REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: Usž-173/2025-2
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Jelene Rajić, članica vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice MU iz [adresa], zastupana po opunomoćeniku Alanu Milinkoviću, odvjetniku iz Zagreba, Palmotićeva 70., protiv tuženika Agencije za znanost i visoko obrazovanje, Zagreb, Donje Svetice 38/V, radi priznavanja inozemne kvalifikacije, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-857/2023-11 od 14. studenoga 2024., na sjednici vijeća održanoj 20. studenoga 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-857/2023-11 od 14. studenoga 2024.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenjem rješenja tuženika, klase: UP/I-602-06/23-04/11, urbroj: 355- 03-01/16-23-01 od 23. siječnja 2023., kojim je odbijen prigovor tužiteljice izjavljen protiv Mišljenja o inozemnoj visokoškolskoj kvalifikaciji klase 602-06/22-04/0251, urbroj: 355-03-01/16-22-0002 od 11. studenoga 2022. godine. Navedenim Mišljenjem je utvrđeno da razinu tužiteljičine inozemne visokoškolske kvalifikacije - Doktor ekonomskih znanosti iz oblasti Menadžmenta, stečene na Internacionalnom univerzitetu Travnik, Ekonomski fakultet -Travnik, Bosna i Hercegovina, nije moguće usporediti s razinom odgovarajuće kvalifikacije u Republici Hrvatskoj.
2. Tužiteljica je protiv citirane presude prvostupanjskog suda podnijela žalbu smatrajući da je predmetno Mišljenje izdano suprotno zakonu i Ustavu Republike Hrvatske obzirom da iz istog proizlazi da cjelokupni sustav obrazovanja u Bosni i Hercegovini nije usporediv sa razinom odgovarajućih klasifikacija u Republici Hrvatskoj, odnosno da se stoga ne priznaje visokoškolska titula koju je tužiteljica stekla pred Internacionalnim univerzitetom u Travniku-Ekonomskom fakultetu Travnik, Bosna i Hercegovina. Ističe da je upravo na stranicama navedenog Univerziteta u Travniku – Ekonomski fakultet Travnik vidljivo da je tuženik priznavao za potrebe zapošljavanja u Republici Hrvatskoj visokoškolske diplome velikom broju polaznika u Bosni i Hercegovini te da je priznavanje prestalo s danom donošenja novog zakona. Ističe da je u trenutku kada je upisala doktorski studij pri Ekonomskom fakultetu u Travniku tuženik priznavao akademski stupanj koji je tužiteljica upisala te da tijekom studija nije bila upozorena od strane nadležnih tijela u Travniku niti nadležnih tijela u Republici Hrvatskoj da se studij koji je upisala po jednim uvjetima, i tijeku njezina studija mijenja na njezinu štetu (nepriznavanjem postignutoga akademskog stupnja). Ističe da joj do samog podnošenja datuma zahtjeva nije bilo poznato da se njezina visokoškolska diploma neće priznati, a u trenutku upisa navedenog fakulteta u Travniku od fakulteta niti tuženika nije izdano upozorenje da bi nešto bilo sumnjivo u postupku notifikacije bilo koje diplome magisterija ili doktorata izdan na bilo kojem visokoškolskoj obrazovnoj ustanovi sa sjedištem u [adresa]. Navedeno postupanje smatra nepravednim. Smatra da se tuženik u obrazloženju nije pozvao na niti jednu od taksativno navedenih normi na način da je uz svaku zakonom navedenu normu naveo razloge zašto nije izdao pozitivno mišljenje već je u svom obrazloženju naveo općenite generalne razloge. U obrazloženju tuženik navodi da u Bosni i Hercegovini nije razvijen jasan niti usporediv nacionalni kvalifikacijski okvir iz čega bi proizlazilo da na području Bosne i Hercegovine ne prihvaća diplome niti jedne sveučilišne ustanove, dok u stvarnosti prihvaća diplome sa Sveučilišta u Mostaru. Sud se u obrazloženju poziva na odluku Visokog upravnog suda koja nije nigdje objavljena niti je istu moguće naći na stranicama Vrhovnog suda. Predlaže usvojiti žalbu i poništiti osporenu presudu.
3. Tuženik se nije očitovao o žalbi, iako je dostava poziva uredno iskazana.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporenu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom te u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu odredbe članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da prvostupanjski sud osporenom presudom nije povrijedio zakon na štetu tužiteljice. Prvostupanjski upravni sud je za svoju odluku dao pravno prihvatljive razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice, kojeg je utemeljio na podacima spisa predmeta i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.
6. Prema podacima spisa predmeta dostavljenog Suda proizlazi da je tužiteljica dana 27. rujna 2022., sukladno odredbi članka 7. stavka 1. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija ("Narodne novine", broj: 69/22.-dalje: Zakon), podnijela tuženiku kao nadležnom tijelu u smislu odredbe članka 6. navedenog Zakona, zahtjev za vrednovanje inozemne visokoškolske kvalifikacije – Doktor ekonomskih znanost iz oblasti Menadžmenta, stečene na Internacionalnom univerzitetu Travnik, Ekonomski fakultet, Travnik, Bosna i Hercegovina, u svrhu pristupa tržištu rada u Republici Hrvatskoj. Nakon iscrpno provedenog postupka vrednovanja svih relevantnih parametara u smislu odredbe članka 8. Zakona, tuženik je kao nadležna institucija utvrdio da tužiteljica nije uspjela dokazati usklađenost svog rada, kao ni postupka koji se provodi s europskim standardima i smjernicama za osiguravanje kvalitete u Europskom prostoru visokog obrazovanja (ESD) a time posljedično ni adekvatnu primjenu načela bolonjskog procesa na kojima se temelji sustav visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Naime, Agencija je u skladu s odredbom članka 9. stavak 1. Zakona dala Mišljenje od 11. studenoga 2022., koje Mišljenje je i obrazloženo na način da razinu predmetne inozemne visokoškolske kvalifikacije nije moguće usporediti s razinom kvalifikacije u Republici Hrvatskoj. Iz Mišljenja koje prileži spisu predmeta proizlazi i to da predmetni inozemni sustav visokog obrazovanja (Bosna i Hercegovina) djeluje na netransparentnim postupcima vanjskog osiguranja kvalitete, zbog čega nije utvrđeno da je riječ o učinkovitom sustavu vanjskog osiguravanja kvalitete u visokom obrazovanju kojim se osigurava kvalitetan rad visokih učilišta, kvaliteta studijskih programa te stjecanje ishoda učenja i kompetencija koji su odgovarajuće složenosti i dosega za razinu kvalifikacije te da u državi stjecanja navedene visokoškolske kvalifikacije tužiteljice nije razvijen jasan, pouzdan i usporediv nacionalni kvalifikacijski okvir. Upravo stoga je, a na temelju odredbe članka 6. do 9. citiranog Zakona, utvrđeno da razinu predmetne inozemne visokoškolske kvalifikacije – Doktor ekonomskih nauka iz oblasti Menadžmenta koja je stečena na naprijed navedenom visokom učilištu Travnik u Bosni i Hercegovini nije moguće usporediti s razinom odgovarajuće kvalifikacije u Republici Hrvatskoj.
7. Nadalje, iz spisa proizlazi da je tužiteljica u skladu s člankom 9. stavak 4. citiranog Zakona na navedeno mišljenje uložila prigovor čelniku tijela, koji prigovor je odbijen ovdje osporenim rješenjem od 23. siječnja 2023., iz razloga prihvaćanja u cijelosti naprijed navedenog Mišljenja Agencije za znanost i visoko obrazovanje.
8. Glede prigovora tužiteljice istaknutih u žalbi treba reći da je u konkretnom slučaju riječ o zahtjevu za vrednovanje inozemne visokoškolske kvalifikacije te da je u postupku vrednovanja iste nužno ocijeniti sve parametre iz odredbe članka 8. citiranog Zakona, nakon čega sukladno članku 9. stavak 1. Zakona nakon provedenog vrednovanja nadležna agencija izdaje mišljenje o zahtjevu koje sadrži razinu, obujam, kvalitetu inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj, što je sve jasno naveo prvostupanjski upravni sud u obrazloženju osporene presude.
9. Slijedom svega naprijed navedenog i neprijeporno utvrđenog, prema ocjeni ovog Suda, tužiteljica žalbenim prigovorima nije dovela u sumnju zakonitost osporene presude i rješenja tuženika, obzirom da se osporena presuda temelji na pravilno i u potpunosti utvrđenom činjeničnom stanju nakon kojeg je pravilno primijenjeno materijalno pravo.
10. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a, riješiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 20. studenoga 2025.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner
