Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-3119/2023-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupane po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-925/2019-40 od 2. lipnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 25. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-925/2019-40 od 2. lipnja 2023. u stavku I. i III. izreke te u stavku IV izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom daljnjeg troška postupka.
II. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-925/2019-40 od 2. lipnja 2023. u stavku II. toč. 1. izreke.
III. Preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-925/2019- 40 od 2. lipnja 2023. u stavku II. toč. 2. izreke i u stavku IV. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 1.417,38 eura i sudi;
Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:
„Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 8.954,34 EUR (67.466,47 kn), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
− iznos od 6,53 EUR sa kamatom od 31.8.2010. godine
− iznos od 97,73 EUR sa kamatom od 8.9.2010. godine
− iznos od 142,07 EUR sa kamatom od 30.9.2010. godine
− iznos od 133,20 EUR sa kamatom od 2.11.2010. godine
− iznos od 151,91 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine
− iznos od 166,32 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine
− iznos od 149,81 EUR sa kamatom od 31.1.2011. godine
− iznos od 156,16 EUR sa kamatom od 28.2.2011. godine
− iznos od 148,79 EUR sa kamatom od 31.3.2011. godine
− iznos od 150,13 EUR sa kamatom od 30.4.2011. godine
− iznos od 181,33 EUR sa kamatom od 31.5.2011. godine
− iznos od 184,37 EUR sa kamatom od 30.6.2011. godine
− iznos od 210,44 EUR sa kamatom od 1.8.2011. godine
− iznos od 197,05 EUR sa kamatom od 31.8.2011. godine
− iznos od 182,39 EUR sa kamatom od 30.9.2011. godine
− iznos od 162,27 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine
− iznos od 161,18 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine
− iznos od 167,89 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine
− iznos od 173,74 EUR sa kamatom od 31.1.2012. godine
− iznos od 174,52 EUR sa kamatom od 29.2.2012. godine
− iznos od 170,48 EUR sa kamatom od 31.3.2012. godine
− iznos od 173,21 EUR sa kamatom od 30.4.2012. godine
− iznos od 175,08 EUR sa kamatom od 31.5.2012. godine
− iznos od 171,93 EUR sa kamatom od 30.6.2012. godine
− iznos od 172,76 EUR sa kamatom od 31.7.2012. godine
− iznos od 170,40 EUR sa kamatom od 31.8.2012. godine
− iznos od 165,38 EUR sa kamatom od 1.10.2012. godine
− iznos od 170,81 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine
− iznos od 173,42 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine
− iznos od 171,52 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine
− iznos od 161,27 EUR sa kamatom od 31.1.2013. godine
− iznos od 169,98 EUR sa kamatom od 28.2.2013. godine
− iznos od 170,74 EUR sa kamatom od 2.4.2013. godine
− iznos od 167,33 EUR sa kamatom od 30.4.2013. godine
− iznos od 156,72 EUR sa kamatom od 31.5.2013. godine
− iznos od 156,45 EUR sa kamatom od 1.7.2013. godine
− iznos od 159,05 EUR sa kamatom od 31.7.2013. godine
− iznos od 163,23 EUR sa kamatom od 31.8.2013. godine
− iznos od 169,02 EUR sa kamatom od 30.9.2013. godine
− iznos od 166,03 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine
− iznos od 168,15 EUR sa kamatom od 30.11.2013. godine
− iznos od 170,54 EUR sa kamatom od 31.12.2013. godine
− iznos od 99,72 EUR sa kamatom od 31.1.2014. godine
− iznos od 102,36 EUR sa kamatom od 28.2.2014. godine
− iznos od 101,50 EUR sa kamatom od 31.3.2014. godine
− iznos od 98,57 EUR sa kamatom od 30.4.2014. godine
− iznos od 97,63 EUR sa kamatom od 31.5.2014. godine
− iznos od 98,06 EUR sa kamatom od 30.6.2014. godine
− iznos od 101,38 EUR sa kamatom od 31.7.2014. godine
− iznos od 104,17 EUR sa kamatom od 1.9.2014. godine
− iznos od 103,59 EUR sa kamatom od 30.9.2014. godine
− iznos od 106,01 EUR sa kamatom od 31.10.2014. godine
− iznos od 107,65 EUR sa kamatom od 1.12.2014. godine
− iznos od 106,69 EUR sa kamatom od 31.12.2014. godine
− iznos od 106,96 EUR sa kamatom od 31.1.2015. godine
− iznos od 106,96 EUR sa kamatom od 28.2.2015. godine
− iznos od 106,96 EUR sa kamatom od 31.3.2015. godine
− iznos od 106,96 EUR sa kamatom od 30.4.2015. godine
− iznos od 106,96 EUR sa kamatom od 1.6.2015. godine
− iznos od 106,96 EUR sa kamatom od 30.6.2015. godine
− iznos od 106,96 EUR sa kamatom od 31.7.2015. godine
− iznos od 106,96 EUR sa kamatom od 31.8.2015. godine
− iznos od 106,96 EUR sa kamatom od 30.9.2015. godine
po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. prema kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“
Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka
V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:
I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu, broj [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zaključen između tužitelja i tuženika dana 26. lipnja 2007. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti –vratiti tužitelju iznos od 84.562,64 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
− iznos od 278,30 EUR sa kamatom od 01.03.2007. godine
− iznos od 277,71 EUR sa kamatom od 02.04.2007. godine
− iznos od 273,29 EUR sa kamatom od 02.05.2007. godine
− iznos od 270,97 EUR sa kamatom od 01.06.2007. godine
− iznos od 269,39 EUR sa kamatom od 02.07.2007. godine
− iznos od 290,26 EUR sa kamatom od 06.08.2007. godine
− iznos od 290,98 EUR sa kamatom od 06.09.2007. godine
− iznos od 300,35 EUR sa kamatom od 01.10.2007. godine
− iznos od 299,43 EUR sa kamatom od 02.11.2007. godine
− iznos od 213,01 EUR sa kamatom od 30.11.2007. godine
− iznos od 89,91 EUR sa kamatom od 03.12.2007. godine
− iznos od 302,59 EUR sa kamatom od 02.01.2008. godine
− iznos od 308,31 EUR sa kamatom od 01.02.2008. godine
− iznos od 310,47 EUR sa kamatom od 29.02.2008. godine
− iznos od 346,48 EUR sa kamatom od 31.03.2008. godine
− iznos od 337,94 EUR sa kamatom od 30.04.2008. godine
− iznos od 334,57 EUR sa kamatom od 02.06.2008. godine
− iznos od 338,73 EUR sa kamatom od 30.06.2008. godine
− iznos od 332,62 EUR sa kamatom od 31.07.2008. godine
− iznos od 332,93 EUR sa kamatom od 01.09.2008. godine
− iznos od 337,50 EUR sa kamatom od 01.10.2008. godine
− iznos od 363,95 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine
− iznos od 350,13 EUR sa kamatom od 02.12.2008. godine
− iznos od 375,91 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine
− iznos od 379,57 EUR sa kamatom od 02.02.2009. godine
− iznos od 381,22 EUR sa kamatom od 02.03.2009. godine
− iznos od 376,66 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine
− iznos od 377,54 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine
− iznos od 370,58 EUR sa kamatom od 01.06.2009. godine
− iznos od 365,45 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine
− iznos od 366,82 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine
− iznos od 369,52 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine
− iznos od 369,28 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine
− iznos od 366,55 EUR sa kamatom od 02.11.2009. godine
− iznos od 371,67 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine
− iznos od 375,78 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine
− iznos od 381,63 EUR sa kamatom od 01.02.2010. godine
− iznos od 380,29 EUR sa kamatom od 01.03.2010. godine
− iznos od 388,22 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine
− iznos od 386,71 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine
− iznos od 390,85 EUR sa kamatom od 01.06.2010. godine
− iznos od 415,02 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine
− iznos od 409,80 EUR sa kamatom od 02.08.2010. godine
− iznos od 284,87 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine
− iznos od 142,81 EUR sa kamatom od 08.09.2010. godine
− iznos od 420,24 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine
− iznos od 411,37 EUR sa kamatom od 02.11.2010. godine
− iznos od 430,09 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine
− iznos od 444,49 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine
− iznos od 427,98 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine
− iznos od 434,34 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine
− iznos od 426,96 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine
− iznos od 428,31 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine
− iznos od 459,51 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine
− iznos od 462,55 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine
− iznos od 488,62 EUR sa kamatom od 01.08.2011. godine
