Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3172/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Kseniji Jakovčević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HEP- TOPLINARSTVO d.o.o. sa sjedištem u Zagrebu, Miševečka ulica 15A, OIB: 15907062900, zastupanog po punomoćnici Ana-Mariji Kajić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Petrić & Kajić odvjetničko društvo d.o.o., protiv tuženice TNO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Povrv-999/2021-8 od 8. lipnja 2022., 24. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Povrv-999/2021-8 od 8. lipnja 2022. u točki I. izreke.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje pobijana presuda u točki II. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Povrv-999/2021-8 od 8. lipnja 2022. u točki II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom pod točkom I. izreke održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi izdanom od javnog bilježnika Vladimira Marčinka, poslovni broj Ovrv-1160/2021 od 23. srpnja 2021. u dijelu kojim je naloženo tuženici platiti tužitelju 285,93 kn/ 37,95 EUR[1] , sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. prosinca 2020. do isplate. Točkom II. izreke pobijane odluke ukinut je platni nalog sadržan u navedenom rješenju o ovrsi u dijelu kojim je naloženo tuženici platiti tužitelju 1.656,07 kn/ 219,80 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Nadalje je prvostupanjski sud rješenjem pod točkom I. izreke utvrdio da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 251,51 kn/ 33,38 EUR i u tom dijelu ukinuo platni nalog sadržan u navedenom rješenju o ovrsi, dok je točkom II. izreke rješenja odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka.

2. Protiv točke II. izreke prvostupanjske presude i točke II. izreke rješenja žali se tužitelj iz žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu i rješenje preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Protiv točke I. izreke prvostupanjske presude žali se tužena iz žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. točke 1. i 3. ZPP-a s prijedlogom drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu 2.193,51 kn/ 291,13 EUR na ime naknade za toplinsku energiju isporučenu tuženici kao krajnjem kupcu na obračunskom mjernom mjestu na adresi u [adresa], u razdoblju od lipnja do prosinca 2020., iz čega slijedi da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. stavka 1. ZPP-a.

6. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je:

- da nije sporno da je tuženica krajnji kupac na obračunskom mjernom mjestu u [adresa], evidentirana pod šifrom 30140130334, te da je kao takva obveznica plaćanja isporučene i utrošene toplinske energije i naknada

- da nije sporno da je tužena u ugovornom odnosu s tužiteljem temeljem Ugovora o potrošnji toplinske energije broj 114032201401 od 28. kolovoza 2014. koji je sklopljen većinom glasova svih suvlasnika, kao i da je obračun toplinske energije iskazan na utuženim računima vršen temeljem Odluke o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju na zajedničkom mjerilu toplinske energije koju je donio predstavnik suvlasnika dana 5. listopada 2015. godine (dalje: Odluka), a na temelju Pravilnika o načinu raspodjele i obračuna troškova za isporučenu toplinsku energiju („Narodne novine“ broj: 99/14, 27/15, 124/15: dalje: Pravilnik), kao i da je obračun na zajedničkom mjerilu toplinske energije vršen kombinacijom 2EG i 3EG modela, odnosno za krajnje kupce koji nisu ugradili razdjelnike uz korekcijski faktor 2

- da tužena osporava obračun toplinske energije u utuženom razdoblju (odnosno visinu potraživanja) izvršen temeljem parametara iz navedene Odluke navodeći da nije postojala odluka većine suvlasnika kojom bi bilo odlučeno da se obračun vrši na navedeni način

- da je tužitelj podneskom od 21. rujna 2021. naveo da je tužena 19. srpnja 2021. podmirila dio računa za lipanj 2020. u iznosu od 80,65 kn i dio računa za listopad 2020. u iznosu od 170,86 kn pa je sukladno tim uplatama tužitelj smanjio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 1.942,00 kn/ 257,75 s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koje smanjenje tužbenog zahtjeva za iznos od 251,51 kn/ 33,38 EUR ima karakter djelomičnog povlačenja tužbe u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, kojem se tužena nije protivila

- da je člankom 2.3. Odluke određeno da se raspodjela isporučene toplinske energije za grijanje prostora vrši kombinacijom modela 2EG i 3EG, po kojem za sve stanove koji nisu ugradili razdjelnike (među kojima je nesporno i tužena) toplinska energija za grijanje prostora evidentirana na zajedničkom mjerilu toplinske energije raspodjeljuje na sve samostalne uporabne cjeline te da se obračun vrši prema površini prostora uz korekcijski faktor 2, a što znači da se krajnjim korisnicima koji nisu ugradili razdjelnike pri obračunu potrošnje toplinske energije raspoređuje 100% više toplinske energije u odnosu na količinu koja bi im se raspodijelila samo na temelju površine njihova prostora

- da su odredbom čl. 6. st. 1. Pravilnika propisani osnovni modeli za raspodjelu isporučene toplinske energije za grijanje prostora na zajedničkom mjerilu toplinske energije i to model 1EG, 2EG i 3EG dok je u st. 2. propisano da se u ogrjevnoj sezoni isporučena toplinska energija za grijanje prostora na zajedničkom mjerilu toplinske energije raspodjeljuje na krajnje kupce toplinske energije primjenom jednog ili kombinacijom dva osnovna modela za raspodjelu iz stavka 1. navedenog članka

- da je odredbom čl. 11. Pravilnika propisan način obračuna na zajedničkom mjerilu toplinske energije kada svi vlasnici posebnih dijelova objekta koji predstavljaju samostalnu uporabnu cjelinu ne ugrade uređaje za lokalnu razdiobu isporučene toplinske energije, te da se u tom slučaju toplinska energija izmjerena na zajedničkom mjerilu toplinske energije, kod kojih se korekcija raspodjele toplinske energije temelji na snazi i površini, raspodjeljuje na sve samostalne uporabne cjeline po formulama navedenim u tom članku, uz korekcijski faktor 2, dok je odredbom st. 4. istog članka propisano da, iznimno od navedenog, vlasnici samostalnih uporabnih cjelina mogu odlukom o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju odrediti i drugu vrijednost korekcijskog faktora isporučene toplinske energije

- da je odredbom čl. 15. Pravilnika propisano da je, kada vlasnici posebnih dijelova objekta koji predstavljaju samostalnu uporabnu cjelinu promijene odluku o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju, ovlašteni predstavnik suvlasnika ili od njega ovlaštena fizička ili pravna osoba dužan dostaviti kupcu toplinske energije novu odluku najkasnije do 15-og u mjesecu

- da je odredbom čl. 19. Pravilnika propisano da se, ako stupanjem Pravilnika na snagu nije došlo do promjene u načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju za krajnje kupce na zajedničkom mjerilu toplinske energije, primjenjuju važeće odluke o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju (st. 1.), a ako je nakon stupanja Pravilnika na snagu došlo do promjene u načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju za krajnje kupce na zajedničkom mjerilu toplinske energije, kupac toplinske energije dužan je dostaviti ovlaštenom predstavniku suvlasnika prijedlog odluke o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju (st. 2.), dok kupac toplinske energije primjenjuje odluku o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju iz stavka 1. ili stavka 2. navedenog članka sve dok vlasnici samostalnih uporabnih cjelina ne promijene odluku o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju sukladno članku 15. Pravilnika (st. 3.)

- da nije sporno da su suvlasnici stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa] donijeli odluku o ugradnji razdjelnika, ali da spisu ne prileži odluka suvlasnika o promjeni načina raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju u odnosu na način raspodjele i obračun predviđen Ugovorom o potrošnji toplinske energije broj 114032201401 od 28. kolovoza 2014. koji je potpisan temeljem odluke većine suvlasnika, a koji obračun tužena ne osporava (prema površini prostora, bez uvećanja 100% s obzirom na koeficijent 2)

- da odluka od 5. listopada 2015. (list 34. -38.) koja je potpisana po predstavniku suvlasnika predstavlja prijedlog odluke u smislu čl. 19. st. 2. Pravilnika, dostavljen predstavniku suvlasnika, a o kojem prijedlogu su se trebali izjasniti suvlasnici u smislu čl. 40. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZV).

- da u konkretnom slučaju u smislu odredbe iz čl. 19. Pravilnika ne postoji odluka suvlasnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju pa da bi je kao takvu tužitelj kao kupac mogao primijeniti i na temelju nje vršiti obračun iskazan na utuženim računima, dok su tuženoj računi ispostavljeni s obračunom kao da odluka postoji korištenjem spornog korekcijskog faktora od 2,0, odnosno s uvećanjem od 100 %

- da je tužena u obvezi plaćanja predmetnih računa u visini 50%, što sadržajno tužena niti ne spori, već naprotiv tvrdi da je iste i platila, što dokazuje preslikama uplatnica koje prileže na listu 19-22 i 93-96 spisa i iz kojih slijedi da je tužena 29.8.2020. podmirila iznos od 76,62 kn za 7/2020., dana 1.10.2020. iznos od 76,08 kn za 8/2020., dana 11.11.2020. iznos od 80,65 kn za 9/2020., dana 17.2.2021. iznos od 325,98 kn za 12/2020., dok je uplata iznosa od 80,65 kn za 6. mjesec i iznosa od 170,85 kn za 10. mjesec nesporna

- da nije od utjecaja okolnost da tužena na uplatama nije naznačila cijeli poziv na broj, već samo šifru 30140130334 (dio poziva na broj) budući da je ista naznačila za koji mjesec i godinu plaća nesporni dio potrošnje stoga se može zaključiti za koji mjesec se uplata odnosi i za koji prostor s obzirom na šifru krajnjeg kupca

- da tužena jedino nije dokazala uplatu za 11. mjesec 2020. u iznosu od 285,93 kn/ 37,95 EUR jer je preslika naloga za plaćanje za taj mjesec koji je tužena dostavila u dva navrata nečitka pa se ne može sa sigurnošću zaključiti da je tužena navedeni iznos platila, stoga je u navedenom dijelu platni nalog održan na snazi.

7. Tužitelj u žalbi u bitnom ističe da Odluka koju je donio i potpisao predstavnik suvlasnika proizvodi pravne učinke jer je odredbom čl. 375. st. 2. ZV-a propisano da se međuvlasničkim ugovorom određuje ime suvlasnika ovlaštenoga za predstavljanje i zastupanje suvlasnika prema upravitelju, odnosno trećim osobama i granice njegovih ovlasti, dok je stavkom 3. propisano da odluke koje proizlaze iz međuvlasničkog ugovora obvezuju sve suvlasnike ako je ugovor sklopila većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine. Nadalje, tužitelj tvrdi da nije ovlašten zadirati u odnos suvlasnika pojedine zgrade i njihovih ovlaštenih predstavnika jer su potonji na temelju samog zakona i podzakonskih propisa ovlašteni zastupati suvlasnike prema trećima, pa tako i u njihovo ime potpisivati odluke koje predstavljaju odluku većine suvlasnika. Ujedno navodi da, ako samo manji dio krajnjih kupaca spojenih na zajedničko mjerilo toplinske energije želi promijeniti model raspodjele i obračuna troškova isporučene toplinske energije za grijanje prostora, predstavnik suvlasnika treba pisanim putem obavijestiti tužitelja o promjeni modela raspodjele s modela 3EG na 2EG, kao i da se korekcijski faktor može mijenjati sukladno Pravilniku i da predstavnik suvlasnika ima mogućnost dostaviti tužitelju potpisan i ovjeren zahtjev za promjenu korekcijskog faktora, ali da tužitelj takav zahtjev nije zaprimio. Ujedno tužitelj navodi da bi se, i da Odluka od 5. listopada 2015. nije potpisana, primjenjivao korekcijski faktor 2,0 jer tako proizlazi iz odredaba Pravilnika. Ističe da razdjelnici ne mjere potrošnju toplinske energije nego se na temelju očitanja impulsa s istih određuje udio potrošnje za svaku samostalnu uporabnu cjelinu u ukupnoj potrošnji svih samostalnih uporabnih cjelina, što znači da 1 impuls nema svoju vrijednost. Osporava da iz uplatnica koje je tužena dostavila u spis proizlazi da je ista podmirila utužene račune u nespornom dijelu jer tužena nije naznačila poziv na broj na istima. Posljedično, pobija i odluku o troškovima.

8. Tužena u žalbi u bitnom navodi da se pobijana presuda ne može ispitati jer, suprotno utvrđenju suda, iz sporne potvrde o uplati za studeni 2020. jasno proizlazi da se radi o iznosu od 285,93 kn, a i da tome nije tako, ističe da je sud mogao s određenom vjerojatnošću utvrditi da je riječ o tom iznosu jer je vidljivo da je iznos u kunama troznamenkasti te da započinje s brojkom 2, a da nakon toga slijedi dvoznamenkasti iznos u lipama. Također, tužena smatra da je tužitelj bio dužan dokazati da njezinu uplatu nikada nije zaprimio.

9. Odredbom čl. 467. st. 1. ZPP-a određeno je da se presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ZPP-a.

10. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

11. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužene, pobijana presuda može se ispitati, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da iz isprava u spisu, odnosno uplatnice za studeni 2020., ne proizlazi da je tužena podmirila iznos od 285,93 kn/ 37,95 EUR jer je preslika iste u dijelu koji se odnosi na plaćeni iznos u potpunosti nečitka. Uzgredno valja tuženici odgovoriti da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je ista bila dužna dokazati da je dugovanje za studeni 2020. podmirila te da, suprotno žalbenim navodima tužene, na tužitelju nije teret dokazivanja negativne činjenice da predmetnu uplatu nije zaprimio, stoga je žalba tužene u cijelosti neosnovana.

12. Nadalje, tužitelj neosnovano ističe žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 19. st. 2. Pravilnika kojom je propisano da je, ako je nakon stupanja Pravilnika na snagu došlo do promjene u načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju za krajnje kupce na zajedničkom mjerilu toplinske energije, kupac toplinske energije dužan dostaviti ovlaštenom predstavniku suvlasnika prijedlog odluke o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju, dok je stavkom 3. propisano da kupac toplinske energije primjenjuje odluku o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju iz stavka 1. ili stavka 2. navedenog članka sve dok vlasnici samostalnih uporabnih cjelina ne promijene odluku o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju sukladno članku 15. Pravilnika. Naime, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da odluka od 5. listopada 2015. potpisana po predstavniku suvlasnika predstavlja prijedlog odluke u smislu odredbe čl. 19. st. 2. Pravilnika jer je riječ o poslu redovite uprave o kojem su se trebali izjasniti suvlasnici u smislu odredaba čl. 85. st. 1. i 4. i čl. 86. u svezi čl. 40. ZV-a. Pritom su pogrešni navodi tužitelja da ovlaštenje predstavnika suvlasnika da u ime suvlasnika donosi odluke proizlazi iz odredbe čl. 375. st. 2. i 3. ZV-a, budući da isti sukladno navedenim odredbama predstavlja i zastupa suvlasnike u granicama svoje ovlasti te iz istih (a ni kakve druge pozitivne odredbe) ne proizlazi da odluku suvlasnika u konkretnom slučaju može zamijeniti jednostrana odluka predstavnika suvlasnika, a tužitelj niti ne tvrdi da bi predstavniku odlukom suvlasnika ili međuvlasničkim ugovorom takvo ovlaštenje bilo dano. S obzirom na navedeno, kako nije utvrđeno da postoji odluka suvlasnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju na temelju koje bi tužitelj bio ovlašten vršiti obračun primjenom korekcijskog faktora 2,0, sukladno citiranim odredbama tužitelj treba i dalje primjenjivati raniji način raspodjele i obračun troškova za isporučenu toplinsku energiju predviđen Ugovorom o potrošnji toplinske energije broj 114032201401 od 28. kolovoza 2014., pri čemu nije utvrđeno da bi raniji način uključivao predmetni korekcijski faktor. Ujedno nisu osnovani navodi tužitelja da bi se isti koeficijent primjenjivao neovisno o spornoj Odluci jer navedeno ne proizlazi iz citirane odredbe čl. 19. Pravilnika, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, zbog čega nisu odlučni niti žalbeni navodi kojima tužitelj ukazuje na način podnošenja zahtjeva za promjenu korekcijskog faktora, a niti oni o funkciji razdjelnika.

13. S obzirom na izneseno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužena u obvezi plaćanja 50% iznosa spornih računa, a koje je iznose tužena i platila, osim onog od 285,93 kn/ 37,95 EUR koji se odnosi na polovicu iznosa računa za studeni 2020., pri čemu nije od utjecaja što tužena prilikom plaćanja predmetnih računa odnosno ispunjavanja uplatnice nije naznačila potpuni poziv na broj primatelja nego samo šifru kupca.

14. Ispitujući prvostupanjsku odluku o troškovima postupka u granicama žalbenih navoda tužitelja, ocijenjeno je kako je ista u cijelosti pravilna i zakonita.

15. Slijedom svega iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje u pobijanom dijelu.

U Zagrebu 24. studenog 2025.

Sutkinja:

Ksenija Jakovčević