Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-2021/2020-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DT, OIB; [osobni identifikacijski broj], [adresa], po punomoćniku odvjetniku Marko Cvrković iz Vukovara, protiv tuženika Privredna banka d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 zastupana po OD Leko i partneri iz Zagreba, radi obvezno-isplata, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-605/2019-25 od 2. rujna 2020., na sjednici vijeća održanoj 25. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P-605/2019-25 od 2. rujna 2020. u stavku I izreke i u stavku III izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadom troška postupka u iznosu od 12.500,00 kuna.
II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P- 605/2019-25 od 2. rujna 2020. u stavku II. i stavku III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju trošak postupka u iznosu od 13.102,00 kuna i sudi:
Odbija se dio tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB: 02535697732 da tužitelju DT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 35.220,38 kn, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5%-tnih poena, do 31. srpnja 2015. g., te od 1. kolovoza 2015. g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, i to:
599,08 kn od 01.01.2011. g. do isplate,
570,14 kn od 01.02.2011. g. do isplate,
630,14 kn od 01.03.2011. g. do isplate,
577,14 kn od 01.04.2011. g. do isplate,
1.307,14 kn od 01.05.2011. g. do isplate,
666,12 kn od 01.06.2011. g. do isplate,
930,93 kn od 01.07.2011. g. do isplate,
965,12 kn od 01.08.2011. g. do isplate,
725,12 kn od 01.09.2011. g. do isplate,
828,38 kn od 01.10.2011. g. do isplate,
828,38 kn od 01.11.2011. g. do isplate,
828,38 kn od 01.12.2011. g. do isplate,
828,38 kn od 01.01.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.02.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.03.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.04.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.05.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.06.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.07.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.08.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.09.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.10.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.11.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.12.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.01.2013. g. do isplate,
828,38 kn od 01.02.2013. g. do isplate,
695,70 kn od 01.03.2013. g. do isplate,
695,70 kn od 01.04.2013. g. do isplate,
1.106,66 kn od 01.05.2013. g. do isplate,
695,70 kn od 01.06.2013. g. do isplate,
695,70 kn od 01.07.2013. g. do isplate,
695,70 kn od 01.08.2013. g. do isplate,
695,70 kn od 01.09.2013. g. do isplate,
695,70 kn od 01.10.2013. g. do isplate,
695,70 kn od 01.11.2013. g. do isplate,
695,70 kn od 01.12.2013. g. do isplate,
695,70 kn od 01.01.2014. g. do isplate,
414,28 kn od 01.02.2014. g. do isplate,
414,28 kn od 01.03.2014. g. do isplate,
414,28 kn od 01.04.2014. g. do isplate,
794,28 kn od 01.05.2014. g. do isplate,
678,28 kn od 01.06.2014. g. do isplate,
414,28 kn od 01.07.2014. g. do isplate,
414,28 kn od 01.08.2014. g. do isplate,
414,28 kn od 01.09.2014. g. do isplate,
414,28 kn od 01.10.2014. g. do isplate,
414,28 kn od 01.11.2014. g. do isplate,
604,28 kn od 01.12.2014. g. do isplate,
414,28 kn od 01.01.2015. g. do isplate,
414,28 kn od 01.02.2015. g. do isplate,
414,28 kn od 01.03.2015. g. do isplate,
414,28 kn od 01.04.2015. g. do isplate,
414,28 kn od 01.05.2015. g. do isplate,
1.069,71 kn od 01.06.2015. g. do isplate,
414,28 kn od 01.07.2015. g. do isplate,
414,28 kn od 01.08.2015. g. do isplate,
559,28 kn od 01.09.2015. g. do isplate,
Sve u roku od 15 dana".
Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:
"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog između tužitelja DT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB: 02535697732 dana 16.05.2006. g solemniziranog kod javnog bilježnika Bore Arambašića iz Vukovara pod brojem ovjere OU-425/06 od 17.05.2006. g. a sve u dijelu koji se odnosi na jednostrano mijenjanje prvotno ugovorenih kamatnih stopa i valutne klauzule i to cit:
U točki 1.
". po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. "
U točki 4.1.
" Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,60% godišnje " U točki 7.2.
". plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanje prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.
U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. Ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. "
II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB: 02535697732 da tužitelju DT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 35.220,38 kn, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5%-tnih poena, do 31. srpnja 2015. g., te od 1. kolovoza 2015. g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, i to:
599,08 kn od 01.01.2011. g. do isplate,
570,14 kn od 01.02.2011. g. do isplate,
630,14 kn od 01.03.2011. g. do isplate,
577,14 kn od 01.04.2011. g. do isplate,
1.307,14 kn od 01.05.2011. g. do isplate,
666,12 kn od 01.06.2011. g. do isplate,
930,93 kn od 01.07.2011. g. do isplate,
965,12 kn od 01.08.2011. g. do isplate,
725,12 kn od 01.09.2011. g. do isplate,
828,38 kn od 01.10.2011. g. do isplate,
828,38 kn od 01.11.2011. g. do isplate,
828,38 kn od 01.12.2011. g. do isplate,
828,38 kn od 01.01.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.02.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.03.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.04.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.05.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.06.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.07.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.08.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.09.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.10.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.11.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.12.2012. g. do isplate,
828,38 kn od 01.01.2013. g. do isplate,
828,38 kn od 01.02.2013. g. do isplate,
695,70 kn od 01.03.2013. g. do isplate,
695,70 kn od 01.04.2013. g. do isplate,
1.106,66 kn od 01.05.2013. g. do isplate,
695,70 kn od 01.06.2013. g. do isplate,
695,70 kn od 01.07.2013. g. do isplate,
695,70 kn od 01.08.2013. g. do isplate,
695,70 kn od 01.09.2013. g. do isplate,
695,70 kn od 01.10.2013. g. do isplate,
695,70 kn od 01.11.2013. g. do isplate,
695,70 kn od 01.12.2013. g. do isplate,
695,70 kn od 01.01.2014. g. do isplate,
414,28 kn od 01.02.2014. g. do isplate,
414,28 kn od 01.03.2014. g. do isplate,
414,28 kn od 01.04.2014. g. do isplate,
794,28 kn od 01.05.2014. g. do isplate,
678,28 kn od 01.06.2014. g. do isplate,
414,28 kn od 01.07.2014. g. do isplate,
414,28 kn od 01.08.2014. g. do isplate,
414,28 kn od 01.09.2014. g. do isplate,
414,28 kn od 01.10.2014. g. do isplate,
414,28 kn od 01.11.2014. g. do isplate,
604,28 kn od 01.12.2014. g. do isplate,
414,28 kn od 01.01.2015. g. do isplate,
414,28 kn od 01.02.2015. g. do isplate,
414,28 kn od 01.03.2015. g. do isplate,
414,28 kn od 01.04.2015. g. do isplate,
414,28 kn od 01.05.2015. g. do isplate,
1.069,71 kn od 01.06.2015. g. do isplate,
414,28 kn od 01.07.2015. g. do isplate,
414,28 kn od 01.08.2015. g. do isplate,
559,28 kn od 01.09.2015. g. do isplate,
Sve u roku od 15 dana
III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Ulica Franje Račkog 6, OIB: 02535697732 da tužitelju DT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 13.102,00 kn zajedno sa zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 02. rujna 2020. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.
Odbija se tuženik sa zahtjevom za isplatom parničnog troška u iznosu od 12.500,00 kn."
2. Protiv presude žali ste tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007-Odluka USRH, 84/2008, 96/2008-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/22 i 155/2023-dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 17. svibnja 2006. u dijelu koji se odnosi na ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope i otplate kredita uz korištenje valutne klauzule uz CHF te zahtjev za isplatom iznosa na ime više preplaćenog s osnove promjenjive kamatne stope i s osnova valutne klauzule time da je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu 7. prosinca 2015.
6. U žalbenom postupku sporno je, da li su predmetne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetne i da li tužitelj ima pravni interes na predmetni tužbeni zahtjev kao i isplatu obzirom na sklopljeni Dodatak ugovoru o kreditu 7. prosinca 2015.
7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
9. Međutim, žalbeni pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatom sa osnova ništetnosti predmetnih odredbi su osnovani.
10. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;
- da nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 16.05.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] kojim je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 54.617,00 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na rok vraćanja od 240 mjeseci na koji se zaračunavaju kamate od 4,60% godišnje (čl. 4) ; da je korisnik kredita izričito prihvatio sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne) sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnoj stopi banke koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja Dodatka ovom ugovoru što potvrđuje svojim potpisom korisnik kredita;
-da je Dodatak ugovoru o kreditu broj [broj kredita] od 07.12.2015. zaključen između tuženika i tužitelja i iz sadržaja istog proizlazi (lit 11-13 spisa): da se dodatak osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur; da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim sukladno čl. 19c Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvodu otvorenih stavaka po kreditu; da korisnik kredita potvrđuje da mu je banka dostavila izračun konverzije i ostalu dokumentaciju iz prethodnog st. i da potpisom ovog dodatka izjavljuje da je suglasan sa prihvatom izračuna konverzije izjavljeno od strane korisnika kredita; da ugovorne strane suglasno utvrđuju da iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 24.025,20 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaj za eur tečajne liste banke; da iznos preplate iznosi 2.085,24 eur, a koji iznos se sukladno čl. 19. c. st. 1. toč. 5. Zakona preračunava u kune po srednjem tečaju za eur iz tečajne liste banke važeći na dan 30. rujna 2015. i iznosi 38.249,13 kn; da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom eur utvrđeno novim otplatnim planom iznosi 58,22 eur; da ugovorne strane suglasno utvrđuju da ukupni iznos preplate iznosi 2.143,46 eura što preračunato u kunama iznosi 16.370,68 kuna, i da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli eur koji će dospijevati nakon sklapanja ovog dodatka: na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u eur namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi; da stranke suglasno utvrđuju da preostali iznos neotplaćene glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u eur iznosi 23.753,44 eura i da se korisnik kredita obvezuje preostali iznos platiti u preostalih 126 mjesečnih anuiteta prema novom otplatnom planu i da mjesečni anuitet iznosi 252,87 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti;
-da su u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;
-da tužitelj ima svojstvo potrošača;
-da se o predmetnim odredbama nije pregovaralo;
-da tuženik nije dokazao da se o spornim odredbama u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pregovaralo;
-da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštena te samim time i ništetna;
-da tužitelj sklapanjem ugovora o konverziji nije u cijelosti ostvario povrat onoga što mu je bilo nezakonito naplaćeno i da nije ostvario zaštitu koju mu pruža Direktiva 93/14 EU koja je implemenitrana u naš pravni sustav;
-da je radi utvrđenja visine zahtjeva izveden dokaz financijsko knjigovodstvenog vještačenja po vještaku Dajani Vuković;
-da prema nalazu i mišljenju vještaka ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 19.399,67 kuna dok razlika u iznosu anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 32.191,39 kuna; da ukupna razlika iznosi 51.591,06 kuna; da priznata preplata prilikom provođenja konverzije iznosi 16.370,68 kuna koji iznos se prema čl. 5. Dodatka koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli eur;
-da je nalaz izrađen u skladu sa pravilima struke i zadatku suda;
-da je prigovor zastare neosnovan time da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., a kako je tužba podnijeta 12. lipnja 2019. zahtjev je podnijet unutar zastarnog roka od 5 godina
11. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i da tužitelj konverzijom osnovnog kredita nije ostvario u cijelosti ono što mu je nezakonito naplaćeno te na temelju čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018-dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1115. i čl. 29. st. 2.
ZOO-a odlučio na navedeni način.
12. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan u dijelu u kojem je utvrdio da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, dok u preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu nije pravilan kako će to nastavno biti obrazloženo.
13. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika u navedenom dijelu su bez pravnog uporišta.
14. U odnosu na žalbene navode prvenstveno valja reći da su stranke dana 7. prosinca 2015 sklopile Dodatak uz ugovor o kreditu temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.
Jednako tako, prvostupanjskom odlukom kojom je utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu od 17. svibnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika koje se odnose na promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke i na valutnu klauzulu u valuti švicarskog franka odraz su pravilne primjene mjerodavnog materijalnog prava iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03).
15. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora i valutne klauzule, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502. c ZPP.
16. Na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
17. Međutim, na žalbene navode potrebno je reći da tuženik ispušta iz vida odlučnu činjenicu da iz stanja spisa proizlazi da nije predložio izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika tuženika.
18. Stoga, tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužitelju na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.
19. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao, da li je pregovarao sa tužiteljem kao i na okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora, time da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se o osporenim odredbama nije pregovaralo, kao i da je o odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzula već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, i da su uzrokovale znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to su suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.
20. U konačnici, prednik tuženika je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.
21. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su ništave, a niti su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
22. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetnih odredbi.
23. Između ostalog, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.
24. Jednako tako, slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 7. prosinca 2015. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti.
25. Kao što je navedeno, u predmetnom Ugovoru o kreditu od 17. svibnja 2006. ugovorena je jednostrana promjenjivost kamatne stope bez posebnog zaključivanja dodatka ugovoru i valutna klauzula u valuti Chf, tako da ne stoje žalbene tvrdnje o tome kako u ovom postupku ne bi bila primjenjiva utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502. c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.
26. Nadalje, nema dvojbe da su sporne odredbe predmetnog ugovora kako je to navedeno u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03
27. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je u navedenom dijelu pravilno primjeno materijalno pravo iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03, pa su suprotni žalbeni navodi neosnovani.
28. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na pobijani dio prvostupanjske odluke kojima je uz zakonske zatezne kamate naložena isplata s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplata s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, valja reći kako između stranaka sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu od 7. prosinca 2015. obveza isplate razlike po osnovi ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
29. Nadalje, iako su stranke suglasnošću volja zaključile Dodatak uz ugovor o kreditu od 7. prosinca 2015. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljičin položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika i dosudio tužitelju traženu razliku preplaćenog iznosa.
30. Odredbama čl. 19. a do čl. 19. e ("Narodne novine", broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje u tekstu: ZPK) je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).
31. Stoga, zbog odredbi čl. 19. a-19. e. ZPK koje su zaključenjem Dodatka uz ugovor od 7. prosinca 2015. sukladno odredbi čl. 19. a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.
32. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO).
Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045.-čl. 1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.
33. Jednako tako, za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka uz ugovor od 7. prosinca 2015. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19. c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka uz ugovor o kreditu od 7. prosinca 2015. za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19. c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu.
Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19. c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.
34. Slijedom navedenog Dodatka uz ugovor od 7. prosinca 2015. zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 24. travnja 2006. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope.
Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom uz ugovor o kreditu, radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 17. svibnja 2006. jer te razlike nema ni da bi bio u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka uz govor od 7. prosinca 2015.
Stoga, pretpostavke za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.
35. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i primijenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja njegove obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka uz ugovor od 4. prosinca 2015., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.
36. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak uz ugovor o kreditu od 4. prosinca 2015. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.
37. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak uz ugovor o kreditu od 7. prosinca 2015. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati.
Ovdje kod konverzije kredita to nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.
38. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu UT protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C-118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.
39. U odnosu na zaključenje Dodatka uz ugovor o kreditu od 7. prosinca 2015. s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Dodatka uz ugovor o kreditu od 7. prosinca 2015. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22).
40. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava "fluktuirajućih tečajeva" a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje ("unfair surprise") za potrošača, u predmetnom se Dodatku uz ugovor o kreditu od 29. prosinca 2015. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužitelj tvrdi.
Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
41. Stoga je, sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodataka ugovora o kreditu.
42. U okolnostima predmetnog slučaja, a polazeći od suglasno ugovorene konverzije iz Dodatka od 7. prosinca 2015. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO, a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je njegovim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak od 7. prosinca 2015. sa suglasno definiranim međusobnim pravima i obvezama u osnovi i u njihovoj visini.
43. Budući da su suglasnošću volja stranaka iz Dodatka od 7. prosinca 2015. suglasno i bez prigovora provedeni postupci izračuna konverzije kredita koji su iznosi iskorišteni sukladno odredbi čl. 19. c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO.
44. Stoga, obzirom na sve navedeno valjao je žalbu tuženika djelom odbiti, a dijelom prihvati te na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao u stavku I i II izreke ove drugostupanjske odluke.
45. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda D i U od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.
46. Stoga je, slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu u odluci o troškovima te odlučiti kao u stavku II. izreke ove odluke.
47. Iako je djelomično uspio sa žalbom tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe sukladno razlozima navedenim glede odluke o trošku parničnog postupka te je odlučeno kao u stavku III. izreke ove odluke.
U Zagrebu 25. studenog 2025.
Predsjednik vijeća
Gabriela Topić Kordej