− iznos od 475,23 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine
− iznos od 460,57 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine
− iznos od 440,44 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine
− iznos od 439,36 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine
− iznos od 446,07 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine
− iznos od 451,91 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine
− iznos od 452,70 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine
− iznos od 448,65 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine
− iznos od 451,38 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine
− iznos od 453,25 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine
− iznos od 450,11 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine
− iznos od 450,94 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine
− iznos od 448,58 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine
− iznos od 443,56 EUR sa kamatom od 01.10.2012. godine
− iznos od 448,99 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine
− iznos od 451,59 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine
− iznos od 449,69 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine
− iznos od 439,45 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine
− iznos od 448,15 EUR sa kamatom od 28.02.2013. godine
− iznos od 448,91 EUR sa kamatom od 02.04.2013. godine
− iznos od 445,50 EUR sa kamatom od 30.04.2013. godine
− iznos od 434,89 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine
− iznos od 434,62 EUR sa kamatom od 01.07.2013. godine
− iznos od 437,23 EUR sa kamatom od 31.07.2013. godine
− iznos od 441,41 EUR sa kamatom od 31.08.2013. godine
− iznos od 447,19 EUR sa kamatom od 30.09.2013. godine
− iznos od 444,21 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine
− iznos od 446,32 EUR sa kamatom od 30.11.2013. godine
− iznos od 448,72 EUR sa kamatom od 31.12.2013. godine
− iznos od 377,89 EUR sa kamatom od 31.01.2014. godine
− iznos od 380,54 EUR sa kamatom od 28.02.2014. godine
− iznos od 379,67 EUR sa kamatom od 31.03.2014. godine
− iznos od 376,75 EUR sa kamatom od 30.04.2014. godine
− iznos od 375,81 EUR sa kamatom od 31.05.2014. godine
− iznos od 376,23 EUR sa kamatom od 30.06.2014. godine
− iznos od 379,55 EUR sa kamatom od 31.07.2014. godine
− iznos od 382,35 EUR sa kamatom od 01.09.2014. godine
− iznos od 381,77 EUR sa kamatom od 30.09.2014. godine
− iznos od 384,19 EUR sa kamatom od 31.10.2014. godine
− iznos od 385,83 EUR sa kamatom od 01.12.2014. godine
− iznos od 384,86 EUR sa kamatom od 31.12.2014. godine
− iznos od 385,13 EUR sa kamatom od 31.01.2015. godine
− iznos od 385,13 EUR sa kamatom od 28.02.2015. godine
− iznos od 385,13 EUR sa kamatom od 31.03.2015. godine
− iznos od 385,13 EUR sa kamatom od 30.04.2015. godine
− iznos od 385,13 EUR sa kamatom od 01.06.2015. godine
− iznos od 385,13 EUR sa kamatom od 30.06.2015. godine
− iznos od 385,13 EUR sa kamatom od 31.07.2015. godine
− iznos od 385,13 EUR sa kamatom od 31.08.2015. godine
− iznos od 385,13 EUR sa kamatom od 30.09.2015. godine
− iznos od 385,13 EUR sa kamatom od 31.10.2015. godine
− iznos od 385,13 EUR sa kamatom od 30.11.2015. godine
− iznos od 385,13 EUR sa kamatom od 31.12.2015. godine
− iznos od 181,21 EUR sa kamatom od 01.02.2016. godine
− iznos od 180,34 EUR sa kamatom od 29.02.2016. godine
− iznos od 178,05 EUR sa kamatom od 31.03.2016. godine
− iznos od 176,98 EUR sa kamatom od 30.04.2016. godine
− iznos od 177,19 EUR sa kamatom od 31.05.2016. godine
− iznos od 177,80 EUR sa kamatom od 30.06.2016. godine
− iznos od 175,68 EUR sa kamatom od 01.08.2016. godine
− iznos od 175,64 EUR sa kamatom od 31.08.2016. godine
− iznos od 41.262,14 EUR sa kamatom od 27.09.2016. godine
po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 26. siječnja 2007. godine pa do 30.lipnja 2011.godine, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
II. Prihvaća se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: „1. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 3 i čl. 6. Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su stranke zaključile dana 08. siječnja 2007. godine te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 08. siječnja 2007. godine pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 08. siječnja 2007. godine pa nadalje.
2. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 8.954,34 EUR (67.466,47 kn), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
− iznos od 6,53 EUR sa kamatom od 31.8.2010. godine
− iznos od 97,73 EUR sa kamatom od 8.9.2010. godine
− iznos od 142,07 EUR sa kamatom od 30.9.2010. godine
− iznos od 133,20 EUR sa kamatom od 2.11.2010. godine
− iznos od 151,91 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine
− iznos od 166,32 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine
− iznos od 149,81 EUR sa kamatom od 31.1.2011. godine
− iznos od 156,16 EUR sa kamatom od 28.2.2011. godine
− iznos od 148,79 EUR sa kamatom od 31.3.2011. godine
− iznos od 150,13 EUR sa kamatom od 30.4.2011. godine
− iznos od 181,33 EUR sa kamatom od 31.5.2011. godine
− iznos od 184,37 EUR sa kamatom od 30.6.2011. godine
− iznos od 210,44 EUR sa kamatom od 1.8.2011. godine
− iznos od 197,05 EUR sa kamatom od 31.8.2011. godine
− iznos od 182,39 EUR sa kamatom od 30.9.2011. godine
− iznos od 162,27 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine
− iznos od 161,18 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine
− iznos od 167,89 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine
− iznos od 173,74 EUR sa kamatom od 31.1.2012. godine
− iznos od 174,52 EUR sa kamatom od 29.2.2012. godine
− iznos od 170,48 EUR sa kamatom od 31.3.2012. godine
− iznos od 173,21 EUR sa kamatom od 30.4.2012. godine
− iznos od 175,08 EUR sa kamatom od 31.5.2012. godine
− iznos od 171,93 EUR sa kamatom od 30.6.2012. godine
− iznos od 172,76 EUR sa kamatom od 31.7.2012. godine
− iznos od 170,40 EUR sa kamatom od 31.8.2012. godine
− iznos od 165,38 EUR sa kamatom od 1.10.2012. godine
− iznos od 170,81 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine
− iznos od 173,42 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine
− iznos od 171,52 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine
− iznos od 161,27 EUR sa kamatom od 31.1.2013. godine
− iznos od 169,98 EUR sa kamatom od 28.2.2013. godine
− iznos od 170,74 EUR sa kamatom od 2.4.2013. godine
− iznos od 167,33 EUR sa kamatom od 30.4.2013. godine
− iznos od 156,72 EUR sa kamatom od 31.5.2013. godine
− iznos od 156,45 EUR sa kamatom od 1.7.2013. godine
− iznos od 159,05 EUR sa kamatom od 31.7.2013. godine
− iznos od 163,23 EUR sa kamatom od 31.8.2013. godine
− iznos od 169,02 EUR sa kamatom od 30.9.2013. godine
− iznos od 166,03 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine
− iznos od 168,15 EUR sa kamatom od 30.11.2013. godine
− iznos od 170,54 EUR sa kamatom od 31.12.2013. godine
− iznos od 99,72 EUR sa kamatom od 31.1.2014. godine
− iznos od 102,36 EUR sa kamatom od 28.2.2014. godine
− iznos od 101,50 EUR sa kamatom od 31.3.2014. godine
− iznos od 98,57 EUR sa kamatom od 30.4.2014. godine
− iznos od 97,63 EUR sa kamatom od 31.5.2014. godine
− iznos od 98,06 EUR sa kamatom od 30.6.2014. godine
− iznos od 101,38 EUR sa kamatom od 31.7.2014. godine
− iznos od 104,17 EUR sa kamatom od 1.9.2014. godine
− iznos od 103,59 EUR sa kamatom od 30.9.2014. godine
− iznos od 106,01 EUR sa kamatom od 31.10.2014. godine
− iznos od 107,65 EUR sa kamatom od 1.12.2014. godine
− iznos od 106,69 EUR sa kamatom od 31.12.2014. godine
− iznos od 106,96 EUR sa kamatom od 31.1.2015. godine
− iznos od 106,96 EUR sa kamatom od 28.2.2015. godine
− iznos od 106,96 EUR sa kamatom od 31.3.2015. godine
− iznos od 106,96 EUR sa kamatom od 30.4.2015. godine
− iznos od 106,96 EUR sa kamatom od 1.6.2015. godine
− iznos od 106,96 EUR sa kamatom od 30.6.2015. godine
− iznos od 106,96 EUR sa kamatom od 31.7.2015. godine
− iznos od 106,96 EUR sa kamatom od 31.8.2015. godine
− iznos od 106,96 EUR sa kamatom od 30.9.2015. godine
po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. prema kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“
III. U preostalom dijelu, preko dosuđenog, tj. za iznos od 2.837,69 EUR (21.380,56 kn), zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja odbija se kao neosnovan.
IV. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.417,38 EUR (što odgovara iznosu od 10.679,25) sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude (2. lipnja 2023.) pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.“
2. Protiv dijela presude, u stavku I. i III. izreke te u stavku IV izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom daljnjeg troška postupka žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/22 i 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tužitelja nije osnovana.
5. Protiv dijela presude, u stavku I. i IV. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP. Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.
6. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i stavlja zahtjev za naknadom troška.
7. Žalba tuženika je djelomično osnovana.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 8. siječnja 2007. time da je sklopljen Aneks ugovora o kreditu 25. siječnja 2016.
Nadalje, sukladno čl. 188. ZPP-a tužitelj je postavio i zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu 8. siječnja 2007. i zahtjev za isplatom iznosa od 11.792,03 eur sa zateznim kamatama.
9. U žalbenom postupku, sporno je da li je predmetni ugovor ništetan u cijelosti kao i da li je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj te da li tužitelj ima pravni interes na predmetni tužbeni zahtjev kao i isplatu obzirom na sklopljeni Dodatak ugovoru o kreditu 25. siječnja 2016.
10. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
11. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
12. Nije ostvarena niti bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a obzirom da je prvostupanjski sud odlučio u granicama postavljenog zahtjeva sukladno čl. 2. ZPP-a.
13. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
14. Međutim, žalbeni pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatom sa osnova ništetnosti predmetnih odredbi su osnovani
15. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;
- da su stranke 8. siječnja 2007. sklopile ugovor o [broj kredita] s navedenom namjenom – stambeni kredit, kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 88.200,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita,
- da je kredit odobren s rokom otplate 25 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima od 459,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja,
- da je u čl. 3. ugovora ugovorena godišnja kamatna stopa koja na dan sklapanja ugovora iznosi 3,88%, time da je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke (čl. 6.),
- da se radi o stambenom kreditu i da tužitelj ima status potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao radi realizacije namjenskog - stambenog kredita, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, njegovoj obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti, koji status mu tuženik tijekom postupka ni ne osporava;
- da iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku na osnovi razlike preplaćenih anuiteta uslijed promjene kamatne stope i promjene tečaja za CHF iznosi ukupno 11.792,03 EUR (88.847,02 kn);
- da je provedenom konverzijom banka utvrdila pretplatu u iznosu od 2.837,69 EUR (21.380,56 kn);
- da su u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;
- da iz iskaza djelatnika banke ŠT kao iz sadržaja izjave STU proizlazi da nisu sudjelovali u klapanju konkretnog ugovora o kreditu;
- da tuženik na kojem je bio teret dokaza nije dokazao da su tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu bile dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora pa da je isti informirano odlučio o sklapanju ugovora s takvim odredbama a što proizlazi i iz iskaza samog tužitelja;
- da je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Majdi
S i dopunsko očitovanje vještaka;
- da prema mišljenju vještaka potraživanja tužitelja prema tuženiku na osnovi razlike preplaćenih anuiteta uslijed promjene kamatne stope i promjene tečaja za CHF iznosi ukupno 11.792,03 EUR i da je konverzijom kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015. tužitelju priznata pretplata u iznosu od 2.837,69 EUR;
- da je na temelju navedenog nalaza utvrđeno da je tuženik uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu i uslijed promjene tečaja više obračunao tužitelju iznose anuiteta u iznosu od 11.792,03 EUR (88.847,02 kn) od kojih iznosa je umanjen iznos pretplate iz konverzije u iznosu od 2.837,69 EUR (21.380,56 kn) pa je iznos od 8.954,34 EUR (67.466,47 kn) iznos koji je tužitelj više platio tuženiku s osnove ništetnih odredbi, a koji iznos nije obuhvaćen konverzijom i da će isplatom tog iznosa tužitelju biti u potpunosti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat primjene ništetnih odredbi;
- da je prigovor zastare neosnovan obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., a kako je tužba podnijeta 12. travnja 2019. zahtjev je podnijet unutar zastarnog roka od 5 godina;
16. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da predmetni Ugovor nije ništetan u cijelosti već su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i da sklapanjem Aneksa kojim je izvršena konverzije nisu prestala potraživanja tužitelja i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka, te na temelju čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1115. i čl. 29. st. 2.
ZOO-a odlučio na navedeni način.
17. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan u dijelu u kojem je utvrdio da nije cijeli ugovor ništetan već da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, dok u preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu nije pravilan kako će to nastavno biti obrazloženo.
18. Stoga, suprotne tvrdnje tužitelja i tuženika u navedenom dijelu su bez pravnog uporišta.
19. U odnosu na žalbene navode prvenstveno valja reći da su stranke dana 7. siječnja 2016. sklopile Aneks uz ugovor o kreditu temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.
Jednako tako, prvostupanjskom odlukom kojom je utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu od 8. siječnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika koje se odnose na promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke i na valutnu klauzulu u valuti švicarskog franka odraz su pravilne primjene mjerodavnog materijalnog prava iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03).
20. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora i valutne klauzule, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.
21. Na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
22. Međutim, u odnosu na žalbene navode potrebno je reći da tuženik da iz stanja spisa proizlazi da iz iskaza djelatnika tuženika ŠT (list 276 spisa) proizlazi da nije radio na odobrenju predmetnog kredita.
23. Stoga, tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužitelju na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.
24. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao, da li je pregovarao sa tužiteljem kao i na okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora, time da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se o osporenim odredbama nije pregovaralo, kao i da je o odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzula već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, i da su uzrokovale znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to su suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.
25. U konačnici, prednik tuženika je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.
26. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su ništave, a niti su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
27. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetnih odredbi.
28. Između ostalog, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.
29. Jednako tako, slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu od 25. siječnja 2016. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti.
30. Kao što je navedeno, u predmetnom Ugovoru o kreditu od 8. siječnja 2007. ugovorena je jednostrana promjenjivost kamatne stope bez posebnog zaključivanja dodatka ugovoru i valutna klauzula u valuti Chf, tako da ne stoje žalbene tvrdnje o tome kako u ovom postupku ne bi bila primjenjiva utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.
31. Nadalje, nema dvojbe da su sporne odredbe predmetnog ugovora kako je to navedeno u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.
32. Na žalbene navode tužitelja vezano za ništetnost predmetnog Ugovora u cijelosti valja reći da je prvostupanjski sud za svoje uvjerenje kada je zaključio da ništetnost odredbi ugovora o promjenjivoj i valutnoj klauzuli ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora obzirom da isti sadrži sve elemente nužne za njegovu održivost i pravnu valjanost, dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski
33. Naime, članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, a što znači da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.
34. Dakle, cilj zaštite koju pruža Direktiva 93/13 nije utvrditi ništetnim cijeli ugovor, nego održati predmetni ugovor bez izmijene osim one koja proizlazi iz uklanjanja nepoštenih odredbi.
35. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. i 2. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
Jednako tako, i prema odredbi čl. 324 st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.
Prema tome, te odredbe valja primijeniti i tumačiti na način da predmetni Ugovor može opstati bez ništetenih odredbi, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.
36. Stoga, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, žalbeni navodi tužitelja da je predmetni ugovor ništetan u cijelosti su bez pravnog uporišta i kao takvi su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.
37. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je u navedenom dijelu pravilno primjeno materijalno pravo iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03, pa su suprotni žalbeni navodi neosnovani.
38. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na pobijani dio prvostupanjske odluke kojima je uz zakonske zatezne kamate naložena isplata s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplata s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, valja reći kako između stranaka sklopljenog Aneks ugovoru o kreditu od 25. siječnja 2016. obveza isplate razlike po osnovi ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
39. Nadalje, iako su stranke suglasnošću volja zaključile Dodatak uz ugovor o kreditu od 25. siječnja 2016. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljičin položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika i dosudio tužitelju traženu razliku preplaćenog iznosa.
40. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje u tekstu: ZPK) je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).
41. Stoga, zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Dodatka uz ugovor od 7. siječnja 2016. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.
42. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO).
Nadalje, isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76.-79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO).
U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.
43. Jednako tako, za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka uz ugovor od 25. siječnja 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije.
Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka uz ugovor o kreditu od 25. siječnja 2016. za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu.
Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.
44. Slijedom navedenog Aneksa od 25. siječnja 2016. zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 25. siječnja 2016. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope.
Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Aneksom uz ugovor o kreditu, radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Aneksu uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 8. siječnja 2007. jer te razlike nema ni da bi bio u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Aneksa ugovora od 25. siječnja 2016.
Stoga, pretpostavke za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.
45. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i primijenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja njegove obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneksa uz ugovor od 25. siječnja 2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.
46. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.
47. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Aneks uz ugovor o kreditu od 25. siječnja 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati.
Ovdje kod konverzije kredita to nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.
48. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu IT protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.
49. U odnosu na zaključenje Aneksa uz ugovor o kreditu od 25. siječnja 2016. s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Aneksa uz ugovor o kreditu od 25. siječnja 2016. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.).
50. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnom se Dodatku uz ugovor o kreditu od 7. siječnja 2016. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužitelj tvrdi.
Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
51. Stoga je, sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa ugovora o kreditu.
52. U okolnostima predmetnog slučaja, a polazeći od suglasno ugovorene konverzije iz Aneksa od 25. siječnja 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO, a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je njegovim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks od 25. siječnja 2016. sa suglasno definiranim međusobnim pravima i obvezama u osnovi i u njihovoj visini.
53. Budući da su suglasnošću volja stranaka iz Aneksa od 25. siječnja 2016. suglasno i bez prigovora provedeni postupci izračuna konverzije kredita koji su iznosi iskorišteni sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO.
54. Stoga, obzirom na sve navedeno valjao je žalbu tuženika djelom odbiti, a dijelom prihvati te na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao u stavku I ., II. i III. izreke ove drugostupanjske odluke.
55. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda Cindrić i Beslić od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.
56. Stoga je, slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu u odluci o troškovima te odlučiti kao u stavku III izreke ove odluke.
57. Iako je djelomično uspio sa žalbom tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe sukladno razlozima navedenim glede odluke o trošku parničnog postupka te je odlučeno kao u stavku V. izreke ove odluke.
58. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom, to trošak postupka povodom pravnog lijeka pada na njegov teret ( čl. 154. st. 1. ZPP) pa je odlučeno kao u stavku IV. izreke ove odluke.
U Zagrebu 25. studenog 2025.
Predsjednik vijeća
Gabriela Topić Kordej
