REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8/I,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1549/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić- Sirotić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB: 53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: P-642/2024-10 od 25. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj: P-642/2024-10 od 25. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 148-50-3454920 od 11. svibnja 2006. sklopljenog između tužitelja KT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69,OIB: 53056966535 u dijelu koji glasi: "Naknada 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

II. Tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, dužan je tužitelju KT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.231,18 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. travnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i to apsolutno bitne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se preinači pobijana presuda i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz nalog tužitelju naknade parničnog postupka tuženiku kao i trošak žalbe, a podredno presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu od 11. svibnja 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu koji se odnosi na naknadu od 3,30% iznosa kredita, jednokratna, koja je između njih ugovorena kao obveza plaćanja jednokratne naknade a posljedično i tome zahtjev za isplatu tako plaćenog iznosa od ukupno 1.231,18 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

7. U postupku obzirom na žalbene navode žalitelja, nije sporno da je između stranaka u postupku sklopljen navedeni Ugovor o kreditu i to između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, za kupnju novog vozila, kao i da je između njih ugovorena obveza tužitelja, kao korisnika da plati 3,30% od iznosa kredita, jednokratnu naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Nije sporno ni da je naplaćen navedeni iznos.

8. Obzirom na žalbene navode žalitelja sporno je, da li je ta ugovorna odredba ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati navedenu isplatu osnovom pravila o stjecanju bez osnove.

9. Sud prvog stupnja je nakon provedenog dokaza saslušanjem tužitelja, kao i uvidom u dokumentaciju utvrdio, da je prema iskazu tužitelja i navedeno da je podignut kredit radi kupnje automobila i da je djelatnik tuženika ponudio sklapanje kredita i to na način da je već unaprijed imao sastavljen tekst Ugovora, pa o ugovornim odredbama nisu pregovarali, već je tužitelj samo bio upoznat sa iznosom kredita koji diže, kamatom i rokom otplate, nije se pregovaralo sa djelatnikom tuženika o uvjetima kredita jer je bila situacija "uzmi ili ostavi" a djelatnika tuženika nije pitao može li naknada za sklapanje kredita biti niža jer nije znao da mora platiti tu naknadu. Djelatnik tuženika mu to nije rekao, a niti je tužitelj znao da plaća tu naknadu jer je Ugovor pročitao laički i koncentrirao se na iznos kredita, kamatu i rok otplate, a novac je utrošio za kupnju automobila za svoje osobne potrebe. U odnosu na prigovor tuženika da je odredba Ugovora jasna i lako uočljiva, navodi da je takva tvrdnja tuženika točna obzirom da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu. Tužitelj da je postupao sa pažnjom uobičajenog savjesnog potrošača a osim toga kako je navedena obveza i nije bila jasno naznačena u ranije navedenoj dokumentaciji, mogla mu je postati poznata najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasna i razumljivo sastavljena, obzirom da omogućuje u vrijeme sklapanja Ugovora ocijeniti visinu te naknade, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači da je ista poštena. Cijeni odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima, kojima je pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Tijekom postupka je i utvrđeno, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj, kao potrošač, u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Ta je odredba unijeta u Ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj, te korisnik kredita doveden u situaciju prihvaća ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta, odnosno nametnutih obveza. Tuženik je nedvojbeno sastavio predmetne ugovorne odredbe o kojima se nedvojbeno i nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postupku od odobrenog iznosa kredita (3,30%) koji je naplatio u trenutku korištenja kredita, niti je u postupku dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi sa Ugovorom o kreditu. Poziva se i na odluke Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi kojima je i odgovoreno na prethodno pitanje. Primjenjujući to na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi usluge su obuhvaćeni tzv. naknadom za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom, očito je da je ta odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ista ništetna sukladno čl. 324. ZOO-a. Prigovor zastare od strane tuženika ocijenjen je neosnovanim vezano za pravno shvaćanje Vrhovnog suda zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog Ugovora odnosno zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost Ugovora. Stoga ništenost djelom odredbe Ugovora o kreditu je utvrđena presudom i zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti prvostupanjske presude, s time je i tužbeni zahtjev prihvaćen te je odlučeno kao u t. I. izreke prvostupanjske odluke.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka sukladno čl. 365. ZPP-a, ocjena je ovog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna. U ovoj pravnoj stvari, vezano za žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, sud prvog stupnja nije počinio ovu bitnu povredu obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika u iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

10.1. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa je žalba u dijelu u kojem se ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana. U postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

11. Pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP-a), prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud, jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nisu dovedeni u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika.

12. U odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem prigovara zaključku suda prvog stupnja o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovorenoj jednokratnoj naknadi (čl. 3. Ugovora), valja istaknuti da je na temelju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - dalje: ZZP/93), koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, dok je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/93 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Posljedično tome, a imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja, da se o ovoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ona od strane tuženika unaprijed unesena u navedeni Ugovor o kreditu na čiji sadržaj tužitelj, kao korisnik kredita nije mogao utjecati, a niti je tužitelju objašnjeno na što se ova naknada odnosi (to se ne navodi niti u samom Ugovoru o kreditu), ocjena je i ovog suda drugog stupnja da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo zaključujući da je ova ugovorna odredba ništetna, radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

14. Pri tome valja istaknuti i da nije sporno da je Odlukom Suda Europske unije, presudom od 3. listopada 2019., C- 622/17 izraženo pravno shvaćanje:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora."

15. Pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati, pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen navedeni ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti

15.1. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12- dalje: ZID ZZP/12).

16. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

17. To ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

18. Iz prethodno navedenih razloga iz utvrđenja suda prvog stupnja jasno proizlazi zaključak da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Osim toga, obzirom da je tužitelj u poslovnicu tuženika pristupio u namjeri sklapanja navedenih ugovora o nenamjenskom kreditu i da su mu predočeni navedeni ugovori o nenamjenskom kreditu sa već unaprijed poznatom činjenicom ( ugovornom odredbom) o potrebi plaćanja naknade za obradu kredita u navedenom postotku u odnosu na odobreni kredit, što samo po sebi znači da je već u to vrijeme imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini, ali u okolnostima konkretnog slučaja ( sadržaju ugovora i (ne)priloženih isprava) ne i njenoj krajnjoj svrsi.

19. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

20. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo ( nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

21. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Tijekom postupka nije bilo prijedloga tuženika da se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, pa stoga ni suprotnog utvrđenja.

22. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presuditi kao u izreci ove presude. Žalbom nije naznačen trošak žalbe koji se potražuje, pa posebno o istom nije odlučeno, iako je žalba odbijena, time i žalbeni trošak.

U Puli - Pola 24. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić