Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-548/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, člana vijeća i suca izvjestitelja Tomislava Aralice i članice vijeća Ilijane Petyo, pravnoj stvari tužiteljice DR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Saneli Prša, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1283/2021-32 od 31. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 19. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1283/2021-32 od 31. listopada 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjevom tuženika za naknadom troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1283/2021-32 od 31. listopada 2024. odlučeno je:

" Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 071120031989 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je zaključen između tužiteljice DR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, a koja odredba glasi:“Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.“

II/ Nalaže se tuženoj OTP banka d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61 da tužiteljici DR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime razlike više obračunatih kamata isplati u roku od 15 dana iznos od 3.363,14 EUR / 25.339,56 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 24,31 EUR od 20.11.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 24,31 EUR od 20.12.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 24,31 EUR od 20.1.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 24,31 EUR od 20.2.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 24,31 EUR od 23.3.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 24,31 EUR od 20.4.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 24,31 EUR od 20.5.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 23.6.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.7.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.8.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.9.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.10.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,53 EUR od 20.11.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.12.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.1.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.2.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.3.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.4.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.5.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.6.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.7.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.8.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.9.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.10.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,53 EUR od 20.11.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.12.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.1.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.2.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.3.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.4.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.5.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.6.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.7.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.8.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.9.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.10.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,53 EUR od 20.11.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.12.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.1.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.2.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 21.3.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.4.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.5.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.6.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.7.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.8.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.9.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 22.10.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,53 EUR od 20.11.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 21.12.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.1.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.2.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.3.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.4.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.5.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,56 EUR od 20.6.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,82 EUR od 20.7.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 41,74 EUR od 20.8.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 41,74 EUR od 20.9.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 41,74 EUR od 20.10.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 41,74 EUR od 20.11.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 41,74 EUR od 20.12.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,24 EUR od 20.1.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 35,03 EUR od 20.2.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 35,03 EUR od 20.3.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 35,03 EUR od 22.4.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 35,03 EUR od 20.5.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 35,03 EUR od 20.6.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 35,03 EUR od 21.7.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 26,97 EUR od 20.8.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 27,65 EUR od 20.9.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 27,65 EUR od 20.10.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 27,65 EUR od 21.11.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 27,65 EUR od 20.12.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 27,65 EUR od 20.1.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 22,82 EUR od 20.2.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 23,21 EUR od 20.3.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 23,21 EUR od 20.4.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 23,21 EUR od 20.5.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 23,21 EUR od 20.6.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 23,21 EUR od 21.7.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 18,66 EUR od 20.8.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 19,15 EUR od 21.9.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 19,15 EUR od 20.10.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 19,15 EUR od 20.11.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 19,15 EUR od 21.12.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 19,15 EUR od 20.1.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 13,13 EUR od 20.2.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 13,86 EUR od 21.3.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 13,86 EUR od 20.4.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 13,86 EUR od 20.5.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 13,86 EUR od 20.6.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 13,86 EUR od 20.7.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 10,89 EUR od 20.8.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 11,28 EUR od 20.9.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 11,28 EUR od 20.10.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 11,28 EUR od 21.11.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 11,28 EUR od 20.12.2016.g. pa do isplate,

- na iznos od 11,28 EUR od 20.1.2017.g. pa do isplate,

- na iznos od 4,82 EUR od 20.2.2017.g. pa do isplate,

- na iznos od 5,74 EUR od 21.3.2017.g. pa do isplate,

- na iznos od 5,74 EUR od 20.4.2017.g. pa do isplate,

- na iznos od 5,74 EUR od 20.5.2017.g. pa do isplate,

- na iznos od 5,74 EUR od 20.6.2017.g. pa do isplate,

- na iznos od 5,74 EUR od 20.7.2017.g. pa do isplate,

- na iznos od 39,88 EUR od 21.1.2019.g. pa do isplate,

- na iznos od 64,25 EUR od 18.9.2020.g. pa do isplate,

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st.2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, , a od 1. siječnja 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena .

III/ Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. st. 3. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je zaključen između tužiteljice DR iz [adresa]. Branitelja 39, OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, a koja odredba glasi: "Za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke", te citirana odredba ugovora ne proizvodi pravni učinak za ugovorne strane.

IV/ Nalaže se tuženoj OTP banka d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61 da tužiteljici DR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 381,49 EUR / 2.874,30 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19.9.2020.g. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st.2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 1. siječnja 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena .

V/ Nalaže se tuženoj OTP banka d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61 da tužiteljici DR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.157,16 €, sa zakonskim zateznim kamatama na iste od dana 31. listopada 2024. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14-dalje: ZPP) te predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška i troška sastava žalbe, ili istu ukinuti.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, kako to neosnovano navodi žalitelj, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet ovog postupka jesu zahtjevi tužiteljice za utvrđenjem ništetnim nekih odredbi ugovora, za isplatom te za naknadom troškova postupka. U tijeku prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita zaključili su 20. studenoga 2007. ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 071120031989 oznake: SX (dalje: ugovor) kojim je kreditor odobrio na korištenje korisniku kredita stambeni kredit za kupovinu stana u iznosu od 384.476,25 kuna, a ovaj se obvezao otplatiti kredit u 360 jednakih mjesečnih anuiteta;

- u članku 3. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,49 % godišnje s tim da je ona promjenjiva prema izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke;

- u članku 6.3. ugovora ugovoreno je kako za odustanak od kredita i za prijevremenu otplatu banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke;

- tijekom otplate kredita tuženik je dosta višekratno jednostrano mijenjao kamatne stope, i to od 20. svibnja 2009. više od prvobitno ugovorene, a od 20. srpnja 2017. do kraja otplate manje od prvobitno ugovorene stope;

- tužitelj je prijevremeno otplatio čitav kredit 18. rujna 2020;

- visina izlazne naknade na dan prijevremene otplate iznosila je 2.874,30 kuna (1% u tom trenutku nedospjele glavnice prema tarifi tužene banke);

- tuženik s tužiteljicom nije progovarao posebno o uvjetima kredita, niti joj je objašnjeno pod kojim uvjetima će se mijenjati kamatna stopa, niti okolnosti na koje utječe promjenjivost kamatne stope, tako da nije imala sve potrebne informacije kako bi donijela pravilnu odluku, prilikom sklapanja kredita, a jednako tako, nije joj pojašnjeno da će u slučaju prijevremene otplate kredita morati plaćati naknadu, tzv. izlaznu naknadu, a niti je imala saznanja da će biti u mogućnosti prijevremeno otplatiti kredit.

8. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 4., čl. 29., čl. 240. do 246., čl. 247., čl. 269., čl. 272, čl. 322., čl. 323., čl. 323., čl. 324., čl. 326., čl. 328., čl. 1111, čl. 1114. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), čl. 81., čl. 82., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03), čl. 3., čl. 87., od čl. 96. do čl. 102. i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, dalje: ZZP/07), čl.11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, dalje: ZPK), čl. 57. i 58. Zakona o javnim bilježništvu ("Narodne novine" broj: 78/93 - dalje: ZJB), pa odlučio kao u izreci.

9. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.

10. U svezi žalbenog razloga tuženika valja kazati kako se utvrđenja iz presude u kolektivnim sporovima ne mogu izravno primijeniti na kunske kredite kakav je predmetni. Ali, iako se učinci odluka donesenih u kolektivnom sporu Udruge Franak ne odnose na tužitelja, koji je bio korisnik kredita u kunama, tim su odlukama postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama ZZP/03 i ZZP/07).

Posebno o jednostrano promjenjivoj kamati:

11. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u točkama I. i II. izreke pobijane presude. Iz sadržaja navedenog ugovora razvidno je da je u njemu ugovoreno plaćanje redovne kamate koja je tijekom postojanje obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,49 % godišnje, ali je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da se o toj odredbi nije pregovaralo, te je temeljem čl. 1111. st. 1. ZOO tuženik obvezan platiti tužitelju iznos od 3.363,14 eura. Tijek kamata dosuđen je po odredbi čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj. Već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao je znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i posljedično tome ništetne, pa mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada. Zato je na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

12. Polazeći pravilno od utvrđenja da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i takozvane izlazne naknade zbog prijevremene otplate kredita, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio i tužbeni zahtjev za isplatom utuženog iznosa zbog nezakonitog prihoda banke temeljem ove dvije ništeten odredbe ugovora.

13. Neosnovan je žalbeni navod da je prvostupanjski sud propustio pravilno utvrditi da li je tužitelj potrošač u smislu članka 3. ZZP/07 i prakse Suda Europske unije. Prema čl. 3. alineja 9. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. a nije sporno da je ugovor o kreditu sklopljen za kupnju stana, koju tvrdnju tužitelja tuženik tijekom postupka nije osporavao, pa je slijedom navedenoga neosnovan žalbeni navod da tužitelj ne bi imao status potrošača jer je iz ugovora razvidno da je kredit digao za stan iz čega proizlazi da nije djelovao na tržištu u svrhe namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok suprotno tuženik nije dokazao, a teret dokaza čega je bio na njemu.

14. Prvostupanjski sud pravilno ukazuje, sve u odnosu na kredite u CHF, na učinke presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kao i presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. te utvrđeno da tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

15. Sporni kredit je kunski, međutim, pravilan je zaključak suda prvog stupnja, da je, neovisno o valuti kredita, nepoštena i ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u predmetnom ugovoru, koja je sadržana u formuliranom standardnom ugovoru, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (čl. 96. st. 1, čl. 96 st. 4, čl. 97. alin. 11. u vezi s čl. 102. ZZP/07).

16. Stoga nisu osnovani žalbeni razlozi tuženika iz kojih bi proizlazilo da nije postupao na nepošten način te da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

17. Iz opsežne sudske prakse županijskih sudova u Republici Hrvatskoj proizlazi da visina novčanog iznosa razlike između plaćene ugovorne kamate i početne ugovorne kamate nije odlučna za ocjenu postojanja znatne neravnoteže između ugovornih strana. Tako je, primjerice, u odluci Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 1289/2020-2 od 2. lipnja 2021. (kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u kojoj je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev za isplatu iznosa od 2.424,40 kn), izražen stav da su odredbe o kamatnoj stopi u dijelu preko visine koja je ugovorena u samom trenutku sklapanja ugovora nepoštene, s obzirom da iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, drugostupanjski sud je ocijenio da postoji znatna neravnoteža na štetu potrošača, iako razlika u otplati kredita između redovne početne kamatne stope i kasnijih kamatnih stopa promijenjenih jednostranim odlukama tuženika prema otplatnim planovima ukupno iznosi (svega) 2.458,05 kn.

18. Stoga, sama činjenica da tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogao sagledati opseg svoje obveze jer nije mogao predvidjeti način kretanja kamatne stope (pri čemu na sadržaj ugovora kojim se tražio njegov bezuvjetni pristanak na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukama o kamatama Banke, nije mogao utjecati) uzrokovala je upravo takvu, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kako je pravilno ocijenio sud prvog stupnja.

19. Nadalje, žalitelj tvrdi da tužitelj nije dokazao da mu je odredba o načinu promjene kamatne stope bila nerazumljiva.

20. Ovdje valja reći da je u presudi poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, izraženo stajalište prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze."

21. Dakle, unatoč tome što je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila gramatički razumljiva i uočljiva, ona je ipak bila nejasna jer tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg te odredbe niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takve odredbe proizlaze za njega. Stoga su sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

22. Sud prvog stupnja je otklonio tuženikov prigovor zastare pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. Budući je tek pobijanom presudom utvrđena ništetnost navedene ugovorne odredbe, očito je da zastarni rok za isplatu nije ni počeo teći, pa je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

24. S obzirom da je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (bez jasnih parametara) nepoštene, to podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika.

25. Tuženik navodi da je od 1. siječnja 2013. redovna kamata, i u konkretnom ugovornom odnosu, definirana uz primjenu objektivnih parametara, sukladno čl. 5. i 14. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012. ("Narodne novine", broj: 112/12), zbog čega smatra da je tužbeni zahtjev za razdoblje nakon 1. siječnja 2013. zasigurno neosnovan.

26. Odredbama ZID ZPK/12 je, dakle, pružena mogućnost strankama ugovora da same otklone razloge djelomične ništetnosti odredbe čl. 2. predmetnog Ugovora, pri čemu je Banci naloženo određivanje parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, na način da banka mora ponuditi potrošaču parametre čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, a to primjerice mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Ako potrošač ne pristane na ovako utvrđene parametre, ima pravo, u roku od tri mjeseca od primitka takve obavijesti, na prijevremeno vraćanje kredita bez obveze plaćanja bilo kakve naknade vjerovniku uključujući i ugovorenu naknadu za raniji povrat kredita.

27. Definiranjem LIBOR-a kao parametra koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, Banka je stekla pravo taj parametar uvrstiti u Ugovor umjesto ništetnih odredaba Ugovora prema kojima je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke, ali definiranje LIBOR-a nije samo po sebi dovelo do dopune Ugovora. (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019.).

28. Obavijest Banke kojom obavještava tužitelja kao korisnika da će se ukupna kamatna stopa po njegovom kreditu promijeniti, s primjenom od 1. srpnja 2013., a sastoji se od: 1.) varijabilnog dijela kamatne stope koja se izražava kao 6M NRS2 za EUR i koji iznosi 3,12 postotnih poena i 2.) fiksnog dijela koji iznosi 7,46 postotnih poena, pri čemu je potpuno nejasno na koji način je bila formirana kamatna stopa u prethodnom razdoblju, odnosno koliko je iznosio fiksni dio, a koliko varijabilni dio, ne može se smatrati valjanom primjenom odredaba ZID ZPK/12, niti se može se smatrati da je Korisnik pristao na ovakvu ponudu novacije Ugovora time što je nastavio ispunjavati obvezu vraćanja kredita, u situaciji kad mu je jedina preostala opcija bila pravo na prijevremeno vraćanje kredita (uzmi ili ostavi), čime bi se Korisnik doveo u teži položaj.

29. U žalbenom stadiju postupka tuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u bitnome ponavljajući sve navode i prigovore koje je istaknuo i tijekom postupka, a koje je sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama, koje nisu u suprotnosti s provedenim dokazima.

30. Na žalbene navode je za ponoviti da su točni navodi žalbe da je ugovaranje promjenjive kamatne stope zakonom dopušteno (čl. 26. ZOO). Međutim, to je dopuštenje u konkretnom slučaju iskorišteno na štetu potrošača i protivno čl. 99. ZZP/07. Zato jer se radi o odredbi, kako se pravilno obrazlaže i u pobijanoj odluci, koja je nerazumljiva i nedorečena. Naime, tuženika obveze da odredba bude jasna i razumljiva ne oslobađa činjenica da je na dan sklapanja Ugovora na snazi bio ZZP/03 prema kojemu Banka nije bila obvezna kod ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovoru naznačiti koji dio ukupne kamate je fiksni, a koji promjenjivi. No, sasvim je jasno da je i na taj dan ukupna kamatna stopa sadržavala dva elementa: fiksni element koji se utvrđuje prema stanju na dan sklapanja ugovora i koji se ne mijenja sve dok ugovor traje (fiksni dio) i promjenjivi element koji se mijenja prema utvrđenim parametrima (varijabilni dio), što je tuženik kao pravna osoba koja se profesionalno bavi pružanjem kreditnih usluga znao te je mogao i morao u ugovor ugraditi odredbu koja će biti jasna i razumljiva.

31. Uz to ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije te je takva odredba, i po stavu ovoga suda, nepoštena i time, ništetna (čl. 81. st. 1. ZZP). Na navedeno ukazuje i čl. 97. alineja 11. toga Zakona koji je propisivao da se nepoštenom može smatrati ugovorna odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga, kakva je i predmetna odredba jer za ugovaranje takve odluke nema valjanih ni ugovorom predviđenih razloga. a uz što i okolnosti samog sklapanja pravnog posla i one koje su uslijedile, u smislu čl. 98. ZZP/07 i čl. 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ govore u prilog da se radilo o nepoštenoj odredbi. Zato jer se radilo o ugovornom odnosu u kojem je jedna od strana institucija, banka, koja se profesionalno bavi pružanjem kreditnih usluga i time raspolaže specifičnim znanjima, koja je u predmetnom slučaju iskoristila svoj položaj na način da drugoj strani, fizičkoj osobi, koja takva specifična znanja ni približno nema, nametne nejasnu odredbu, koja je pak banci omogućila jednostrano i netransparentno mijenjanje odluke o visini kamatne stope, čime je porasla i preuzeta obveza tužiteljice, a kakvo postupanje upravo govori u prilog propisanom čl. 97. alineja 11. ZZP/07, odnosno da se radi o nepoštenoj odredbi koja stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama. Pri tome se značajna neravnoteža u pravima i obvezama očituje upravo u činjenici da je Banci kroz unošenje nejasne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dano pravo da jednostrano i bez ikakve mogućnosti nadzora mijenja visinu ugovorene promjenjive kamatne stope čime se direktno utjecalo na visinu obveze, ali i na pravo tužiteljice kao potrošača da ravnopravno sudjeluje u obveznom odnosu koji je nastao te na njeno pravo da bude informirana o svim promjenama koje utječu na njenu obvezu i da o istima pregovara.

32. Što se tiče takozvanih negativnih razlika, to jest razdoblja kad je tužena banka obračunavala anuitete sa manjom kamatnom stopom od prvobitno ugovorene, a što je predstavljalo dobrobit za tužiteljicu koja je za to vrijeme plaćala niže anuitete, valja kazati kako ni u tome žalbeni razlog tuženika nije osnovan.

33. Valja kazati kako je zahtijevanje povrata pretplate zbog nepoštenih odredbi po čl. 96. st. 2. i 3. ZZP/07 pravo potrošača, a tužena banka to nije. Osim toga, za potraživanje tuženika zbog tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF ne postoji pravna osnova jer je čl. 323. st. 2. ZOO propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice.

Posebno o izlaznoj naknadi:

34. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi ugovora, kojom je ugovorena naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, takozvana izlazna naknada, već je tužiteljica bila stavljena u poziciju "uzmi ili ostavi". Tuženik nije dokazao, niti naveo tužiteljici koje je on točno troškove imao zbog prijevremen otplate kredita, niti joj je objasnio strukturu troškova, a što proizlazi iz iskaza tužiteljice, kojoj je sud u cijelosti povjerovao. Tuženik je bio dužan dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, kog je tužiteljica mogla samo isti prihvatiti ili ne. Prema tome, budući je tužiteljica platila tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita – izlaznu naknadu sukladno čl. 6. st. 3. ugovora u iznosu od 2.874,30 eura (list 152 spisa), ista odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07, jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07, slijedom čega prvostupanjski sud pravilno primjenjuje materijalno pravo kad usvaja tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 6. st. 3. predmetnog ugovora i odlučuje kao pod točkom III. izreke pobijane odluke.

35. Nadalje, kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi ostvario korist u vidu naplate izlazne naknade, to je tuženik, a temeljem odredbe članka 323. ZOO, u obvezi tužitelju platiti iznos naknade koje je naplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora, na ime izlazne naknade, slijedom čega prvostupanjski sud pravilno odlučuje kao pod točkom IV. izreke pobijane presude.

36. Žalbeni razlog kako tužiteljica nije dokazala kako je ona doista platila izlaznu naknadu nije osnovan jer ta činjenica proizlazi iz vještačkog nalaza i mišljenja (list 152 spisa), a tužiteljici je naplaćena zajedno s naplatom preostalog neotplaćenog dijela kredita 18. rujna 2020. kad je platila ukupno 288.131,35 kuna (list 157 spisa). U tom je iznosu sadržana i izlazna naknada.

37. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba predmetnog ugovora, te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe.

38. Naime, sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP/07, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % naknade na iznos kredita), a naplaćuje se jednokratno prilikom isplate kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 6. st. 1. predmetnog ugovora, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

39. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

40. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bila riječ o unaprijed sastavljenom gotovom ugovoru, o kojemu nije mogla pregovarati, niti joj je itko u banci rekao na što se odnosi ta naknada, niti koje troškove ima tuženik vezano za tu naknadu, a niti joj je ponuđeno da o tome pregovara, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom o izlaznoj naknadi. Nisu osnovani žalbeni navodi koji ukazuju na zaključak da su stranke pregovarale o spornoj odredbi. Izvedeni dokazi ne ukazuju na takav zaključak.

41. Tužitelju je tuženik trebao na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Isto tako, tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

42. Dakle, o odredbi čl. 6. st. 2. predmetnog ugovora nije se pojedinačno pregovaralo niti je tuženik jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirao u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

43. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: "1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

44. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

45. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega pri čemu to ne traži nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos izlazne naknade. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

46. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj znao za obvezu plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi (tuženik nije niti tvrdio da je tužitelj s time upoznat, a niti je na tu okolnost predlagao izvođenje dokaza).

47. Stoga, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponuđenim ugovorom bila obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

48. Iz okolnosti predmetnog spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega se nameće zaključak kako banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

49. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) pri čemu sama tužiteljica tvrdi da je morala pristati na izlaznu naknadu i nije mogla pregovarati s bankom o visini te naknade, slijedom čega proizlazi da bez predmetne izlazne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.

50. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala mogućnosti pregovaranja oko sporne odredbe o izlaznoj naknadi kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

51. Pri tome sama činjenica da je izlazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao zbog prijevremene otplate kredita, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

52. Isto tako, neosnovani su žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno protumačio direktni učinak presuda iz kolektivnog spora i da je tuženika onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredaba, budući navedeno ne proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke niti se je prvostupanjski sud pozivao na utvrđenja iz kolektivnog spora, a niti je tuženik stavljao dokazne prijedloge u tom smislu.

53. Valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Tek je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 1201/17 128/22, 156/23, dalje: ZSPK) od 12. listopada 2017, u čl. 26. st. 1., propisana zabrana naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o izlaznoj naknadi a, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

54. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate sud prvog stupnja uređuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja - potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena izlazna naknada, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

55. Naime, žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republika Hrvatske (dalje VSRH) na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 5. studenog 2020, a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom VSRH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

30. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel VSRH u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja, a nisu osnovani niti žalbeni navodi da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave s obzirom da je ništetnost ugovorne odredbe utvrđena u ovom postupku gdje je predmet spora utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe te posljedično isplata s osnova takove ništetne odredbe.

56. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23 - dalje: OT). Nisu osnovani žalbeni razlozi kako među potrebne troškove tužitelje ne spadaju i troškovi sastava podneska od 23. lipnja 2021. te da se na ročištu od 16. studenoga 2023. i 4. srpnja 2024. raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Naime, podnesak od 23. lipnja 2021. sadržajno spada među obrazložene podneske iz Tbr. 8./1. OT. Njime tužiteljica odgovara na navode tuženika i iznosi primjere iz sudske prakse za koje smatra da joj idu u prilog. Na ročištima od 16. studenoga 2023. i 4. srpnja 2024. raspravljalo se o glavnoj stvari, pa makar i kratko, što zastupanje na njima iste svrstava u odvjetničku naknadu iz Tbr. 9./1. OT.

57. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude pod točkom I.

58. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom II. izreke.

U Zagrebu 19. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević