REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8/I,52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1550/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, predsjednika vijeća, Biljane Bojanić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Kristine Pavičić-Sirotić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB: 53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-4195/2024-11 od 26. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-4195/2024-11 od 26. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 041-50-4219988 od 29. lipnja 2007. godine zaključenog između tužitelja SH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koja glasi "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…".

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju SH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 399,77 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 3. srpnja 2007. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 1.106,18 eura sa zateznim kamatama koje teku od 26. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i to relativno bitne i apsolutno bitne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz dosudu naknade parničnog troška a podredno ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava, uz zahtjev troška žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je temeljem odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu od 29. lipnja 2007. broj 041-50-4219988 u odnosu na čl. 3. Ugovora o kreditu od 29. lipnja 2007., kojim tuženik naplaćuje 3,30% od iznosa kredita, jednokratnu, prilikom prvog korištenja kredita.

7. U postupku obzirom na žalbene navode žalitelja, nije sporno da je između stranaka u postupku sklopljen Ugovor o kreditu 29. lipnja 2007. zaključen između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, za kupnju novog vozila, kao i da je t. 3. tog Ugovora i ugovoreno da se 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Nije sporno da je tom osnovom 02. srpnja 2007., naplaćen iznos od 399,77 eura.

8. Obzirom na žalbene navode žalitelja sporno je, jesu li ta ugovorna odredba ništetna i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati navedenu isplatu osnovom pravila o stjecanju bez osnove, kao i prigovor zastare.

9. Sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužiteljice zaključujući, u bitnome, da je ugovorna odredba koja je od strane tuženika unesena u navedeni Ugovor o kreditu koji je odobren i stavljen na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti CHF, radi kupovine automobila (čl. 6. Ugovora), da je i prema iskazu tužiteljice i utvrđeno da je kredit uzela radi kupnje automobila za osobne potrebe, nije imala otvoren obrt ni trgovačko društvo, te zaključuje da je Ugovor sklopljen od strane tužiteljice kao potrošača, te da prema njezinom iskazu i proizlazi da je pročitala Ugovor i vidjela ugovornu odredbu o naknadi, to joj se činilo puno, pitala je da se snizi ali su rekli da ne može, odnosno da je to "uzmi ili ostavi", te da to treba u Ugovoru i nisu posebno objašnjavali na što se naknada odnosi i da drugačije ne ide. Cijeneći iskaz tužiteljice proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi od strane tuženika, kao kreditora, na čiji sadržaj nije mogla utjecati, pa cijeneći odredbu čl. 81. st. 1. i 2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje ZZP) kao i odredbu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 – dalje ZOO), i vezano za čl. 87. ZZP-a kao posljedicu nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe je propisana ništetnost. Da je i pružena prilika tužiteljici da prigovara o uvjetima Ugovora, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja, i takvi su ugovori tipski ili adhezijski a pojedine njihove odredbe su ništetne, ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja. Time da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o trošku obrade kredita na koji način je tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik, suprotno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao. Temeljem provedenih dokaza utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, odnosno da se o njima nije moglo pregovarati, obzirom su bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika i tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj Time je i plaćanje troškova obrade prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a. Obzirom da između stranaka nije sporna visina tužbenog zahtjeva, taj iznos je i dosuđen u iznosu plaćene naknade od 399,77 eura uz pripadajuće zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od slijedećeg dana od kada je izvršena uplata odnosno 03. srpnja 2007. kako je to i utvrđeno iz potvrde tuženika. Prigovor zastare je i odbijen vezano za sjednicu Građanskog pravnog odjela Vrhovnog suda RH 1/20 od 30. siječnja 2020. kojim je i zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti Ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost Ugovora. Stoga nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva budući je u tom postupku utvrđena ništetnost predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka sukladno čl. 365. ZPP-a, ocjena je ovog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna. U ovoj pravnoj stvari, vezano za žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, sud prvog stupnja nije počinio ovu bitnu povredu obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika u iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

10.1. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa je žalba u dijelu u kojem se ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana. U postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

11. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP-a), prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud, jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nisu dovedeni u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika.

12. Vezano za žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem prigovara zaključku suda prvog stupnja o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovorenoj jednokratnoj naknadi (čl. 3. Ugovora), valja istaknuti da je na temelju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - dalje: ZZP/93), koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, dok je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/93 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Posljedično tome, a imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja da se niti o ovoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo već je ona od strane tuženika unaprijed unesena u navedeni Ugovor o kreditu na čiji sadržaj tužiteljica, kao korisnik kredita nije mogla utjecati, a niti je tužiteljici objašnjeno na što se ova naknada odnosi (to se ne navodi niti u samom Ugovoru o kreditu), ocjena je i ovog suda drugog stupnja da je sud prvog stupnja i u ovom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo zaključujući da je i ova ugovorna odredba ništetna. Tijekom postupka nije bilo prijedloga tuženika za utvrđenje da se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, radi čega je žalbu žalitelja u tom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

14. Pri tome valja istaknuti i da nije sporno da je Odlukom Suda Europske unije, presudom od 3. listopada 2019., C- 622/17 izraženo pravno shvaćanje:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora."

14.1. Pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati, pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen navedeni ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti

15. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12- dalje: ZID ZZP/12).

16. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo, te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

17. To ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade, te zauzvrat pruženih usluga.

18. Iz prethodno navedenih razloga iz utvrđenja suda prvog stupnja jasno proizlazi zaključak da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Osim toga, obzirom da je tužiteljica u poslovnicu tuženika pristupio u namjeri sklapanja navedenog ugovora o namjenskom kreditu i da su mu predočeni navedeni ugovori o namjenskom kreditu sa već unaprijed poznatom činjenicom ( ugovornom odredbom) o potrebi plaćanja naknade za obradu kredita u navedenom postotku u odnosu na odobreni kredit, što samo po sebi znači da je već u to vrijeme imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini, ali u okolnostima konkretnog slučaja ( sadržaju ugovora i (ne)priloženih isprava) ne i njenoj krajnjoj svrsi.

19. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

20. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo ( nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

21. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Tijekom postupka nije bilo prijedloga tuženika da se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, pa stoga ni suprotnog utvrđenja.

22. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presuditi kao u izreci ove presude. Žalbom nije naznačen trošak žalbe koji se potražuje, pa posebno o istom nije odlučeno, iako je žalba odbijena, time i žalbeni trošak.

23. Sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nepoštenom odredbom o ugovorenoj valutnoj klauzuli i jednokratnoj naknadi naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužiteljici, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

23.1. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženik je u konkretnom slučaju nepošten stjecatelj i kao takav je na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a) jer je obzirom na odredbu čl. 87. ZZP-a, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredbe o valutnoj klauzuli i jednokratnoj naknadi nepoštena i posljedično tome ništetna i da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada, pa je žalbu žalitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovom dijelu.

24. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno odlučio o tuženikovom prigovoru zastare, kada je utvrdio da zastara za povrat jednokratne naknade teče tek od pravomoćnosti predmetne presude, sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., pa je žalba tuženika neosnovana i u tom dijelu.

25. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presuditi kao u izreci ove presude.

U Puli - Pola 24. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Nataša Babić