REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Poslovni broj: Usž-1625/2024-2

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Jelene Rajić, članica vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grad Opatija, Opatija, Maršala Tita 3, protiv tuženika Primorsko-goranske županije, Upravni odjel za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Rijeka, Riva 10, uz sudjelovanje zainteresirane osobe PD iz [adresa], zastupan po opunomoćenici Maji Vukelić, odvjetnici iz Rijeke, Žabica 2, radi ovrhe komunalnog doprinosa, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovnog broja: Us I-1380/2023-8 od 12. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 20. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovnog broja: Us I- 1380/2023-8 od 12. ožujka 2024.

II. Poništava se rješenje Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, klasa: UP/II-363-02/23- 01/2, urbroj: 21701-03-08/4-23-2 od 15. svibnja 2023. i predmet vraća istom tijelu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika, klasa: UP/II-363- 02/23-01/2, urbroj: 21701-03-08/4-23-2 od 15. svibnja 2023., kojim je poništeno rješenje prvostupanjskog upravnog tijela - Grada Opatije, Upravnog odjela za komunalni sustav, prostorno planiranje i zaštitu okoliša, klasa: UP/I-363-02/22-02/7, urbroj: 2170-12-05-05/01-22-1 od 13. prosinca 2022. godine. Navedenim rješenjem je utvrđeno da zainteresirana osoba duguje s osnove komunalnog doprinosa ukupni iznos od 40.169,91 kn/5.331,46 € (glavnica i kamate). Rješenjem tuženika je utvrđen nastup zastare prava na prisilnu naplatu komunalnog doprinosa po rješenju o komunalnom doprinosu od 13. ožujka 2015., te je naloženo uz to Gradu Opatiji prvostupanjskom upravnom tijelu nadoknaditi trošak sastava žalbe a odbijen zahtjev zainteresirane osobe za naknadom troškova upravne pristojbe.

1.1. Pod točkom II. izreke presude prvostupanjskog upravnog suda naloženo je tužitelju da zainteresiranoj osobi naknadi trošak prvostupanjskog upravnog spora u iznosu od 621,87 € u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima upravnog spora.

2. Protiv citirane presude prvostupanjskog upravnog suda tužitelj je podnio žalbu u kojoj ističe pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u sporu obzirom da prvostupanjski upravni sud uopće nije razmatrao zaključen upravni ugovor od 18. travnja 2018., između Grada Opatije i zainteresirane osobe kao dužnika, na temelju kojeg je došlo do zastoja zastare. Taj ugovor je reguliran odredbama Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. i 114/22.), sukladno članku 101. stavak 1. citiranog Zakona prema kojem porezno tijelo i porezni obveznik mogu radi namirenja dospjelog poreznog duga sklopiti upravni ugovor. Obzirom na sklopljeni Ugovor od 18. travnja 2018., u skladu s odredbama Općeg poreznog zakona trebalo je uzeti u obzir i odredbu članka 108. Općeg poreznog zakona te članak 101. stavak 12. istog prema kojem je propisano da za vrijeme trajanja upravnog ugovora zastara ne teče. Napominje da je 6. veljače 2020., doneseno rješenje gradonačelnika kojim je raskinut predmetni upravni ugovor obzirom da zainteresirana osoba nije plaćala obveze sukladno rokovima dospijeća. Za predmetno dugovanje s osnova komunalnog doprinosa, ovršni postupak je pokrenut 4. travnja 2017., rješenjem o ovrsi, nakon čega je upravni ugovor sklopljen 18. travnja 2018., dakle u vrijeme kad je na snazi bio Opći porezni zakon (Narodne novine, broj 115/16. i 106/18.) temeljem kojeg je zastarni rok šest godina, te kojim je ukinut institut relativne zastare. Stoga je obveza komunalnog doprinosa utvrđenog rješenjem prvostupanjskog upravnog tijela od 13. ožujka 2015., dospjela na naplatu 5. svibnja 2016., pa je zastara počela teći istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela odnosno ovdje 1. siječnja 2017., pa bi zastara nastupila 1. siječnja 2023., u slučaju da nisu poduzimane nikakve mjere naplate. Međutim, u ovom slučaju nije nastupila zastara obzirom da nije proteklo šest godina od dana kad je zastara počela teći kao i obzirom da zastara nije tekla za vrijeme trajanja upravnog ugovora, sve u skladu s odredbom članka 108. i 101. stavak 12. Općeg poreznog zakona. U konkretnom slučaju zastara je počela teći 1. siječnja 2017., ista je prekinuta sklapanjem upravnog ugovora od 18. travnja 2018., pa zastara nije tekla za vrijeme trajanja upravnog ugovora od 18. travnja 2018. do 6. veljače 2020., kad je ugovor raskinut. U konkretnom slučaju zastara bi nastupila 21. listopada 2024. Upravni sud u Rijeci nije pravilno primijenio odredbe materijalnog prava odnosno članak 135. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku jer je na zastaru komunalnog doprinosa primijenjen pogrešan propis (ZUP) pri čemu se sud pozvao na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Imovinsko-pravnog odjela Visokog upravnog suda RH od 25. rujna 2015. godine. Međutim, 2018. godine donesen je novi Zakon o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj 68/18.), kojim je propisana primjena Općeg poreznog zakona. Tužitelj ističe da pritom Upravni sud u Rijeci nije razmatrao priloženu sudsku praksu Vrhovnog suda RH iz 2020. i 2021. godine sukladno kojoj se na zastaru komunalnog doprinosa primjenjuje Opći porezni zakon čak i u slučaju kad se radi o obvezama utvrđenim po ZKG/95. Predlaže usvojiti žalbu, poništiti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet na ponovni postupak.

3. Tuženik i zainteresirana osoba nisu se očitovali o žalbi.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu prvostupanjskog upravnog suda u granicama razloga navedenih u žalbi, u smislu odredbe članka 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. dalje: ZUS), uz obrazloženje kakvo je njome dano, ovaj Sud nalazi da je citiranom presudom povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

6. Prema stanju spisa predmeta proizlazi da je tuženik osporenim rješenjem od 15. svibnja 2023. godine poništio rješenje prvostupanjskog upravnog tijela od 13 prosinca 2022., zbog nastupa zastare prava na prisilnu naplatu komunalnog doprinosa po rješenju o utvrđenju komunalnog doprinosa od 13. ožujka 2015. godine. To sve uz obrazloženje da je postupak ovrhe nepodmirene obveze komunalnog doprinosa zainteresirane osobe pokrenut rješenjem o ovrsi istog tijela od 4. travnja 2017. godine. Naposljetku tuženik zaključuje da je osporeno rješenje o ovrsi doneseno 13. prosinca 2022. godine po isteku roka od 5 godina (propisan odredbama Zakona o općem upravnom postupku), od dana kad je rješenje o komunalnom doprinosu postalo izvršno, smatrajući da se u skladu s odredbom članka 135. stavak 3. ZUP-a nije mogla izvršiti ovrha jer je nastupila zastara potraživanja.

7. Prvostupanjski upravni sud osporenom presudom odbijajući tužbeni zahtjev tužitelja (Grada Opatije) u cijelosti prihvaća zauzeto stajalište tuženika kao i obrazloženje osporenog rješenja doneseno u primjeni odredbi Zakona o općem upravnom postupku ističući da se ovdje radi o postupku koji je započet na temelju Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj 36/95.-147/14., dalje: ZKG/95) u kom slučaju se primjenjuju odredbe citiranog zakona pozivajući se pritom i na zaključak Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 25. rujna 2015., te zauzeta pravna stajališta u presudama istog suda koje citira. Konstatira da je rješenje o utvrđivanju komunalnog doprinosa od 13. ožujka 2015., postalo konačno i izvršno 4. svibnja 2015., dok je rješenje o ovrsi radi naplate tog komunalnog doprinosa doneseno 13. prosinca 2022.-nakon zakonom propisanog roka od pet godina (članak 135. stavak 3. ZUP-a).

8. Međutim, ovaj Sud navedeno tumačenje tuženika i prvostupanjskog upravnog suda glede primjene odredbi Zakona o općem upravnom postupku na postupak ovrhe komunalnog doprinosa kao i utvrđeno činjenično stanje smatra pogrešnim.

9. Prvenstveno treba reći da se prema novijoj praksi ovog Suda kao i višegodišnjoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske kako na zastaru utvrđenja komunalnog doprinosa tako i na ovrhu komunalnog doprinosa primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona, neovisno o tome koji Zakon o komunalnom gospodarstvu se primjenjuje (npr. Rev-2751/2021 od 8. rujna 2021. godine, Rev-2369/2017 od 8. siječnja 2020. i Usž- 1450/2024). Naime, prema odredbi članka 83. stavak 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj: 68/18., 110/18. i 32/20., dalje: ZKG) propisano je da se rješenje o komunalnom doprinosu donosi i ovršava u postupku i na način propisan zakonom kojim se uređuju opći odnosi između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i drugim javnim davanjima, ako zakonom nije propisano drukčije. Nadalje, zakon na koji upire odredba članka 83. stavak 3. ZKG-a je Opći porezni zakon ("Narodne novine", broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20., dalje: OPZ) kojim je u članku 108. stavak 1. propisano da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata te pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Prema stavku 4. citiranog članka zakona, zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate, odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela.

10. Prema stanju spisa predmeta u konkretnom slučaju proizlazi da je rješenjem prvostupanjskog upravnog tijela od 13. ožujka 2015. godine zainteresiranoj osobi utvrđena obveza komunalnog doprinosa, koje rješenje je postalo izvršno dana 4. svibnja 2015. godine. Ovrha po navedenom rješenju bila je pokrenuta rješenjem istog tijela od 4. travnja 2017. godine, međutim ovrha je obustavljena rješenjem istog tijela od 5. ožujka 2018. godine obzirom da je zainteresirana osoba podmirila dio duga. Po zamolbi zainteresirane osobe između tužitelja i zainteresirane osobe, u odnosu na preostali nepodmireni iznos duga zaključen je Ugovor dana 18. travnja 2018. godine te je zainteresiranoj osobi po tom ugovoru omogućeno plaćanje preostalog dužnog iznosa u 24 rate. Međutim, kako zainteresirana osoba nije platila niti jednu ratu u razdoblju od zaključenja ugovora do 15. siječnja 2020. godine, to je ugovor raskinut dana 6. veljače 2020. godine, a rješenje o ovrsi (novo rješenje), u odnosu na preostali nepodmireni iznos duga doneseno je 13. prosinca 2022. godine (ovdje osporeno rješenje prvostupanjskog tijela).

11. Stoga imajući u vidu sve naprijed navedeno i neprijeporno utvrđeno ovaj Sud, imajući u vidu konkretan slučaj i utvrđeno činjenično stanje ne prihvaća zaključak tuženika i prvostupanjskog upravnog suda da bi u konkretnom slučaju nastupila zastara, to posebno ne na temelju odredbi Zakona o općem upravnom postupku, koji zakon se u konkretnom slučaju ne primjenjuje već OPZ.

12. Naime, tuženik i prvostupanjski upravni sud propuštaju ocijeniti ovdje odlučujuću činjenicu za razrješenje ove upravne stvari na koju činjenicu osnovano ukazuje tužitelj, odnosno da pri odlučivanju nije uzeta u obzir činjenica sklapanja upravnog ugovora između tužitelja Grada Opatije i zainteresirane osobe PD (na temelju odredbe članka 101. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16.) dana 18. travnja 2018., koji ugovor je raskinut rješenjem tuženika od 6. veljače 2020. godine. Stoga tužitelj osnovano smatra da je za vrijeme trajanja naprijed navedenog ugovora (od 18. travnja 2018. do 6. veljače 2020.) došlo do zastoja zastare što je u skladu s odredbom članka 101. stavka 12. OPZ-a prema kojoj odredbi za vrijeme trajanja upravnog ugovora zastara ne teče. Nadalje, prema stavku 14. istog članka Zakona nakon raskida ugovora naplata obveze iz upravnog ugovora nastavlja se prema odredbama Općeg poreznog zakona. Pritom treba reći da je u vrijeme sklapanja navedenog ugovora (18. travnja 2018.) na snazi bio Opći porezni zakon ("Narodne novine", broj: 115/16. i 106/18.-dalje: OPZ) sukladno kojem je zastarni rok za naplatu obveze šest godina računajući od dana kad je zastara počela teći (odredba članka 108. stavak 1. OPZ-a). Stoga u konkretnom slučaju treba imati u vidu da zastara naplate duga zainteresirane osobe za vrijeme trajanja zaključenog ugovora (od 18. travnja 2018. do 2. veljače 2020.) nije tekla, odnosno da je došlo do zastoja zastare.

13. Imajući u vidu sve navedeno ovaj Sud ocjenjuje da je u konkretnom slučaju zaključenjem predmetnog ugovora od 18. travnja 2018., došlo do zastoja tijeka zastare, odnosno zastoja zastarjevanja naplate obveze duga s osnova komunalnog doprinosa obveznika zainteresirane osobe, koji zastoj je trajao do raskida navedenog ugovora (dana 6. veljače 2020.), time da se proteklo vrijeme do zaključenja ugovora (do 18. travnja 2018.) uračunava u zastaru kao i vrijeme nakon raskida navedenog ugovora (od 7. veljače 2020.) pa se stoga zastarni rok u konkretnom slučaju produljuje (zbog navedenog zastoja za vrijeme trajanja zaključenog ugovora).

14. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da postoje osnovani razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu i rješenje tuženika, to je trebalo na temelju odredbe članka 74. stavak 2. ZUS-a, riješiti kao u izreci, predmet vratiti na ponovno odlučivanje tuženiku, koji će u ponovnom postupku otkloniti uočene nedostatke i donijeti potom novu odluku u skladu s ovom presudom.

U Zagrebu, 20. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner