REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4304/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SB, vl. obrta za proizvodnju proizvoda od betona za građevinarstvo „[obrt]“, [adresa], iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ljiljana Sinanović, odvjetnica u Poreču, protiv tuženika: 1. Aquapark Istralandia d.o.o., Nova Vas, Brtonigla, Ulica Ronki 1, OIB 32451961067, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Brajković, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Tomislav Brajković i Milena Matošević Brajković u Poreču, 2. Goran inženjering d.o.o. u stečaju, Poreč, Mate Vlašića 47/a, OIB 66649656334, kojeg zastupa stečajni upravitelj Damir Majstorović iz Pule, Koparska 37 i 3. TB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3936/2024-2 od 15. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-21/2022-73 od 11. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e :
I. Odbija se tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljeno pravno pitanje.
II. Odbacuje se tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj je podnio ovom sudu prijedlog da mu se dopusti podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 3936/2024-2 od 15. travnja 2025. zbog pravnog pitanja koje smatra važnim za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koje u biti glasi:
"Može li predmnjevani vlasnik uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo?“.
1.2. Kao razlog zbog kojeg pitanja smatra važnim za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagatelj se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-621/2005 od 2. ožujka 2006., Revt-219/2013 od 14. lipnja 2016., Revt-267/2013 od 14. lipnja 2016., Rev-919/2017 od 24. svibnja 2017. i na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u poslovni broj Pž- 6931/2016-3 od 10. srpnja 2019., smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u tim odlukama te da odstupa od pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja je održana 22. veljače 2018.
1.3. Tužitelj ujedno prijedlog za dopuštenje revizije podnosi i stoga što tvrdi da mu je u drugostupanjskom postupku, zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje i pravo vlasništva.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Postupajući u skladu s čl. 385.a, čl. 387. i čl. 389.b st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - službeni pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), revizijski je sud ocijenio da pravno pitanje postavljeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno pitanje za odluku u sporu i ujedno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4. Naime, postavljeno pravno pitanje nije važno za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer ono na što tužitelj u postavljenom pitanju ukazuje da bi bilo sporno u konkretnom sporu (može li predmnjevani vlasnik štiti svoje pravo na predmetu ovrhe) nije odlučan za odluku u sporu. To stoga što tužitelj polazi od pogrešne pretpostavke da on jest predmnjevani vlasnik nekretnine. Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova (kojima je ovaj sud u revizijskom stupnju postupka vezan) proizlazi da tužitelj nije dokazao da je predmnjevani vlasnik nekretnine na kojoj se provodi ovrha, odnosno da nije dokazao da na nekretnini ima pravo koje sprečava ovrhu. Nije od značaja pozivanje tužitelja na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kao i na zapisnik sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske jer iz tih odluka i zapisnika proizlazi da nije riječ o podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji o kojoj je riječ u konkretnom slučaju.
5.1. Tužitelj u prijedlogu navodi da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom - pravo na pravično suđenje i u njemu sadržano pravo na obrazloženu sudsku odluku (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, "Narodne novine", broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. - službeni pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. - službeni pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. - službeni pročišćeni tekst, 76/2010., 85/2010. - službeni pročišćeni tekst, 5/2014. i 69/2017., dalje: Ustav), odnosno čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/1997., 6/1999. - službeni pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002., 1/2006. i 13/2017., dalje: Konvencija), pravo na jednakost pred zakonom i pravo vlasništva (čl. 14. st. 2. i 48. Ustava).
5.2. Prema ocjeni ovoga suda, tužitelj nije učinio vjerojatnim da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, odnosno da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje, zajamčeno Ustavom i Konvencijom. To stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj je presudi drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbene navode, donesena presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva pa se presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da je tužitelj bio doveden u neravnopravan položaj po bilo kojoj osnovi, a činjenica da tužitelj nije zadovoljan činjeničnim utvrđenjem da nije dokazao da je predmnjevani vlasnik predmetne nekretnine, kao i tumačenjem i primjenom materijalnog prava od strane suda te posljedično ishodom spora, ne dovodi do povrede prava na jednakost pred zakonom i ravnopravnost pred sudovima.
5.3. Što se tiče dijela prijedloga za dopuštenje revizije koji se odnose na navodnu povredu prava vlasništva zajamčenog čl. 48. Ustava, za zaključiti je da tužitelj i u tom pogledu izražava nezadovoljstvo konačnim ishodom spora. Međutim, činjenica da tužitelj nije uspio u predmetnom sudskom sporu dokazati da je predmnjevani vlasnik predmetne nekretnine u smislu članka 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012. i 152/2014., dalje: ZV), a što su utvrdili nižestupanjski sudovi, sama po sebi ne znači da su mu time ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava i Konvencijom. Naime, ovaj sud smatra da se odluke nižestupanjskih sudova odnose na tipični građanskopravni spor te da odluke sudova nisu očigledno nezakonite, arbitrarne niti očito nerazumne pa navodima prijedloga tužitelj nije učinio vjerojatnim povredu temeljnog ljudskog prava vlasništva odnosno prava na mirno uživanje imovine.
6. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP, zbog pravnog pitanja koje tužitelj smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, valjalo je u tom dijelu prijedlog za dopuštenje revizije odbiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP, odnosno odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
7. Kako tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred drugostupanjskim sudom povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je u tom dijelu prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP, odnosno odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 19. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
