Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-3466/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, Vlaška ulica 83/1, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Probija & Porobija j.t.d., Zagreb, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5373/19-21 od 17. prosinca 2020., na sjednici vijeća održanoj 25. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5373/19-21 od 17. prosinca 2020. u stavku I izreke.
II Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5373/19-21 od 17. prosinca 2020. u stavku II i III izreke i sudi:
Odbija se dio tužbenog zahtjev tužitelja koji glasi:
„Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 56.633,30 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose i to:
- 33,45 kn od 15. studenoga 2007.,
- 66,82 kn od 21. siječnja 2008.,
- 48,67 kn od 15. veljače 2008.,
- 221,80 kn od 15. ožujka 2008.,
- 208,97 kn od 15. travnja 2008.,
- 137,31 kn od 23. svibnja 2008.,
- 166,25 kn od 15. lipnja 2008.,
- 140,15 kn od 15. srpnja 2008.,
- 141,37 kn od 15. kolovoza 2008.,
- 140,61 kn od 15. rujna 2008.,
- 219,45 kn od 15. listopada 2008.,
- 283,10 kn od 15. studenoga 2008.,
- 199,26 kn od 15. prosinca 2008.,
- 383,20 kn od 15. siječnja 2009.,
- 385,11 kn od 15. veljače 2009.,
- 323,33 kn od 15. ožujka 2009.,
- 337,50 kn od 15. travnja 2009.,
- 340,33 kn od 15. svibnja 2009.,
- 315,93 kn od 15. lipnja 2009.,
- 400,62 kn od 15. srpnja 2009.,
- 379,59 kn od 15. kolovoza 2009.,
- 406,39 kn od 15. rujna 2009.,
- 376,61 kn od 15. listopada 2009.,
- 395,85 kn od 15. studenoga 2009.,
- 392,79 kn od 15. prosinca 2009.,
- 444,72 kn od 15. siječnja 2010.,
- 478,08 kn od 15. veljače 2010.,
- 470,86 kn od 15. ožujka 2010.,
- 504,01 kn od 15. travnja 2010.,
- 564,71 kn od 15. svibnja 2010.,
- 577,73 kn od 15. lipnja 2010.,
- 649,10 kn od 15. srpnja 2010.,
- 635,21 kn od 15. kolovoza 2010.,
- 839,17 kn od 15. rujna 2010.,
- 702,88 kn od 14. listopada 2010.,
- 579,34 kn od 10. studenoga 2010.,
- 652,67 kn od 10. prosinca 2010.,
- 765,82 kn od 12. siječnja 2011.,
- 642,68 kn od 10. veljače 2011.,
- 685,99 kn od 11. ožujka 2011.,
- 676,19 kn od 15. travnja 2011.,
- 757,63 kn od 17. svibnja 2011.,
- 836,02 kn od 10. lipnja 2011.,
- 952,27 kn od 15. srpnja 2011.,
- 1.249,58 kn od 12. kolovoza 2011.,
- 859,12 kn od 13. rujna 2011.,
- 783,08 kn od 13. listopada 2011.,
- 802,87 kn od 11. studenoga 2011.,
- 803,44 kn od 13. prosinca 2011.,
- 859,08 kn od 11. siječnja 2012.,
- 889,24 kn od 14. veljače 2012.,
- 885,42 kn od 8. ožujka 2012.,
- 861,31 kn od 11. travnja 2012.,
- 875,89 kn od 11. svibnja 2012.,
- 895,34 kn od 12. lipnja 2012.,
- 872,48 kn od 13. srpnja 2012.,
- 871,67 kn od 14. kolovoza 2012.,
- 826,77 kn od 13. rujna 2012.,
- 843,41 kn od 10. listopada 2012.,
- 875,70 kn od 9. studenoga 2012.,
- 866,54 kn od 10. prosinca 2012.,
- 882,30 kn od 9. siječnja 2013.,
- 839,96 kn od 11. veljače 2013.,
- 830,85 kn od 15. ožujka 2013.,
- 872,17 kn od 10. travnja 2013.,
- 808,02 kn od 13. svibnja 2013.,
- 807,66 kn od 13. lipnja 2013.,
- 797,24 kn od 12. srpnja 2013.,
- 805,36 kn od 12. kolovoza 2013.,
- 825,15 kn od 11. rujna 2013.,
- 848,22 kn od 11. listopada 2013.,
- 848,95 kn od 12. studenoga 2013.,
- 879,56 kn od 12. prosinca 2013.,
- 840,02 kn od 10. siječnja 2014.,
- 498,64 kn od 10. veljače 2014.,
- 498,64 kn od 10. ožujka 2014.,
- 498,64 kn od 9. travnja 2014.,
- 498,64 kn od 9. svibnja 2014.,
- 498,64 kn od 9. lipnja 2014.,
- 498,64 kn od 9. srpnja 2014.,
- 498,64 kn od 11. kolovoza 2014.,
- 498,64 kn od 10. rujna 2014.,
- 498,64 kn od 9. listopada 2014.,
- 498,64 kn od 10. studenoga 2014.,
- 498,64 kn od 10. prosinca 2014.,
- 498,64 kn od 9. siječnja 2015.,
- 498,64 kn od 9. veljače 2015.,
- 498,64 kn od 9. ožujka 2015.,
- 498,64 kn od 10. travnja 2015.,
- 498,64 kn od 11. svibnja 2015.,
- 498,64 kn od 9. lipnja 2015.,
- 498,64 kn od 10. srpnja 2015.,
- 498,64 kn od 10. kolovoza 2015.,
- 498,64 kn od 10. rujna 2015.,
- 498,64 kn od 12. listopada 2015.,
- 498,64 kn od 11. studenoga 2015.,
- 498,64 kn od 11. prosinca 2015. i
- 498,64 kn od 12. prosinca 2016.,
sve do isplate, sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana“.
Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:
„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu, broj [broj kredita], sklopljenog 27. rujna 2006. između tužitelja i tuženika, u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnima stopama Zagrebačke banke d.d., Zagreb.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 56.633,30 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose i to:
- 33,45 kn od 15. studenoga 2007.,
- 66,82 kn od 21. siječnja 2008.,
- 48,67 kn od 15. veljače 2008.,
- 221,80 kn od 15. ožujka 2008.,
- 208,97 kn od 15. travnja 2008.,
- 137,31 kn od 23. svibnja 2008.,
- 166,25 kn od 15. lipnja 2008.,
- 140,15 kn od 15. srpnja 2008.,
- 141,37 kn od 15. kolovoza 2008.,
- 140,61 kn od 15. rujna 2008.,
- 219,45 kn od 15. listopada 2008.,
- 283,10 kn od 15. studenoga 2008.,
- 199,26 kn od 15. prosinca 2008.,
- 383,20 kn od 15. siječnja 2009.,
- 385,11 kn od 15. veljače 2009.,
- 323,33 kn od 15. ožujka 2009.,
- 337,50 kn od 15. travnja 2009.,
- 340,33 kn od 15. svibnja 2009.,
- 315,93 kn od 15. lipnja 2009.,
- 400,62 kn od 15. srpnja 2009.,
- 379,59 kn od 15. kolovoza 2009.,
- 406,39 kn od 15. rujna 2009.,
- 376,61 kn od 15. listopada 2009.,
- 395,85 kn od 15. studenoga 2009.,
- 392,79 kn od 15. prosinca 2009.,
- 444,72 kn od 15. siječnja 2010.,
- 478,08 kn od 15. veljače 2010.,
- 470,86 kn od 15. ožujka 2010.,
- 504,01 kn od 15. travnja 2010.,
- 564,71 kn od 15. svibnja 2010.,
- 577,73 kn od 15. lipnja 2010.,
- 649,10 kn od 15. srpnja 2010.,
- 635,21 kn od 15. kolovoza 2010.,
- 839,17 kn od 15. rujna 2010.,
- 702,88 kn od 14. listopada 2010.,
- 579,34 kn od 10. studenoga 2010.,
- 652,67 kn od 10. prosinca 2010.,
- 765,82 kn od 12. siječnja 2011.,
- 642,68 kn od 10. veljače 2011.,
- 685,99 kn od 11. ožujka 2011.,
- 676,19 kn od 15. travnja 2011.,
- 757,63 kn od 17. svibnja 2011.,
- 836,02 kn od 10. lipnja 2011.,
- 952,27 kn od 15. srpnja 2011.,
- 1.249,58 kn od 12. kolovoza 2011.,
- 859,12 kn od 13. rujna 2011.,
- 783,08 kn od 13. listopada 2011.,
- 802,87 kn od 11. studenoga 2011.,
- 803,44 kn od 13. prosinca 2011.,
- 859,08 kn od 11. siječnja 2012.,
- 889,24 kn od 14. veljače 2012.,
- 885,42 kn od 8. ožujka 2012.,
- 861,31 kn od 11. travnja 2012.,
- 875,89 kn od 11. svibnja 2012.,
- 895,34 kn od 12. lipnja 2012.,
- 872,48 kn od 13. srpnja 2012.,
- 871,67 kn od 14. kolovoza 2012.,
- 826,77 kn od 13. rujna 2012.,
- 843,41 kn od 10. listopada 2012.,
- 875,70 kn od 9. studenoga 2012.,
- 866,54 kn od 10. prosinca 2012.,
- 882,30 kn od 9. siječnja 2013.,
- 839,96 kn od 11. veljače 2013.,
- 830,85 kn od 15. ožujka 2013.,
- 872,17 kn od 10. travnja 2013.,
- 808,02 kn od 13. svibnja 2013.,
- 807,66 kn od 13. lipnja 2013.,
- 797,24 kn od 12. srpnja 2013.,
- 805,36 kn od 12. kolovoza 2013.,
- 825,15 kn od 11. rujna 2013.,
- 848,22 kn od 11. listopada 2013.,
- 848,95 kn od 12. studenoga 2013.,
- 879,56 kn od 12. prosinca 2013.,
- 840,02 kn od 10. siječnja 2014.,
- 498,64 kn od 10. veljače 2014.,
- 498,64 kn od 10. ožujka 2014.,
- 498,64 kn od 9. travnja 2014.,
- 498,64 kn od 9. svibnja 2014.,
- 498,64 kn od 9. lipnja 2014.,
- 498,64 kn od 9. srpnja 2014.,
- 498,64 kn od 11. kolovoza 2014.,
- 498,64 kn od 10. rujna 2014.,
- 498,64 kn od 9. listopada 2014.,
- 498,64 kn od 10. studenoga 2014.,
- 498,64 kn od 10. prosinca 2014.,
- 498,64 kn od 9. siječnja 2015.,
- 498,64 kn od 9. veljače 2015.,
- 498,64 kn od 9. ožujka 2015.,
- 498,64 kn od 10. travnja 2015.,
- 498,64 kn od 11. svibnja 2015.,
- 498,64 kn od 9. lipnja 2015.,
- 498,64 kn od 10. srpnja 2015.,
- 498,64 kn od 10. kolovoza 2015.,
- 498,64 kn od 10. rujna 2015.,
- 498,64 kn od 12. listopada 2015.,
- 498,64 kn od 11. studenoga 2015.,
- 498,64 kn od 11. prosinca 2015. i
- 498,64 kn od 12. prosinca 2016.,
sve do isplate, sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 11.486,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 17. prosinca 2020. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“
2. Protiv presude žali ste tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/22 i 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 27. rujna 2006. u dijelu koji se odnosi na ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope i otplate kredita uz korištenje valutne klauzule uz CHF te zahtjev za isplatom iznosa na ime više preplaćenog s osnove promjenjive kamatne stope i s osnova valutne klauzule time da je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu 7. siječnja 2016.
6. U žalbenom postupku sporno je, da li su predmetne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetne i da li tužitelj ima pravni interes na predmetni tužbeni zahtjev kao i isplatu obzirom na sklopljeni Dodatak ugovoru o kreditu 7. siječnja 2016.
7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na upire tuženik.
9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
10. Nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 502c i 502n ZPP-a i čl. 109. ZPP-a obzirom da je prvostupanjski sud navedene odredbe pravilno primijenio.
11. Međutim, žalbeni pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatom sa osnova ništetnosti predmetnih odredbi su osnovani.
12. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;
- da nije sporno da su stranke u [adresa] 27. rujna 2006. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu br. [broj kredita], kao i Dodatak Ugovoru o kreditu, od 7. siječnja 2016.
- da iz Ugovora o namjenskom kreditu br. [broj kredita], od 27. rujna 2006. (list 7 i 8) i Dodatak Ugovoru o kreditu, od 7. siječnja 2016. (list 9- 14) proizlazi da je isti Ugovor sklopljen u [adresa], između ovdje tuženika kao kreditora te ovdje tužitelja, kao korisnika kredita i ujedno založnog dužnika;
- da navedenim Ugovorom kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 63.390,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita te se korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom (čl. 1.); da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 63.390,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po istom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 4,90% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja (čl. 2. st. 1); da rok otplate kredita iznosi 20 godina i da tražbina kreditoru po Ugovoru dospijeva najkasnije 27. rujna 2027. (čl. 3. st 1.);
- da je radi utvrđenja visine izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomi Dlaka;
- da prema mišljenju vještaka razlika - više plaćeni iznosi zbog porasta tečaja CHF u mjesečnim anuitetima iznosi ukupno 41.281,98 kn, a zbog promjene kamatne stope razlika u anuitetima ukupno iznosi 15.351,32 kn odnosno ukupno 56.633,30 kn;
- da nedospjela glavnica u valuti CHF na dan obračuna konverzije 30. rujna 2015. iznosi 302.830,71 kn (43.380,69 CHF x 6,980772 kn), a s valutnom klauzulom u EUR 218.728,69 kn (28.659,10 EUR x 7,632078 kn) i ukoliko se umjesto podataka iz izračuna konverzije nedospjela glavnica u CHF izračuna primjenom tečaja po kojem je kredit korišten (4,661473 kn) ista glavnica iznosila bi 202.217,92 kn; bez porasta kamatne stope do dana izračuna konverzije glavnica bi bila manja, iznosila bi 42.597,71 CHF što bi po tečaju 4,661473 kn imalo protuvrijednost od 198.568,08 kn;
- da tužitelj zahtjeva isplatu iznosa od 56.633,30 kn sa zateznim kamatama;
- da je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Tome Dlake, kao i usmeno očitovanje na ročištu 26. studenoga 2020. izrađeno u skladu sa pravilima struke time da niti parnične stranke nisu imale primjedbe na isti, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog;
- da su u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;
- da je prigovor zastare neosnovan obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., a kako je tužba podnijeta 10. lipnja 2019. zahtjev je podnijet unutar zastarnog roka od 5 godina:
13. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i da konverzija ne poništava pravne učinke osnovnog ugovora koji je bio na snazi do dana konverzije, te na temelju čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1115. i čl. 29. st. 2.
ZOO-a odlučio na navedeni način.
14. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan u dijelu u kojem je utvrdio da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, dok u preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu nije pravilan kako će to nastavno biti obrazloženo.
15. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika u navedenom dijelu su bez pravnog uporišta.
16. U odnosu na žalbene navode prvenstveno valja reći da su stranke dana 7. siječnja 2016. sklopile Dodatak uz ugovor o kreditu temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.
Jednako tako, prvostupanjskom odlukom kojom je utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu od 27. rujna 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika koje se odnose na promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke i na valutnu klauzulu u valuti švicarskog franka odraz su pravilne primjene mjerodavnog materijalnog prava iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03).
17. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora i valutne klauzule, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.
18. Na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
19. Međutim, u odnosu na žalbene navode potrebno je reći da tuženik ispušta iz vida odlučnu činjenicu da iz stanja spisa proizlazi da nije predložio izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika tuženika.
20. Stoga, tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužitelju na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.
21. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao, da li je pregovarao sa tužiteljom kao i na okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora, time da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se o osporenim odredbama nije pregovaralo, kao i da je o odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzula već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, i da su uzrokovale znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to su suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.
22. U konačnici, prednik tuženika je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.
23. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su ništave, a niti su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
24. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetnih odredbi.
25. Između ostalog, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.
26. Jednako tako, slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 7. siječnja 2016. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti kako to pravilno navodi i prvostupanjski sud.
27. Kao što je navedeno, u predmetnom Ugovoru o kreditu od 27. rujna 2006. ugovorena je jednostrana promjenjivost kamatne stope bez posebnog zaključivanja dodatka ugovoru i valutna klauzula u valuti Chf, tako da ne stoje žalbene tvrdnje o tome kako u ovom postupku ne bi bila primjenjiva utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.
28. Nadalje, nema dvojbe da su sporne odredbe predmetnog ugovora kako je to navedeno u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.
29. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je u navedenom dijelu pravilno primjeno materijalno pravo iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03, pa su suprotni žalbeni navodi neosnovani.
30. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na pobijani dio prvostupanjske odluke kojima je uz zakonske zatezne kamate naložena isplata s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplata s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, valja reći kako između stranaka sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu od 7. siječnja 2016. obveza isplate razlike po osnovi ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
31. Nadalje, iako su stranke suglasnošću volja zaključile Dodatak uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljičin položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika i dosudio tužitelju traženu razliku preplaćenog iznosa.
32. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje u tekstu: ZPK) je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).
33. Stoga, zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Dodatka uz ugovor od 7. siječnja 2016. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.
34. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO).
Nadalje, isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76.-79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045.-čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO).
U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.
35. Jednako tako, za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka uz ugovor od 7. siječnja 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije.
Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu.
Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.
36. Slijedom navedenog Dodatka uz ugovor od 7. siječnja 2016. zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 7. siječnja 2016. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope.
Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom uz ugovor o kreditu, radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 27. rujna 2006. jer te razlike nema ni da bi bio u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka uz govor od
Stoga, pretpostavke za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.
37. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i primijenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja njegove obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka uz ugovor od 7. siječnja 2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.
38. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.
39. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati.
Ovdje kod konverzije kredita to nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.
40. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu BI protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.
41. U odnosu na zaključenje Dodatka uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Dodatka uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.).
42. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnom se Dodatku uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužitelj tvrdi.
Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
43. Stoga je, sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodataka ugovora o kreditu.
44. U okolnostima predmetnog slučaja, a polazeći od suglasno ugovorene konverzije iz Dodatka od 7. siječnja 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO, a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je njegovim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak od 7. siječnja 2016. sa suglasno definiranim međusobnim pravima i obvezama u osnovi i u njihovoj visini.
45. Budući da su suglasnošću volja stranaka iz Dodatka od 7. siječnja 2016. suglasno i bez prigovora provedeni postupci izračuna konverzije kredita koji su iznosi iskorišteni sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO.
46. Stoga, obzirom na sve navedeno valjao je žalbu tuženika djelom odbiti, a dijelom prihvati te na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao u stavku I i II izreke ove drugostupanjske odluke.
47. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda F i B od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.
48. Stoga je, slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu u odluci o troškovima te odlučiti kao u stavku II. izreke ove odluke.
49. Iako je djelomično uspio sa žalbom tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe sukladno razlozima navedenim glede odluke o trošku parničnog postupka te je odlučeno kao u stavku III. izreke ove odluke.
U Zagrebu 25. studenog 2025.
Predsjednik vijeća
Gabriela Topić Kordej
