REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2595/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Robert Jančik, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika CROATIA, Poliklinika za internu medicinu, ginekologiju, radiologiju, oftalmologiju, urologiju, neurologiju, ortopediju, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, fizikalnu terapiju, pedijatriju, dermatologiju i venerologiju, otorinolaringologiju, opću kirurgiju, psihijatriju, anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje, medicinu rada i medicinsko – biokemijsku laboratorijsku dijagnostiku, OIB 80848401890, sa sjedištem u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 20, kojeg zastupa punomoćnik Mate Kačan, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž- 447/2025-2 od 27. veljače 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2716/2019-104 od 17. prosinca 2024., u sjednici održanoj 19. studenoga 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-447/2025-2 od 27. veljače 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2716/2019-104 od 17. prosinca 2024. Predlagatelj je prijedlog utemeljio na odredbi članka 385.a stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) cijeneći da je reviziju potrebno dopustiti zbog povrede temeljenih ljudskih prava na pravično suđenje u aspektima prava , pravo na život te pravo na privatni i obiteljski život.

2. Tuženik je odgovorio na prijedlog tužitelja te ga je predložio odbaciti, podredno odbiti kao neosnovanog uz naknadu parničnog troška.

3. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 2. i članka 387. ZPP revizijski sud ocjenjuje da sadržaj prijedloga tužitelja za dopuštenje revizije, kao ni njegovi prilozi ne upućuju na vjerojatnost povrede temeljnih ljudskih prava na koja tužitelj kao predlagatelj ukazuje.

4. Naime, pravo na pravično suđenje zajamčeno je odredbom članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: Konvencija) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH). Riječ je o skupu postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičan postupak i koje je nužno poštovati tijekom cijelog postupka i u svim okolnostima, a pravo na pristup sudu tek je jedan od njegovih aspekata. To pravo podrazumijeva da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova, kao i razlozi, izneseni na pravno logičan i konzistentan način, o tome koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke.

4.1. Mjerilom dostatnosti sudske odluke ocjenjuje se je li sud u pisanom obrazloženju svoje odluke naveo sve razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju s obzirom na sadržaj zahtjeva i razloge koji opravdavaju donošenje baš takve odluke koju je o zahtjevu donio. Što se, pak, tiče relevantnosti, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju u pravilu se smatraju relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i da pri tome nisu zanemarili dokaze koje su stranke prezentirale sudu i slično. Drugim riječima, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju moraju obuhvatiti sve važne aspekte svakoga pojedinog slučaja koji mogu utjecati na konačnu odluku u sporu.

5. U konkretnom je slučaju odbijen zahtjev tužitelja kojim je tražena naknada štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje na temelju tvrdnji o nesavjesno i neprofesionalno obavljenom sistematskom pregledu kod tuženika. Između stranka nije bilo sporno da je tužitelj 24. srpnja 2017. kod tuženika obavio sistematski pregled u sklopu kojeg su izvršene pretrage koje su ugovorene između tuženika i poslodavca tužitelja, a nije bilo sporno ni da je tužitelj 2. kolovoza 2017. doživio srčani infarkt.

5.1. Tužitelj je tijekom postupka tvrdio da je prilikom sistematskog pregleda liječnicima tuženika prezentirao anamnestičke podatke, te učinio vjerojatnim simptome zbog kojih je trebao biti upućen na kardiološku obradu, i to da se žalio na bolove u prsima, na stanje opće slabosti, brže umaranje, osjećaj zamora, vrtoglavicu i stres, da je liječnicima tuženika bio poznat podatak da mu je otac dugogodišnji srčani bolesnik koji je operiran i kojemu je izvršeno trostruko premoštenje arterija. U isto vrijeme je tvrdio i su liječnici tuženika ignorirali njegove anamnestičke i heteroanamnestičke podatke, te da su simptome pripisali potencijalnim bolovima žuči umjesto da ga upute na kardiološku obradu. Obavljeni sistematski pregled tuženika je rezultirao zaključkom da je status pacijenta uredan i s preporukom daljnje dijagnostike pregleda neurologa i potencijalnih tegoba od strane žuči, iako su simptomi koronarnih smetnji, prema tvrdnjama tužitelja, mogli biti prepoznati i na njih je upućivalo trenutno stanje pacijenta. Kako je tužitelj svega nekoliko dana po obavljenom sistematskom pregledu doživio opsežan srčani infarkt, bio životno ugrožen i podvrgnut teškoj operaciji, to, prema njegovim tvrdnjama, postoji uzročno posljedična veza između površno i nesavjesno obavljenog sistematskog pregleda i srčanog udara kojega je doživio, radi čega tužitelj cijeni da mu je tuženik odgovoran za štetu koju je uslijed toga pretrpio.

5.2. U postupku je najprije bilo provedeno vještačenjem po sudskom vještaku medicinske struke, kardiologu dr. ŽP iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da u završnom mišljenju provedenog sistematskog pregleda tužitelja u osobnoj anamnezi navedeni simptomi nisu upućivali da je kod tužitelja na dan pregleda postojalo takvo zdravstveno stanje koje bi s medicinskog aspekta zahtijevalo hitni ili žurni kardiološki pregled ili daljnju kardiološku obradu, ali da je ipak radi čimbenika rizika za postojanje i mogući razvoj koronarne bolesti srca liječnik koji je pregledao i napisao završno mišljenje trebao dodati kako se preporučuje detaljnija kardiološka obrada. Osim toga, u završnom mišljenju sistematskog pregleda nema podataka da se tužitelj žalio na bol u prsima, niti podataka da je isključeno srčano oboljenje, već su u istom napisani različiti podaci među kojima su i čimbenici rizika za srčanu bolest - srčana bolest oca, hiperlipidemija, ekstrasistole u EKG-u, no nisu navedeni oblik i stupanj, a da bi postojala medicinska indikacija za hitnom dodatnom kardiološkom obradom.

5.3. Prema daljnjim utvrđenjima sudova utemeljenim na nalazu i mišljenju spomenutog vještaka kardiologa, doživljeni infarkt tužitelja osam dana nakon učinjenog pregleda nije se mogao predvidjeti kod sistematskog pregleda, dok je iz medicinske literature i kardiološkog iskustva poznato kako se infarkt srca može pojaviti iznenada bez prethodnih srčanih tegoba ili sa subjektivno malim ili beznačajnim ili atipičnim tegobama, a da je prema priloženoj dokumentaciji u spisu tužitelj na sistematski pregled došao radi raznolike simptomatike, dok u osobnoj anamnezi nema spomena o bolovima ili žarenju u prsima koji bi bili provocirani fizičkim ili psihičkim naporom, što bi upućivalo na neposredniju opasnost od postojanja ili progresije srčane koronarne bolesti koja bi uskoro mogla dovesti do infarkta srca, te da se komplikacija u vidu kardiogenog šoka ugrađivanja stentova u koronarne arterije, kao i hitna operacija premoštenja koronarnih arterija nije mogla predvidjeti na učinjenom sistematskom pregledu.

5.4. U postupku je nadalje, na temelju nalaza i mišljenja Medicinskog fakulteta u Ljubljani utvrđeno da anamnestički i klinički podaci na sistematskom pregledu tužitelja nisu tipični za ishemičnu bolest srca, da su bolovi ispod desnog rebrenog luka pripisani žučnim kamencima koji mogu biti uzrokom takvih bolova, a budući da je tužitelj naveo prije svega brže umaranje i vrtoglavice da bi bila indicirana dodatna kardiološka dijagnostika i to prije svega ultrazvuk srca. Prema daljnjim utvrđenjima sudova utemeljenim na navedenom nalazu i mišljenju, koronarografija je pretraga kojom se prikazuju koronarne arterije i ocjenjuje se eventualno suženje ili blokade, a sam zahvat je invanzivan i izvodi se hitno ili vrlo hitno samo kod bolesnika s infarktom srca ili sumnjom na akutni koronarni sindrom, a kod tužitelja upućivanje na koronarografiju samo na temelju sistematskog pregleda i tamo dobivenih podataka, bez obzira na poznati kasniji tijek, prilikom sistematskog pregleda stručno još nije bilo indicirano. S obzirom na tijek bolesti vještaci zaključuju da je akutno nastala samo blokada na arteriji RCA koja je „kumovala“ srčanom infarktu, no bez obzira na navedeno, koronarografija se kao hitna ili vrlo hitna izvodi samo kod bolesnika s akutnim koronarnim sindromom ili vrlo velikim rizikom što kod tužitelja na sistematskom pregledu glede navedenih podataka nije bilo prisutno.

5.4. Na temelju iznesenih činjeničnih utvrđenja sudovi su zaključili da ne postoji uzročno posljedična veza između izvršenog sistematskog pregleda tužitelja od 24. srpnja 2017. i povreda prava osobnosti u vidu posljedica koje je tužitelj trpio zbog doživljenog infarkta srca, te da prilikom sistematskog pregleda nije učinjena liječnička pogreška niti propust, radi čega je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5.5. Prema ocjeni revizijskog suda, razlozi koje su dali nižestupanjski sudovi za odbijanje zahtjeva tužitelja, a koji su u bitnim crtama naprijed navedeni, zadovoljavaju kriterije relevantnosti i dostatnosti jer je iz pobijane presude vidljivo, i to na pravno logičan i konzistentan način, koje su točno činjenice utvrđene u postupku i koje je pravo dovelo baš do takvih odluka. Ti razlozi upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu dali svoje ocjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, a pri tome nisu zanemarili dokaze koji su sudu prezentirale stranke. Drugim riječima, razlozi navedeni u obrazloženju odluke obuhvatili su sve važne aspekte konkretnog slučaja koju su bili od utjecaja na konačnu odluku. U takvim okolnostima predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje. To tim više što sadržaj prijedloga i njegovih priloga ne ukazuje da je nekoj stranci u podudarnim činjeničnim i pravnim okolnostima bila pružena pravna zaštita koja predlagatelj u ovom postupku nije uspjeli ishoditi.

5.6. Jednako tako, tužitelj nije učinio vjerojatnim ni da mu je pobijanom presudom povrijeđeno ustavno pravo na život. Naime, članak 2. Konvencije štiti pravo na život svake osobe i nameće državama članicama ne samo suzdržavanje od namjernog i nezakonitog oduzimanja života, već i poduzimanje odgovarajućih koraka kako bi zaštitila živote osoba u okviru svoje nadležnosti. U širem smislu, ta pozitivna obveza ima dva aspekta: s jedne strane riječ je o dužnosti pružanja regulatornog okvira, dok je, s druge strane, riječ o obvezi poduzimanja preventivnih operativnih mjera. Pozitivna obveza države na temelju odredbe članka 2. Konvencije da poduzme odgovarajuće korake kako bi zaštitila živote osoba u okviru svoje nadležnosti primjenjuje se u kontekstu bilo kojih aktivnosti, javnih ili drugačijih, kojima se dovodi u pitanje pravo na život (tako i ESLJP, u presudi Centre for legal resources on behalf of Valentin Câmpeanu protiv Rumunjske, od 17. srpnja 2014., zahtjev broj 47848/08, odlomak 130.). U tom smislu ESLJP utvrđuje da pozitivne obveze proizlaze na temelju članka 2. Konvencije u različitim kontekstima, pa tako i u kontekstu djelatnosti koje mogu predstavljati opasnost za ljudski život zbog svoje inherentno opasne prirode. U tom kontekstu, pozitivne obveze nastaju kad su vlasti znale ili trebale znati za postojanje stvarnog i neposrednog rizika za život određene osobe, a propustile su poduzeti mjere u okviru svojih ovlasti za koje se, prema razumnoj prosudbi, s obzirom na posebne značajke djelatnosti, moglo očekivati da će se njima osigurati sigurnost pojedinaca i izbjeći opasnost. S obzirom na činjenice utvrđene u postupku pred nižestupanjskim sudovima, sadržaj prijedloga i njegovih priloga ne upućuje na vjerojatnost povrede prava tužitelja na život.

5.7. Jednako tako, u odnosu na navodnu povredu prava na privatni i obiteljski život zajamčenog člankom 8. Konvencije i člankom 35. Ustava RH, valja navesti da pobijana odluka ne predstavlja zadiranje u ovo pravo tuženika jer je utemeljena na odredbi članka 1054. stavak 1. u vezi s člankom 1061. ZOO i stoga je zakonita. Cilj je tih odredaba pružiti građanskopravnu zaštitu za štete nastale zbog medicinske pogreške za koje se štete odgovara po principu subjektivne odgovornosti uz presumiranu krivnju što znači da je na zdravstvenim ustanovama teret dokazivanja da je njihovo medicinsko osoblje postupilo u cijelosti u skladu s pravilima struke, dok je na oštećenicima (pacijentima) teret dokazivanja uzročne veze između propusta u liječenju i nastupjele štetne posljedice po njihovo zdravlje. Sudovi su imali na umu da se nesavjesno postupanje tijekom liječničkih postupaka odnosi se na površnost, nemar, brzopletost te svaki nesavjesni postupak pri obavljanju zdravstvene djelatnosti (primjerice, invazivni načini pretrage, pretrage s visokom dozom opasnosti i sl.), kao i da liječnik ili zdravstveni djelatnik nesavjesno postupa (činjenjem ili nečinjenjem), ako u obavljanju svoje djelatnosti ne poštuje pravila medicinske struke, nema odgovarajuću opremu ili instrumente kako bi se poduzete radnje uspješno obavile, svjesno zanemaruje, ne poštuje ili se upušta u poduzimanje određenih radnji iako zna da za njihovo provođenje nije dovoljno stručan. Također su imali na umu da se nesavjesno liječenje može sastojati u pogrešnoj dijagnozi bolesti, propuštanju primjene preventivnih mjera, propuštanju određenih mjera kontrole, zanemarivanju potrebnih higijenskih mjera, nepoduzimanju provjere mogućnosti određenih kontraindikacija, propuštanju davanja određenog lijeka, kao i drugim postupcima koji su suprotni pravilima medicinske struke. Kako je na temelju nalaza i mišljenja vještaka specijaliste kardiologa dr. ŽP, te Medicinskog fakulteta u Ljubljani, utvrđeno da, s obzirom na sve naprijed navedene kriterije, ne postoji uzročno posljedična veza između izvršenog sistematskog pregleda tužitelja od 24. srpnja 2017. i srčanog infarkta tužitelja, te da prilikom sistematskog pregleda nije učinjena liječnička pogreška niti propust, to odbijanje tužbenog zahtjeva koje je obrazloženo valjanim, relevantnim i dostatnim razlozima ne upućuju na vjerojatnost povrede ni ovoga ljudskog prava.

6. U opisanim okolnostima nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP koje bi bile razlog za dopuštenje revizije, pa je na temelju odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP prijedlog za dopuštenje revizije valjalo odbaciti i riješiti kao u točki I. izreke.

7. Odlučujući na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP o zahtjevu tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, revizijski sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP jer sadržaj odgovora na prijedlog nije doprinio odlučivanju o prijedlogu. Stoga je po ovom pitanju odlučeno kao u točki II. izreke.

Zagreb, 19. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil