REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4274/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-428/2025-3 od 11. lipnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-941/2024-6 od 13. veljače 2025., u sjednici održanoj 19. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-428/2025-3 od 11. lipnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-941/2024-6 od 13. veljače 2025.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik predlaže da se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja kako slijedi:
„1. Je li pravilna ocjena suda o tome da je odredba ugovora o kreditu kojom se ugovara naknada za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 96. stavka 1. ZZP/07, koji zaključak sud isključivo temeljiti na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik kao banka nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva te sve druge mjerodavne okolnosti prije i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a?
odnosno
Je li dopuštena odredba Ugovora o kreditu kojom se ugovara naknada za obradu kredita sukladno Odluci o naknadama za usluge kao općim uvjetima ugovora, sukladno članku 44. st. 1. Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17)?
2. Je li dopuštena odredba Ugovora o kreditu kojom se za slučaj prijevremene konačne otplate kredita ugovara naknada koju je banka ovlaštena zaračunati korisniku kredita sukladno Odluci o naknadama za usluge kao općim uvjetima ugovora u postotku od neotplaćene glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate kredita, odnosno je li takva odredba u skladu sa odredbom članka 1024. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima?
3. Da li je presuda nezakonita i nepravilna i da li je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o pravnoj osnovi dosude zatezne kamate, a osobito o tijeku zateznih kamata, tj. o dospijeću tražbine?“.
2.1. Tuženik ističe da su postavljena pitanja važna za rješenje spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
2.2. Nadalje, tuženik je predmetni prijedlog za dopuštenje revizije podnio i u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11. - proč.tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), navodeći da su nižestupanjski sudovi zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijedili pravo tuženika na obrazloženu sudsku odluku, zabranu arbitrarnosti, legitimnost i pravnu sigurnost, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi sa čl. 3., čl. 14. st. 2. i čl. 26. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.
3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije tuženika nije podnesen.
4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a ZPP i čl. 387. ZPP, revizijski sud je ocijenio da postavljena pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a ZPP.
4.1. Navedeno stoga, što u odnosu na prvo postavljeno pitanje pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda izraženog u odlukama poslovni broj Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024., Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., Rev- 746/2024-2 od 6. studenoga 2024., Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024., Rev- 1214/2024-2 od 30. listopada 2024.
4.2. Pritom u odnosu na prvo postavljeno pitanje uzrokuju li naknada za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odgovor ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja. U konkretnom slučaju sud drugog stupnja je osim testa transparentnosti pravilno proveo i test poštenosti sporne odredbe, pa nije riječ o pitanju u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati sudsku praksu.
4.3. Nadalje, niti drugo postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s obzirom da je riječ o pitanju glede kojeg pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja primjerice u odlukama ovog suda broj Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022., Rev-1407/2021-2 od 6. lipnja 2023., Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., pa u odnosu i na drugo postavljeno pitanje nije potrebno preispitivati sudsku praksu.
4.4. U odnosu na treće pitanje valja reći da tuženik tim pitanjem polazi od pogrešne pretpostavke da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Stoga o odgovoru na takvo postavljeno pitanje ne ovisi odluka u sporu, slijedom čega treće postavljeno pitanje također nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
5. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučio kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
6. Nadalje, odredbom čl. 385.a st. 2. ZPP propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.
7. Tuženik u bitnom navodi da je odluka drugostupanjskog suda arbitrarna, čime da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
8. Ovaj sud u tvrdnjama o arbitrarnosti drugostupanjske odluke ne nalazi da bi se o povredi kojih procesnopravnih odnosno materijalnopravnih odredbi takve naravi i intenziteta radilo da bi za posljedicu imalo povredu temeljnih prava. Naime, arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim.
8.1. Drugostupanjska odluka donesena je u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište i primjenu zakona sud je obrazložio na valjan i prihvatljiv način. Imajući na umu sve izneseno, drugostupanjska odluka nije očigledno nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna, te stoga tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje.
9. Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog ustavom, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 19. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
