d. te MU kao Korisnika kredita i Založnog dužnika, ŽU kao Sudužnika, TU kao Sudužnika te AU kao Založnog dužnika, kojeg su ugovorne strane zaključile dana 27.03.2013.g. solemniziranog po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke, dana 28. ožujka 2013.g. pod brojem OV-7437/2013, i to:

- dio odredbe u čl. 1, st. 3. - u dijelu u kojem je navedeno da su ugovorne strane suglasne da glavnica kredita na dan 28.02.2013. godine iznosi 58.682,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.;

- dio odredbe u čl. 2 (pod naslovom članak 3. Kamatna stopa i otplata kredita)

- u dijelu u kojem je navedeno da se na glavnicu kredita obračunavaju kamate od 5,45%, dekurzivno godišnje te u dijelu u kojem je navedeno da je kamatna stopa promjenljiva; u dijelu u kojem je navedeno da se promjena kamatnih stopa vrši sukladno aktu Banke Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. donesena temeljem Odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.; u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamate plaćaju u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja; u dijelu u kojem je navedeno da Korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, u skladu s promijenjenom kamatnom stopom; u dijelu u kojem je navedeno da se kredit po isteku moratorija vraća u mjesečnim anuitetima čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate kredita; u dijelu u kojem je ugovoreno da se visina anuiteta utvrđuju planom otplate koji čini sastavni dio Ugovora; u dijelu u kojem je navedeno da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja; u dijelu u kojem je navedeno da će Banka o visini anuiteta i svakoj promjeni visine anuiteta pismeno obavijestiti Korisnika kredita, koji svojim potpisom na Ugovoru, izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini anuiteta.

- dio odredbe u čl. 7 (Završne odredbe), st. 2 - u dijelu u kojem je navedeno da potpisom na Aneksu Korisnik kredita i Sudužnici u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih poslovnih uvjeta Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe- dria- Bank d.d., te druge opće akte Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina Banke iz Osnovnog ugovora i Aneksa odnosno odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 3,99% godišnje te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza iz kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak – CHF.

Pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 5.440,15 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023.g. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana., sve u roku 15 dana.

Pod točkom III. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.869,83 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., a od 1.08.2015.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023.g. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

U točki IV. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.926,31 euro zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena do 31. prosinca 2022.g., a od 01. siječnja 2023.g. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

U točki V. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u visini 2.838,80 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 16. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Pod točkom VI. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu o 5.936,89 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počam od 23. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troška tužitelj odbija.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova tuženiku, ili presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti određenih dijelova odredbi Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini te ništetnosti dijelova Aneksa br. 1 uz Ugovor o [broj kredita], sklopljenog 27. ožujka 2013., te restitucijski zahtjev za isplatu razlike u anuitetima kredita po osnovi promjenjive stope redovne kamate i tečaja CHF, u odnosu na početno ugovorenu stopu redovne kamate i tečaja CHF važećem na dan korištenja kredita sa zateznim kamatama, kao i zahtjev iz isplatu razlike glavnice u konverziji na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 3.291,31 euro te za isplatu iznosa od 1.202,70 eura „kao manjak koji je tužitelju utvrđen kod izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015.“ te zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a i u svezi s odredbama čl. 117. st. 1.-3. ZID ZPP/19, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer su razlozi o određenim odlučnim činjenicama proturječni sadržaju spisa ili su razlozi o odlučnim činjeniama izostali, kao što je to u odnosu na odluku o ništetnosti dijelova odredaba Aneksa br. 1 uz Ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog 27. ožujka 2013., a što osnovano ističe žalitelj.

7. U pobijanoj presudi je prvostupanjski sud nespornim utvrdio:

- da su tužitelj i tuženik sklopili dana 10. travnja 2007. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 66.500,00 CHF protuvrijednosti u kunama, kako je to određeno čl. 2. istog ugovora, a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima od po 777,05 CHF obračunato po srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria bank na dan plaćanja,

- da je u čl. 3. ugovora ugovorena redovna kamatna stopa o 3,99 % godišnje, dok je u čl. 6. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, odnosno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta banke,

- da je nesporno da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope,

- da su stranke sklopile 27. ožujka 2013. Aneks br. 1 Ugovoru o kreditu, kojim je ugovoren moratorij kredita na rok od godine dana; da je u čl. 1. Aneksa ugovoreno da su strane suglasne da glavnica kredita na dan 28. veljače 2013. iznosi 58.682,52CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria Bank d.d.; da je u čl. 2. ugovoreno da se na glavnicu kredita obračunavaju kamate od 5,45%, dekurzivno godišnje te da je kamatna stopa promjenljiva,

- da iz iskaza tužiteljice neprijeporno proizlazi da se o načinu promjene kamatne stope, koja će ovisiti isključivo o jednostranoj odluci kreditora-banke, nije pojedinačno pregovaralo, da se radilo o tipskom unaprijed pripremljenom ugovoru, da tužiteljici nije objašnjeno kako i na koji način će se vršiti promjena kamatne stope i o čemu će ta promjena ovisiti, a bilo joj je jasno da je kamatna stopa promjenjiva.

8. Nadalje, sud prvog stupnja (na stranici 20 obrazloženja, treći odlomak) navodi da je tuženik prvotno predlagao saslušanje svjedokinje ĐU koja je pregovarala s tužiteljicom, no kasnije tijekom postupka je odustao od tog dokaznog prijedloga, da bi na stranici 23 obrazloženja, drugi odlomak, naveo kako „iz iskaza svjedokinje ĐU ne proizlazi da je tuženik tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF“.

9. Na naprijed opisani način je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer iz podataka u spisu jasno proizlazi da ĐU nije saslušana kao svjedokinja pa sud prvog stupnja nije mogao izvoditi zaključke iz nepostojećeg iskaza svjedoka.

10. No, koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a, ovaj je sud tu povredu odlučio otkloniti te donijeti presudu kao pod točkom I izreke.

11. Nadalje, prvostupanjski sud navodi kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da se o načinu promjene kamatne stope koja će ovisiti isključivo o jednostranoj odluci kreditora-banke nije pojedinačno pregovaralo, radilo se o tipskom unaprijed pripremljenom ugovoru, nije joj objašnjeno kako i na koji način će se vršiti promjena kamatne stope i o čemu će ta promjena ovisiti Također iz iskaza tužiteljice proizlazi da su joj rekli da je kreditno sposobna samo za valutu CHF, a sama valuta CHF joj je bila nepoznata, pitala je službenicu da joj pojasni kakva je to valuta, a službenica da je rekla sve je to isto te joj ništa o navedenoj valuti nije pojasnila.

12. Imajući u vidu sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je suda prvog stupnja da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. To iz razloga što je odredbama čl. 3. i 6. predmetnog Ugovora o kreditu određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora (3,99 % godišnje) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 3,99 % godišnje mijenjati nisu bili ni određeni niti odredivi. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i razumljiv način objasnio tužiteljici postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

13. U odnosu na valutnu klauzulu je prvostupanjski sud ocijenio kako tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu, i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo; da tuženik nije predložio provođenje dokaza na okolnost da je tužiteljicu kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ju informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

14. Opisane ocjene prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pri čemu treba dodati sljedeće.

15. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i dosezi takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

16. S obzirom da je odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, br. 96/2003. – dalje: ZZP/2003), kao i Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012.

– dalje: ZZP/2007), te Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022. i 156/2022), i to čl. 328. u vezi s čl. 327. i čl. 326. st. 1., predviđeno pravo tužiteljice za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje nepoštenosti /ništetnosti/ pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) i što to zakonsko ovlaštenje oslobađa tužiteljicu dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, a što znači da tužiteljica kao korisnica kredita (potrošač) u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a, neovisno o provedenoj konverziji kredita 2016. (konverzijom kredita nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužiteljice na traženje deklaratorne zaštite) ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.).

17. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. U skladu s odredbom čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13 – dalje: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. u čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st 1. ZZP/07 obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

20. Stoga su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost prvostupanjske presude pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je odlučeno o ništetnosti dijelova odredaba Ugovora o kreditu od 10. studenoga 2005. pa je u tom dijelu valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu.

21. Međutim, osnovani su žalbeni navodi u kojim tuženik osporava pravilnost pobijane presude u dijelu u kojem je odlučeno o ništetnosti odredbi Aneksa 1 Ugovora o kreditu, koji je sklopljen 27. ožujka 2013., jer su u potpunosti izostali razlozi o ništetnosti odredbe o visini glavnice na dan sklapanja Aneksa 1, o visini kamatne stope i daljnjoj otplati kredita.

22. Naime, stranke su u čl. 1. st. 3. Aneksa br. 1 utvrdile visinu dospjele glavnice u točno određenom iznosu od 58.682,52 CHF, dakle ne radi se o neodređenoj ni neodredivoj obvezi, zatim je jasno i određeno utvrđena visina kamatne stope od 5,45% dekurzivno godišnje te je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Metodologijom promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama pravnog prednika tuženika, što bi upućivalo da su određeni parametri promjene kamatne stope.

23. S obzirom da su u tom dijelu izostali razlozi o odlučnim činjenicama koji se tiču osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva, valjalo je u tom dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

24. Nadalje, prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/20123 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju s istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a–357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene člankom 19.d i člankom 19.e ZPK-a.

25. Odredbom čl. 3. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/2022. i 59/2023 – dalje: ZZP/22), jednako kao i čl. 4. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“, broj 41/14., 110/15. i 14/19) je propisano da se na obveznopravni odnos između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi.

26. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

27. Općim propisima sadržanim u Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

28. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen 15. veljače 2016. Aneks Ugovora o kreditu (nakon što je tužiteljica prihvatila izračun konverzije) te da je tim Aneksom regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR te je otplatni plan iz osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.

29. Sagledavajući u bitnome nesporne okolnosti konkretnog slučaja u smislu naprijed navedenih propisa, a imajući pri tome u vidu i da je ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga – „Narodne novine“ br. 39/2017), i da je odredbom čl. 19.a st. 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV.a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF) primjenjuje na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužiteljici svotu koju potražuje u ovom postupku.

30. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Dodatku Ugovora o namjenskom kreditu, sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

31. Imajući na umu da je predmetni Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

32. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o namjenskom kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

33. Primjenom pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavljena je narušena ravnoteža između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, pri čemu je od odlučnog značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

34. Tužiteljica koja je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem 15. veljače 2016. Aneksa Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c, stavka 1. ZID ZPK/15 uključuje te uplate.

35. Kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koju je tužiteljica prihvatila, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2005., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 3. st. 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao potrošaču i korisniku kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužitelja na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno.

36. Zbog tih razloga je ocjena drugostupanjskog suda da na strani tuženika (trgovca) nije došlo do stjecanja bez osnove na teret tužiteljice (potrošača), pa nastavno tome tužiteljici ne pripada pravo po zahtjevu za novčano potraživanje usmjereno protiv tuženika, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a valjalo preinačiti pobijanu presudu pod točkama II., III., IV. i V. izreke te odbiti tužbeni zahtjev u tom dijelu i odlučiti kao u točki II izreke, alineja 1. i 2.

37. Na osnovi odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

38. Na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u izreci rješenja, a budući da je zbog ukidanja odluke u pogledu glavne stvari za sada neizvjestan uspjeh stranaka u ovom sporu (čl. 154. ZPP-a), to je valjalo ukinuti i odluku o troškovima postupka.

39. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 25. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac