Poslovni broj: Usž-3718/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljica ĆN, državljanke Turske sa boravištem na adresi [adresa] i ĆNKM, državljanke Turske sa boravištem na adresi [adresa], zastupane po opunomoćeniku Zoranu Baueru, odvjetniku u Zagrebu, Kozarčaninova 2, OIB: 17489291115, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi odobrenja dugotrajnog boravka, odlučujući o žalbi tužiteljica protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2835/2024-7 od 11. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 21. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2835/2024-7 od 11. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška za sastav žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-02/22-20/168, URBROJ: 511-01-204-24-4 od 12. travnja 2024. i zahtjev tužiteljica za naknadu troškova upravnoga spora (točke I. i II. izreke).

2. Rješenjem tuženika od 12. travnja 2024. odbijen je zahtjev tužiteljica za odobrenje dugotrajnog boravka u Republici Hrvatskoj.

3. Tužiteljice pobijaju zakonitost prvostupanjske presude zbog svih zakonom propisanih razloga. Ističu da tuženik ni u upravnom postupku ni u upravnom sporu nije predočio dokaze na temelju kojih je donio osporeno rješenje, odnosno iz kojih proizlazi da nisu ispunjeni uvjeti za odobrenje dugotrajnog boravka. Navode da ni prvostupanjski sud nije obrazložio na temelju kojih dokaza je utvrdio da je osporeno rješenje tuženika zakonito. Smatraju da je prvostupanjski sud propustio cijeniti činjenicu da su izbivale s područja Republike Hrvatske kako bi mldb. tužiteljica održala odnose s ocem DN koji se nalazi u Švicarskoj. Navode da Obiteljski zakon i Konvencija o pravima djeteta uvjetuju državama potpisnicama da osiguranju ostvarenje prava djeteta na pravo na ostvarivanje osobnih odnosa s roditeljima te pravo na skrb oba roditelja. Smatraju da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe Obiteljskog zakona i Konvencije o pravima djeteta na štetu mldb. tužiteljice te da nije obrazložio zaključak da osporenim rješenjem tuženika nije došlo do nerazmjernog miješanja u njezino pravo na redovito održavanje osobnih i neposrednih odnosa s oba roditelja. Dalje navode da su tuženik i prvostupanjski sud propustili ocijeniti dokaze iz kojih proizlazi da tužiteljice mjesečno ostvaruju dovoljno sredstva za uzdržavanje. Predlažu poništiti prvostupanjsku presudu i riješiti upravnu stvar. U žalbi postavljaju i zahtjev za naknadu troška za sastav tužbe.

4. Tuženik se protivi razlozima žalbe. Ističe da je u upravnom sporu pravilno utvrđeno da tužiteljice ne ispunjavaju kumulativne uvjete iz Zakona o strancima za odobrenje dugotrajnog boravka. Nesporno je pravo mldb. tužiteljice da održava neposredne odnose s oba roditelja koje žive u različitim državama na način opisan u članku 10. Konvencije o pravima djeteta, no za odobrenje dugotrajnog boravka u Republici Hrvatskoj, državljanin treće države dužan je u Republici Hrvatskoj stvarno i boraviti. Zakonom o strancima nisu propisani opravdani razlozi za izbivanje iz Republike Hrvatske. Navodi da tužiteljice nisu dokazale da posjeduju minimalna sredstva za uzdržavanje. Predlaže odbiti žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, u skladu s člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24.; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da tužiteljice imaju odobren azil u Republici Hrvatskoj od 9. svibnja 2016.

8. Upravni postupak koji je prethodio ovom upravnom sporu pokrenut je zahtjevom tužiteljica od 26. studenog 2021. za odobrenje dugotrajnog boravka u Republici Hrvatskoj. Uz zahtjev su između ostaloga priložene preslike putnih isparava, rješenja o odobrenju azila u Republici Hrvatskoj, potvrde Kent banke d.d. o posjedovanju tekućeg računa, ugovor o radu i obračunske liste.

8.1. Povodom zahtjeva izvršen je uvid u službene evidencije prelazaka granice iz kojih proizlazi da je tužiteljica u razdoblju od pet godina računajući do dana podnošenja zahtjeva za dugotrajni boravak izbivala izvan Republike Hrvatske više od 6 mjeseci jednokratno i više od 10 mjeseci višekratno, odnosno ukupno 656 dana, dok je mldb. tužiteljica u istom razdoblju izbivala 1018 dana jednokratno.

8.2. Iz obračunskih lista koje su priložene zahtjevu i podataka Središnjeg registra osiguranika na 27. siječnja 2023. proizlazi da tužiteljica mjesečno raspolaže sredstvima za uzdržavanje u iznosu od 532,91 euro.

8.3. Tužiteljica je u izjavi od 13. ožujka 2023. obrazložila da je u navedenom razdoblju izbivala iz Republike Hrvatske jer je redovito vodila svoju kćer u posjetu ocu ŽN koji živi i radi u Švicarskoj te su izbivale iz Republike Hrvatske radi održavanja obiteljskih odnosa sa suprugom i ocem svoje kćeri. Navela je da joj suprug redovito šalje novac za podmirenje životnih troškova te je dostavila prikaz prometa na tekućem računu otvorenom u Kent banci d.d.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio odlučne činjenice na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku i isprava priloženih tijekom spora te je na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, Zakon o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22., 151/22.; dalje Zakon) i odbio tužbeni zahtjev.

10. Prema članku 150. stavku 1. Zakona, dugotrajno boravište može se odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu. Stavkom 2. toga članka Zakona propisano je da se smatra da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci.

11. Člankom 153. stavkom 1. Zakona, propisano je da će se dugotrajno boravište odobrit državljaninu treće zemlje koji uz uvjete iz članka 150. ovoga Zakona 1. ima valjanu stranu putnu ispravu, 2. ima sredstva za uzdržavanje, 3. ima zdravstveno osiguranje, 4. zna hrvatski jezik i latinično pismo, 5. ne predstavlja opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost.

12. Iz citiranih članaka 150. i 153. Zakona proizlazi da za odobrenje dugotrajnog boravišta podnositelj zahtjeva mora kumulativno ispunjavati uvjete iz tih članaka, s time da je početni uvjet da podnositelj zahtjeva zbiljski i neprekinuto boravi na području Republike Hrvatske pet godina do podnošenja zahtjeva.

13. Izričite i striktne odredbe članka 150. Zakona ne predviđaju razloge kojima bi se moglo opravdavati prekoračenje razdoblja izbivanja od propisanog, uslijed kojeg bi se iznimno mogao odobriti dugotrajni boravak. Time je istaknuta važnost kriterija zbiljskoga neprekinutog boravka prilikom utvrđivanja postoji li u svakom pojedinačnom slučaju zbiljska veza s državom, a koja bi opravdala odobrenje dugotrajnog boravišta, a time i statusnu zaštitu stranca (državljanina treće zemlje). Bez stvarnog boravka i to dovoljnog trajanja u državi u kojoj se traži odobrenje dugotrajnog boravka, nema dovoljne zbiljske veze s tom državom.

14. U konkretnom slučaju tužiteljica ne osporava podatke iz službene evidencije tuženika o izbivanju iz Republike Hrvatske, već iznosi svoje osobne i obiteljske prilike kojima opravdava izbivanje, što, međutim, ne predstavlja osnovu za usvajanje zahtjeva. Ova činjenica dovoljna je za zaključak da tužiteljice ne ispunjavaju kumulativnu pretpostavku neprekinutoga petogodišnjeg zakonitog boravka u Republici Hrvatskoj. Stoga je pravilno prvostupanjski sud, polazeći od činjenica utvrđenih u upravnom postupku, ocijenio zakonitim rješenje tuženika kojim je iz navedenih razloga odbijen zahtjev tužiteljica za izdavanje odobrenja za dugotrajni boravak.

15. Nadalje, pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da odbijanjem zahtjeva za odobrenje dugotrajnog boravka nije došlo do nerazmjernog miješanja u pravo maloljetne tužiteljice na redovito održavanje osobnih i neposrednih odnosa s oba roditelja. U konkretnom slučaju ishod ovoga spora nije zapreka za legalni boravak tužiteljica u Republici Hrvatskoj kroz institut azila te tužiteljice i dalje mogu održavati osobne i neposredne odnose s članovima najuže obitelji. Također, bez obzira na ishod ovoga spora, tužiteljice mogu tuženiku podnijeti novi zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta (primjerice, u razdoblju u kojem neće postojati zapreka iz članka 150. stavka 2. Zakona o strancima).

16. S obzirom na to da tužiteljice ne ispunjavaju uvjet iz članka 150. Zakona, žalbeni navodi koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje glede ispunjavanja uvjeta iz članka 153. stavka 1. točke 2. Zakona, odnosno da ostvaraju redovna mjesečna primanja u minimalnom iznosu u skladu s člankom 2. stavkom 2. Uredbe u vezi s člankom 5. stavkom 1. podstavka Direktive, ne utječu na drugačije rješavanje ove upravne stvari. Ovo iz razloga jer za ostvarivanje predmetnog prava uvjeti iz članaka 150. i 153. Zakona moraju biti kumulativno ispunjeni.

17. Slijedom navedenog Sud žalbene navode smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje upravne stvari.

18. Iz pobijane presude vidljive su sve relevantne činjenice i utvrđenja na kojima je upravni sud utemeljio svoje pravno stajalište o neosnovanosti tužbenog zahtjeva te ovaj Sud smatra da u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda odredaba upravnog spora jer je prvostupanjski sud predmetni upravni spor vodio i pobijanu presudu donio na temelju pravilne primjene odredaba ZUS-a, a nije došlo niti do pogrešne i arbitrarne primjene materijalnog prava s obzirom na to da je upravni sud mjerodavne pravne odredbe pravilno protumačio, a njihovu primjenu dostatno, razumno i argumentirano obrazložio.

19. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena točka I. izreke prvostupanjske presude (točka I. izreke).

20. S obzirom na to da je žalba tužiteljica odbijena, odbijen je i njihov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe u skladu s člankom 147. stavkom 1. ZUS-a (točka II. izreke).

U Zagrebu 21. studenog 2025

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić