REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-5031/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 2258/2024-3 od 5. prosinca 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini poslovni broj P-188/2024-8 od 26. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije, u odnosu na pravna pitanja, se odbija.
II. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije, u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava, se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2258/2024-3 od 5. prosinca 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini poslovni broj P-188/2024-8 od 26. travnja 2024., podnio prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP).
2. Tuženik je prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. ZPP podnio postavivši 3 (tri) pravna pitanja, za koje tuženik smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to:
"(i.) Je li tužba tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač''), podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. travnja 2012.g., radnja vjerovnika poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?
(ii.) Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?
(iii.) Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to dijela odredbe o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?".
3. Tuženik smatra da su mu povrijeđena i temeljna ljudska prava i to pravo na jednakost svih pred zakonom, pravo na djelotvoran pravni lijek te pravo na pravično suđenje.
4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te isplata preplaćenog iznosa.
6. Postupajući na temelju odredbi čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. ZPP, ovaj revizijski sud je ocijenio da tuženikova postavljena pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti je riječ o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu, a sve kako je nastavno obrazloženo.
6.1. U odnosu na prvo pitanje napominje se kako isto nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer je riječ o pitanju glede kojeg navedena odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudama broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015., broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. (tako i u Revd-1155/2022 od 8. lipnja 2022.).
6.2. U odnosu na drugo pitanje koje se odnosi na početak tijeka zatezne kamate, predmetno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer pobijana odluka ne odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja (tako i u odluci revizijskog suda broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018., Revd-5086/2022 od 11. siječnja 2023.).
6.3. U odnosu na treće naznačeno pitanje koje tuženik postavlja u prijedlogu za dopuštenje revizije revizijski sud je izrazio pravno shvaćanje u odluci poslovni broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022.:
"Potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.", pa ni to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
7. Zbog navedenog valjalo je, u odnosu na postavljena pravna pitanja, odlučiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP kao u točki I. izreke ovog rješenja.
8. Nadalje, tuženik je naveo da su mu povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) i to pravo na jednakost svih pred zakonom (čl. 14. st. 2. Ustava), pravo na djelotvoran pravni lijek (čl. 18. Ustava) te pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava). Međutim, što se tiče primjene materijalnog prava treba reći da prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu, same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji. Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske praske koja se odnosi na zaštitu potrošača nije razlog kojim bi tuženik učinio vjerojatnim da bi mu zbog toga bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Nadalje, u odnosu na primjenu postupovnih pravila ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da iznese svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te se izjasni o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su dostatno obrazložene te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo, ovaj sud primjećuje da je tuženik na raspolaganju imao žalbu kojom se i koristio. Činjenica da nije uspio u sporu ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim. Dakle, tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu pogrešnom primjenom materijalnog prava ili osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka bila povrijeđena gore navedena temeljna Ustavom zajamčena prava.
9. Zbog navedenog valjalo je u odnosu na povredu u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP, tuženikov prijedlog odbaciti te odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
Zagrebu, 19. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Jadranko Jug
