Poslovni broj: Usž-3695/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice JO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Agencije za znanost i visoko obrazovanje, Zagreb, Donje Svetice 38/5, OIB: 83358955356, radi vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-1650/2024- 17 od 3. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-1650/2024-17 od 3. srpnja 2025.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Rijeci odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Agencije za znanost i visoko obrazovanje, klasa: UP/I-602-06/24- 04/30, urbroj: 355-03-01/17-24-09 od 20. rujna 2024., radi naknade štete te naknade troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika od 20. rujna 2024. odbijen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv Mišljenja o inozemnoj visokoškolskoj kvalifikaciji, a u postupku vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije, klasa: 602-06/24-04/654, urbroj: 355-03-01/17-24-04 od 29. srpnja 2024.
3. Protiv označene presude tužiteljica je podnijela žalbu u kojoj opširno iznosi pregled dosadašnjih radnji u upravnim postupcima i upravnim sporovima. Prigovara što tuženik i prvostupanjski sud nisu vrednovali Dopunsku ispravu o studiju za koju smatra da je jednako vrijedna diplomi i podliježe priznavanju i vrednovanju inozemne visokoškolske kvalifikacije. Ističe da tuženik i sud nisu primjenjivali Lisabonsku konvencija, a koji je propis više snage i osnovni propis prilikom vredovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije. Tužiteljica ističe da u smislu odredbe članka 49. stavka 5. Zakona o nacionalnom okviru kvalifikacija Republike Srbije, broj: 6/2020. udovoljava kriterijima da joj se u RH prizna akademski naziv Magistra inženjerka strojarstva, smjera mehatronika i robotika i razina 7.1., a sve temeljem Lisabonske konvencije ističe da u odnosu na prethodno vođene postupke tužiteljice, promijenjena je pravna osnova jer je donesen Zakon o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija NN broj: 69/22. koji se odnosi na isto činjenično stanje. Navodi da se prema navedenom Zakonu, inozemna visokoškolska kvalifikacija vrednuje preko razina koje se mogu saznati samo iz Dopunske isprave o studiju te prigovara što je tuženik izostavio iz vrednovanja navedenu Dopunsku ispravu. Smatra da je bitno promijenjen postupak vrednovanja jer tuženik nije iznio informaciju iz Srbije koju navodi. Ističe da se u Dopunskoj ispravi o studiju navodi razina 7.1., a tuženik u Mišljenju nedokazano navodi razinu 6.2. čime je tuženik umanjio stručnu spremu tužiteljice sa visoke na višu. Tužiteljica ističe da je podnijela dokaze da je studirala po starom programu. Smatra da se u predmetnom slučaju uz cjelovitu kvalifikaciju vrednuje i djelomična kvalifikacija koju čine 18 nepriznatih bodova s Fakulteta strojarstva i brodogradnje (dalje: FSB) koje nose 78 ECTS bodova, stoga tužiteljica ima ukupno 321 ECTS gledajući ukupni studij u Zagrebu na FSB-u i studij na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu (dalje: FTN). Navodi da u skladu sa propisima ima najmanje 321 ECTS bodova koji je dostatan. Ističe da osim preko ECTS bodova tužiteljici treba priznati razinu 7.1. i to iz razloga jer je ta razina navedena u Dopunskoj ispravi o studiju te joj se razina 7.1 treba priznati i na temelju članka 49. stavka 5. Zakona o Nacionalnom okviru kvalifikacija Republike Srbije (dalje: NOKS) i akademski naziv Magistra inženjerka strojarstva, smjera mehatronika i robotika i to čak da ima samo 243 ECTS boda koje je osvojila diplomiravši na FTN-u po starom načinu studiranja. Zaključuje da sa cjelovitom kvalifikacijom tužiteljice, koja iznosi 243 ECTS bodova, uz primjenu Lisabonske konvencije, i to članka VI.1., a pozivajući se na prelazne i završne odredbe, i to članak 49. stavak 5. NOKS-a, moguće dosegnuti razinu 7.1 u RH. Prigovara što se u Mišljenju ne navodi zbog čega je nastala razlika u razinama između Dopunske isprave o studiju u kojoj je utvrđena razina 7.1. i razina 6.2. koja se navodi u Mišljenju. Prigovara što tuženik nije uzeo u obzir prijelazni period i produžavanje starog načina studiranja ne samo studenata mehatronike već i svih studenata u Republici Srbiji do 2018. te se tek od akademske godine 2018./2019. počinje primjenjivati studiranje po novom programu za sve studente Republike Srbije. Navodi da je stari program vrijedio do kraja akademske godine 2017./2018., a tužiteljica je okončala svoj studij po starom programu i diplomirala 17. lipnja 2016. Tužiteljica zaključuje da na tri različita načina, po tri različite pravne osnove ima pravo na stupanj magistar inženjer, razinu 7.1. sv. i 321 ECTS bodova u Republici Hrvatskoj i to preko razine 7.1. koji je stekla u Republici Srbiji, a koje je dokazala sa Dopunskom ispravom o studiju, preko članak 49. stavka 5. NOKS-a jer tužiteljica završila studij po starom programu te preko cjelovite i necjelovite kvalifikacija (243 + 78 ECTS-a) jer zadovoljava sve uvjete iz članka 7. Zakona o hrvatskom kvalifikacijskom okviru. Zaključuje da cilj, svrha i smisao Mišljenja nije ispunjen jer je izostalo iskazivanje komparativne kvalifikacije i usporedba izvorne kvalifikacije tužiteljice stečene u Republici Srbiji sa jednakovrijednom kvalifikacijom u pravnom sustavu Republici Hrvatskoj. Prigovara što je izostalo vrednovanje Dopunske isprave o studiju te što u Mišljenju nije iznesen broj ECTS bodova koji posjeduje tužiteljica. Smatra da je u predmetnom slučaju izostala primjena Lisabonske konvencije koju su javnopravna tijela i tuženik bili obvezni primijeniti. Ističe da prvostupanjski sud nije vrednovao Dopunsku ispravu o studiju i razinu 7.1., te da je pogrešno utvrdio ECTS bodove tužiteljice te pogrešno utvrdio da je studirala po novom programu. Predlaže da Sud poništi osporenu prvostupanjsku presudu, poništi rješenje tuženika od 20. rujna 2024., i poništi Mišljenje tuženika od 29. srpnja 2024., rješenjem odluči o naknadi štete i izmakloj dobiti tužiteljice te o troškovima spora i postupka. Predlaže da se tužiteljici u Republici Hrvatskoj prizna razina 7.1 sv. te odgovarajuća kvalifikacija Magistra inženjerke strojarstva, smjera mehatronika i robotika sa ukupno 321 ECTS boda.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama određenim člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.) Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda prvostupanjskog suda osporava žalbom.
7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da tužiteljica 26. lipnja 2024. na temelju odredbe članka 7. stavka 1. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija („Narodne novine“ broj: 69/22.) kod Agencije za znanost i visoko obrazovanje, kao nadležnom tijelu u smislu odredbe članka 6. navedenog Zakona, podnijela zahtjev za vrednovanje inozemne visokoškolske kvalifikacije diplomirani inženjer mehatronike, stečene na instituciji Univerzitet u Novom Sadu Fakultet tehničkih nauka, Novi Sad, Republike Srbija, a u svrhu pristupa tržištu rada u Republici Hrvatskoj.
8. Nakon provedenog postupka vrednovanja te procjene svih parametra propisanih odredbom članka 8. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija, Agencija za znanost i visoko obrazovanje je u skladu s odredbom članka 9. stavka 3. navedenog Zakona dala mišljenje od 29. srpnja 2024., u kojemu je obrazloženo da u dijelu koji se odnosi na razinu inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj da je istu moguće usporediti s razinom odgovarajuće kvalifikacije koja se u Republici Hrvatskoj stječe po završetku sveučilišnog prijediplomskog studija i smještena je na razinu 6. sv. Hrvatskog kvalifikacijskog okvira. Nadalje, u dijelu koji se odnosi na trajanje inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj, utvrđeno je da inozemna obrazovna kvalifikacija u Republici Srbiji kao zemlji stjecanja, čini četverogodišnji program kojem je službeni obujam 240 ECTS bodova. Pored toga, u dijelu koji se odnosi na profil inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj, utvrđeno je da se radi o profilu mehatronika, a u dijelu koji se odnosi na kvalitetu inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj utvrđeno je da se radi o učinkovitom sustavu vanjskog osiguranja kvalitete u visokom obrazovanju kojim je osiguran kvalitetan rad predmetnog visokog učilišta i izvođenje studijskog programa te doseg razine kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer po ocjeni ovog Suda tužiteljica žalbenim navodima nije dovela u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.
9. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio i protumačio mjerodavno materijalno pravo, odnosno odredbe članka 8. i članka 9. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija prema kojim se u postupku vrednovanja inozemne obrazovne kvalifikacije procjenjuju zakonom propisani kriteriji koje je tuženik obrazložio u Mišljenju, te odbio tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika. Naime, uvidom u zaprimljeni zahtjev i svu relevantnu dokumentaciju, a u skladu s odredbama članka 6. do 9. navedenog Zakona, razinu stečene predmetne inozemne visokoškolske kvalifikacije Diplomirani inženjer mehatronike stečene završetkom studijskog programa Mehatronika na visokom učilištu Univerzitet u Novom Sadu, Fakultet tehničkih nauka, Novi Sad, Republike Srbija moguće je usporediti s razinom odgovarajuće kvalifikacije koja se u Republici Hrvatskoj stječe po završetku sveučilišnog preddiplomskog studija i smještena je na razinu 6. sv Hrvatskog kvalifikacijskog okvira, kako to pravilno zaključuje tuženik, a koju ocjenu je prihvatio i prvostupanjski sud.
10. U odnosu na navode tužiteljice da prema članku 49. stavku 5. Zakona o Nacionalnom okviru kvalifikacija Republike Srbije udovoljava svim kriterijima da joj se u Republici Hrvatskoj prizna akademski naziv inženjerka strojarstva, smjera mehatronika i robotika i razina 7.1., a sve temeljem Lisabonske konvencije ističe se da se u konkretnom slučaju radi o vrednovanju inozemne obrazovne kvalifikacije u svrhu pristupa tržištu rada, koji postupak je uređen Zakonom o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija. Naime, sukladno članku 6. toga Zakona tuženik je nadležan provesti postupak vrednovanja inozemnih obrazovnih kvalifikacija u svrhu pristupa tržištu rada u profesijama koje nisu uključene u Popis reguliranih profesija te je navedenim postupkom u konkretnom slučaju utvrđeno da nakon provedenog postupka vrednovanja razinu predmetne inozemne visokoškolske kvalifikacije diplomirani inženjer mehatronike stečene završetkom studijskog programa Mehatronika na visokom učilištu Univerzitet u Novom Sadu moguće je usporediti s razinom odgovarajuće kvalifikacije u Republici Hrvatskoj koja je smještena na razinu 6.sv. Hrvatskog kvalifikacijskog okvira. Imajući na umu navedeno, napominje se tužiteljici da nije osnovan njezin prigovor da se u konkretnom slučaju radi o starom programu studiranja te da bi, slijedom toga, prilikom vrednovanja trebalo uzeti u obzir članak 49. stavak 5. Zakona o Nacionalnom okviru kvalifikacija Republike Srbije.
11. Vezano za prigovor tužiteljice u kojem ističe da joj se prizna sveukupni obujam odnosno 321 ECTS-a ovaj Sud navodi da predmet ovog postupka vrednovanja nije cjelokupno obrazovanje tužiteljice, nego inozemna obrazovna kvalifikacija Diplomirani inženjer mehatronike. Naime, navedeno proizlazi iz odredbe članka 6. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija kojim je propisano da je Agencija za znanost i visoko obrazovanje nadležna za provođenje vrednovanja inozemnih obrazovnih kvalifikacija o završenom visokom obrazovanju, a što je u konkretnom slučaju inozemna obrazovna kvalifikacija Diplomirani inženjer mehatronike temeljem koje je tužiteljica stekla ukupno 243 ECTS boda. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, osnovano prvostupanjski sud navodi da su ECTS bodovi koje je tužiteljica ostvarila na studiju u Zagrebu već priznati prilikom upisa na studij u Novom Sadu te se u ovoj vrsti predmeta ne zbrajaju bodovi stečeni na različitim studijima te jer bi time ECTS bodovi koje je tužiteljica stekla na studiju u Zagrebu bili dvaput vrednovani.
12. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjski sud i upravna tijela su točno i potpuno utvrdili činjenično stanje, te pravilno primijenili i protumačili mjerodavno materijalno pravo, a prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima, te u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.
13. Žalbeni navodi tužiteljice ne predstavljaju pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, a napominje se da je riječ o prigovorima koje je tužiteljica isticala i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojima se prvostupanjski sud očitovao, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.
14. Kako tužiteljica razlozima navedenim u žalbi nije dovela u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
15. Budući da tužiteljica nije uspjela u upravnom sporu pravilno joj je na temelju odredbe članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
U Zagrebu 19. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
