Poslovni broj: Usž-1946/2024-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĆH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Dražan Gunjača, odvjetnik u Puli, Kandlerova 3, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi posebnog poreza na motorna vozila, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-1537/2023-9 od 29. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-1537/2023-9 od 29. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Rijeci točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-415-05/21-01/155, urbroj: 513-04- 23-2 od 27. lipnja 2023. i Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, klasa: UP/I-415-02/20-18/1052, urbroj: 513-02-6005/29-20-2 od 3. prosinca 2020. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 27. lipnja 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, klasa: UP/I-415-02/20-18/1052, urbroj: 513-02-6005/29-20-2 od 3. prosinca 2020. kojim je tužitelju utvrđena obveza plaćanja posebnog poreza na motorna vozila u iznosu od 61.771, 26 kuna i pripadajućih kamata u iznosu od 2.391,23 kuna, uz obvezu obračuna i plaćanja daljnjih kamata, za osobno vozilo marke Porsche Cayenne S, njemačkih registarskih oznaka.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Tužitelj u bitnom ističe da je protiv njega obustavljen prekršajni postupak jer nije dokazano da je počinio prekršaj za koji se optužuje. Navodi da je oslobođen sumnje da je počinio prekršaj iz članka 29. stavka 1. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila jer je dostavio dokaze iz kojih proizlazi da boravi u [adresa] manje od 185 dana u kalendarskoj godini, pa se stoga ne bi smatrao fizičkom osobom koja ima prebivalište u [adresa]. Ističe da je dokazao da mu supruga i kći ne prebivaju u [adresa] na duže vremensko razdoblje koje bi predstavljalo osobnu vezu koja ukazuje na blisku povezanost između osobe i mjesta u kojem prebiva na području Republike Hrvatske. Navodi da mu supruga i kći imaju prebivalište u [adresa], a da mu je supruga vlasnica obrta „[obrt]“ u [adresa] koji posluje isključivo tijekom turističke sezone. Prigovara što je sud odbio saslušati tužitelja na okolnost da ne boravi u [adresa] duže od 185 dana godišnje te da nema blisku vezu s Republikom Hrvatskom preko supruge niti kćeri čime je povrijeđeno tužiteljevo pravo na pravično suđenje propisano člankom 29. Ustava Republike Hrvatske i članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Poziva se na odredbu članka 6. stavka 2. Općeg poreznog zakona prema kojem je porezno tijelo dužno utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke. Tužitelj navodi da je tijekom postupka priložio isprave koje nedvojbeno dokazuju da mu je supruga prijavljena u Republici Srbiji, a dokaz da obrt njegove supruge nije prijavljen sezonski nego cjelogodišnje je Pregled detaljnih podataka poslovnog prostora. Zaključuje da nema prebivalište u [adresa] u smislu odredbe članka 8. stavka 3. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila kojom je propisan uvjet boravka u Republici Hrvatskoj više od 185 dana u svakoj kalendarskoj godini te stoga ako osoba ne boravi više od 185 dana u svakoj kalendarskoj godini, ne može se smatrati da ima prebivalište u [adresa] u smislu navedene odredbe. Predlaže da Sud poništi prvostupanjsku presudu i sam riješi ovu upravnu stvar.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10., 143/12., 152/14.,, 94/16., 29/17. i 110/21.) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog koji se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Uvidom u spis predmeta dostavljenim ovom Sudu uz žalbu proizlazi da su carinski službenici dana 15. listopada 2019. prilikom obavljanja nadzora motornih vozila stranih registarskih oznaka, zatekli tužitelja u posjedu i upravljanju motornog vozila Porsche Cayenne S njemačkih registarskih oznaka koje je njegovo vlasništvo.

8. Provedenim nadzorom je utvrđeno da je tužitelj hrvatski državljanin s prijavljenim prebivalištem u [adresa], da tužitelj nije zaposlen u Republici Hrvatskoj, da je zdravstveno osiguran u Republici Hrvatskoj preko supruge, da tužiteljeva supruga i kćer imaju prijavljeno prebivalište na istoj adresi kao i tužitelj.

9. Ovakvo utvrđeno činjenično stanje u provedenom postupku tužitelj nije niti svojih tužbenim, a niti žalbenim navodima ničim doveo u sumnju, pa stoga ne postoje razlozi radi kojih se presuda pobija.

10. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio i protumačio mjerodavno materijalno pravo, odnosno odredbu članka 8. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila („Narodne novine“ broj: 15/13. – 121/19.) te odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika i rješenja tijela prvog stupnja.

11. Člankom 8. stavkom 1. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila propisano je da obveza obračunavanja i uplate posebnog poreza iz članka 5. stavka 1. ovoga Zakona nastaje kada se utvrdi da su motorna vozila nezakonito upotrebljavana na području Republike Hrvatske. Stavkom 2. točke 2. navedenog članka Zakona propisano je da kod nezakonite uporabe motornih vozila na području Republike Hrvatske obveza obračunavanja i uplate posebnog poreza, nastaje kad se utvrdi da je fizička osoba s prebivalištem u [adresa] posjedovala motorno vozilo na koje u Republici Hrvatskoj nije na propisan način obračunat ili plaćen posebni porez ili koristila takvo motorno vozilo u Republici Hrvatskoj.

12. Prema članku 8. stavku 3. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila smatra se da fizička osoba ima prebivalište u [adresa] ako na području Republike Hrvatske stvarno boravi više od 185 dana u svakoj kalendarskoj godini zbog osobnih i poslovnih veza ili u slučaju kada poslovne veze ne postoje, ako postoje osobne veze koje ukazuju na blisku povezanost između osobe i mjesta u kojem prebiva na području Republike Hrvatske. Prema stavku 4. navedenog članka Zakona smatra se da fizička osoba koja je poslovno vezana za mjesto različito od onoga za koje je osobno vezana i koja stoga boravi na području Republike Hrvatske i području druge države članice Europske unije ima prebivalište u onoj državi na čijem se području nalazi mjesto za koje je osobno vezana, uz uvjet da tamo redovito odlazi.

13. Naime, i prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su prvostupanjsko tijelo i tuženik u svojim rješenjima pravilno utvrdili da je tužitelj u konkretnom slučaju obveznik plaćanja predmetnog poreza. Naime, kao državljanin Republike Hrvatske s prebivalištem u [adresa], uz sva pripadajuća prava i obveze, tužitelj ne ispunjava uvjete za izuzeće od plaćanja posebnog poreza na motorna vozila. Također, činjenica da tužitelj posjeduje hrvatsku osobnu iskaznicu i da je korisnik zdravstvenog osiguranja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje potvrđuje da se u Republici Hrvatskoj ne može deklarirati kao osoba koja ima prebivalište u inozemstvu niti može uživati prava osoba koje prebivaju u inozemstvu. Stoga se smatra da je tužitelj u smislu odredbe članka 8. stavka 2. točke 2. navedenog Zakona nezakonito uporabio motorno vozilo na području Republike Hrvatske jer je koristio i posjedovao motorno vozilo njemačkih registracijskih oznaka na koje u Republici Hrvatskoj nije obračunat i plaćen poseban porez na motorna vozila, pa je na taj način na temelju članka 8. stavka 1. navedenog Zakona nastala obveza plaćanja predmetnog poreza.

14. Tužitelj u žalbi, kao i u tužbi navodi da je obustavljen prekršajni postupak koji se u svezi istog događaja vodio protiv njega jer nije dokazano da je počinio prekršaj za koji ga se tereti.

15. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pravilno navodi da su prekršajni i upravni postupak odvojeni postupci i da ishod prekršajnog postupka ne utječe na tijek i ishod upravnog postupka. S tim u vezi se dodaje i da činjenice koje će se utvrditi u prekršajnom postupku vezano uz ocjenu postojanja prekršajnog djela nisu osnova za ocjenu jesu li u predmetnom slučaju ispunjene zakonom propisane pretpostavke za utvrđenje posebnog poreza na motorna vozila.

16. Vezano za navod tužitelja da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitoj uporabi vozila obzirom da na području Republike Hrvatske ne boravi više od 185 dana u godini, valja navesti da prebivalište tužitelja nije utvrđeno po vremenskom kriteriju odnosno po broju dana provedenih u Republici Hrvatskoj, već prema kriteriju osobne vezanosti u smislu članka 8. stavka 4. Zakona o posebnom porezu na motorna vozila koja je pravilno primijenjena u konkretnom slučaju, budući da je u postupku nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj tuzemni porezni obveznik gdje je prijavljen i gdje mu se nalazi obitelj. Ujedno se napominje tužitelju da naknadno odjavljivanje sa adrese prebivališta u [adresa] na adresu u [adresa] nakon provedenog nadzora nije od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari.

17. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim navode tužitelja u kojima osporava postojanje osobnih obiteljskih veza u Republici Hrvatskoj jer takve tvrdnje nemaju vjerodostojnu podlogu s obzirom da su ti navodi tužitelja suprotni dokumentaciji u spisu iz koje jasno proizlazi da supruga tužitelja živi na području Republike Hrvatske u kojoj ima prijavljeno prebivalište te da obavlja samostalnu djelatnost obrta u ugostiteljskom obrtu te je u obrtnom registru evidentirano da se radi o obrtu koji radi tijekom cijele godine. Također, na drugačiji zaključak u pogledu postojanja obiteljskih veza u Republici Hrvatskoj, nije od utjecaja okolnost što je tužiteljeva kćer u 2016. privremeno odjavila prebivalište u [adresa] zbog odlaska na studij u Milano, budući da navedena okolnost ne podrazumijeva promjenu uobičajenog boravišta u smislu odredbe članka 7. stavka 1. Direktive Vijeća (83/182/EEZ) od 28. ožujka 1983.

18. Prigovor tužitelja da je sud neopravdano odbio dokazni prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem ovaj Sud nalazi neosnovanim jer sud u smislu odredbe članka 49. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima nije vezan dokaznim prijedlozima stranaka, a osim toga prvostupanjski sud odbijanje izvođenja saslušanja tužitelja argumentirano je obrazložio. Tako i prema mišljenju ovoga Suda pravilno je prvostupanjski sud saslušanje tužitelja ocijenio suvišnim za rješavanje ovog spora kraj ostalih činjenica koje su u sporu utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog postupka i ovoga upravnog spora.

19. Polazeći od navedenog, ovaj Sud nalazi da se navodi žalbe koji su u bitnom istovjetni navodima tužbe ne mogu ocijeniti osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari.

20. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci presude.

21. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu pravilno je u smislu odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima odbijen zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

U Zagrebu 19. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković