REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-807/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Kovač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa i uprave, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-825/2024-2 od 1. listopada 2024. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1614/2023-75 od 28. kolovoza 2024., na sjednici održanoj 19. studenoga 2025.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja se odbija.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
„Nalaže se tuženiku REPUBLICI HRVATSKOJ, Ministarstvo pravosuđa i uprave, OIB:52634238587, da tužitelju ĐČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 453,33 eur bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:- 25,48 eur od 16.02.2014. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,- 41,86 eur od 16.04.2014. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,- 93,23 eur od 16.05.2014. izuzev zateznih kamata na iznos poreza nadohodak i prireza porezu na dohodak, - 41,86 eur od 16.07.2014. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,- 55,81 eur od 16.09.2014. izuzev zateznih kamata na iznos poreza nadohodak i prireza porezu na dohodak,- 43,49 eur od 16.02.2015. izuzev zateznih kamata na iznos poreza nadohodak i prireza porezu na dohodak, - 33,45 eur od 16.11.2015. izuzev zateznih kamata na iznos poreza nadohodak i prireza porezu na dohodak,- 35,21 eur od 16.05.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, - 6,72 eur od 16.06.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza nadohodak i prireza porezu na dohodak, - 21,12 eur od 16.08.2016. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, - 55,10 eur od 16.07.2017. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, po stopi koja se do 31.12.2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te da naknadi parnični trošak od 1.585,67 eura, zajedno sa zateznim kamatama prema navedenoj stopi koja teče od 28.8.2024. do isplate, sve u roku od 8 dana, dok se odbija zahtjev za naknadom troška u preostalom iznosu preko dosuđenog.“.
2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:
„I. Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr - 1614/2023-75 od 28. kolovoza 2024. u pobijanom dijelu u kojem je naloženo tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvu pravosuđa i uprave isplatiti tužitelju ĐČ na ime razlike plaće bruto iznos od 453,33 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 1.585,67 EUR– a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:
1. Odbija se zahtjev tužitelja ĐČ za isplatu bruto iznosa od 453,33 EUR–a na ime razlike plaće, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.
2. Odbija se zahtjev tužitelja ĐČ za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.585,67 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.
3. Nalaže se tužitelju ĐČ naknaditi tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvu pravosuđa i uprave trošak parničnog postupka u iznosu od 300,00 EUR– a u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tužitelju ĐČ naknaditi tuženici Republici Hrvatskoj, Ministarstvu pravosuđa i uprave trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 125,00 EUR–a u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa i uprave za naknadu troška nastalog povodom žalbe u preostalom dijelu zatraženog iznosa od 107,26 EUR–a kao neosnovan.“.
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-4933/2024-2 od 10. prosinca 2024., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-825/2024-2 od 1. listopada 2024. protiv toč. I. podtočke 2. i 3. i toč. II. izreke radi povrede ljudskih prava i to prava na mirno uživanje vlasništva.
4.1. Na temelju dopuštenja revizijskog suda tužitelj je u zakonskom roku podnio reviziju zbog povrede ljudskih prava i to prava na mirno uživanje vlasništva te je predložio preinačiti presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-825/2024-2 od 1. listopada 2024., u dijelu pod. točkom I. podtočke 2. i 3. i točke II. izreke, na način da se sudi da svaka stranka snosi svoje troškove, te da se naloži tuženici da tužitelju naknadi trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije i sastava revizije sa PDV-om u ukupnom iznosu od 375,00 eura.
4.2. Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2013., zahtjev br. 28963/10 koje je taj sud detaljno razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zaht jev br. 72152/13), te rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-89/2021-2 od 2. ožujka 2021., tužitelj smatra da je drugostupanjski sud bio dužan razmotriti je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo o naknadi troškova) i prava tužitelja na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, kojim je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko ne može biti lišen svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjet predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Tužitelj smatra, da nalog za plaćanje troškova postupka prema kojem je obvezan platiti troškove zastupanja države u državni proračun, predstavlja miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva.
4.3. Navodi da je tužitelj podnio tužbu radi isplate naknade zbog nekorištenja dnevne pauze/stanke, da predmetna tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužitelja da će se ostvariti pravo na isplatu razlike plaće neopravdano, da se ne radi o klasičnom građanskopravnom sporu između privatnih stranaka, da je tuženicu zastupa lo Općinsko državno odvjetništvo, a troškovi državnog odvjetništva se ne procjenjuju na temelju odvjetničke Tarife (nagrade) iako se tuženica zapravo financira iz državnog proračuna i, samim time, nije u istom položaju kao odvjetnik, da je tužitelju naloženo tuženici nadoknaditi troškove parničnog postupka, u ukupnom iznosu od 425,00 eura koji iznos nije neznatan s obzirom na materijalnu i financijsku situaciju podnositelja. Stoga smatra da je došlo do povrede prava vlasništva zajamčenog čl. 1. st. 1. Protokola uz Konvenciju.
5. Nije odgovoreno na reviziju.
6. Revizija nije osnovana.
7. Prema čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 - pročišćeni tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica na ime razlike plaće za razdoblje od 1. siječnja 2014. pa do 30. lipnja 2017. isplati bruto iznos od 453,33 eura, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.460,67 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Tužbeni zahtjev je drugostupanjskom presudom u cijelosti odbijen, a tužitelju je naloženo da plati tuženici troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 425,00 eura.
9. Drugostupanjski sud obrazlaže da je tuženica u cijelosti uspjela u sporu, slijedom čega je o troškovima postupka sadržanim u toč. I. podtočke 2.i 3. i II . izreke presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-825/2024-2 od 1. listopada 2024. odlučeno pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
10. Sporno je u ovoj fazi postupka može li nametanje plaćanja troškova postupka u predmetu o kojem se konkretno radi, predstavljati ograničenje temeljnog ljudskog prava u vidu prava na mirno uživanje vlasništva.
11. Uvodno, načelno valja istaknuti da nametanje značajnog financijskog opterećenja nakon završetka postupka može predstavljati ograničenje prava na pristup sudu (čl. 6. st. 1. Konvencije) i prava na mirno uživanje vlasništva (čl. 1. Protokola br. 1 .).
12.1. Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u više je svojih odluka, među ostalim u predmetima Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (zahtjev br. 72152/13) i Klauz protiv Hrvatske (zahtjev br. 28963/10), zauzeo pravno shvaćanje da nametanje znatnog financijskog opterećenja stranci nakon završetka postupka može predstavljati ograničenje prava na sud zajamčenog čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija). Iako se pravilo „gubitnik plaća“, sadržano u odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, može smatrati legitimnim ograničenjem prava na pristup sudu s ciljem odvraćanja stranaka od podnošenja neosnovanih tužbi ili postavljanja pretjeranih tužbenih zahtjeva, ESLJP ističe da takvo ograničenje mora služiti legitimnom cilju i biti razmjerno sredstvima kojima se taj cilj nastoji ostvariti. Pri tome je osobito naglašeno da je visina dosuđenih troškova, promatrana u svjetlu konkretnih okolnosti pojedinog predmeta, bitan čimbenik pri ocjeni je li stranci bilo osigurano učinkovito pravo na pristup sudu. U predmetu Klauz protiv Republike Hrvatske Sud je ispitao je li nalog podnositelju zahtjeva da Republici Hrvatskoj, koju je zastupalo državno odvjetništvo, nadoknadi troškove zastupanja u visini odvjetničkih nagrada predstavljao neopravdano ograničenje njegova prava na pristup sudu, odnosno je li razmjer između dosuđene naknade štete i troškova koje je bio dužan platiti državi doveo i do povrede njegova prava na mirno uživanje vlasništva.
12.2. Nadalje, u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava je, uzimajući u obzir posebne okolnosti konkretnog slučaja, utvrdio da je podnositeljima zahtjeva nametnut nerazmjeran teret obvezom snošenja punog iznosa troškova zastupanja države. Sud je pri tome osobito uzeo u obzir činjenicu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio postojanje određenih sličnosti između djela koja predstavljaju ratni zločin i terorističkog akta; da pojam terorističkog akta u relevantnom razdoblju nije bio jasno normativno razrađen, već je bio podložan sudskom tumačenju; da je protivnik podnositelja zahtjeva bila država, koju je u postupku zastupalo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske; te da iznos dosuđenih troškova nije bio neznatan u odnosu na financijsku situaciju podnositelja zahtjeva. Imajući u vidu navedene okolnosti, Europski sud za ljudska prava zaključio je da je osporena odluka o troškovima postupka predstavljala nerazmjerno ograničenje prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu zajamčenog čl. 6. st. 1. Konvencije.
12.3. Konačno, rješenjem ovog suda broj Rev-89/2021-2 od 2. ožujka 2021., na koju odluku se u reviziji tužitelj poziva, prihvaćena je revizija tužiteljice i preinačeno je rješenje o troškovima parničnog postupka iz razloga što bi tužiteljica imala pravo na naknadu štete prema odredbama Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija; ali je njezin zahtjev odbijen zbog proteka objektivnog zastarnog roka; te je ocijenjeno da njezina tužba nije bila nerazumna, niti da je njezino očekivanje da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo neopravdano.
13. Pri ocjeni je li odluka o troškovima postupka predstavljala nerazmjerno ograničenje prava na pristup sudu iz čl. 6. st. 1. Konvencije, kao i povredu prava na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola br. 1., ESLJP je u predmetima Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske razvio ustaljene kriterije. Ti kriteriji uključuju: (i) je li tužba očigledno nerazumna ili lišena ikakvog sadržaja; (ii) je li protivna strana država, zastupana po državnom odvjetništvu, pri čemu su troškovi postupka određeni u iznosu usporedivom s odvjetničkom nagradom; te (iii) je li iznos troškova za stranku prekomjeran u odnosu na njezino individualno financijsko stanje. ESLJP u navedenim presudama naglašava da sama činjenica da su troškovi jednaki odvjetničkoj nagradi ne znači automatski da postoji povreda čl. 6. st. 1., već se ocjena mora temeljiti na razmjeru između opterećenja i legitimnog cilja, odnosno na testu individualnog i prekomjernog tereta.
14. Primjenjujući ove kriterije na konkretan slučaj, valja istaknuti da je protivna strana bila država, zastupana po Državnom odvjetništvu, a troškovi postupka određeni u visini odvjetničke nagrade, što je okolnost koja ESLJP u predmetima Klauz i Cindrić i Bešlić smatra relevantnom pri ocjeni razmjernosti. Međutim, kako je Sud naglasio u predmetu Cindrić i Bešlić, za utvrđivanje povrede prava potrebno je također procijeniti da li je stranci nametnut individualan i prekomjeran teret u odnosu na njezino financijsko stanje i konkretne okolnosti predmeta. U ovom slučaju, tužitelj nije dokazao postojanje takvog nerazmjernog opterećenja, niti je ukazao na postojanje sudske prakse koja bi mu omogućila razumno predviđanje ishoda spora, što je u presudama Klauz i Cindrić i Bešlić ESLJP ocijenio ključnim za procjenu proporcionalnosti.
15. Sudovi su nakon provedenog kontradiktornog postupka utvrdili da tuženica nije u obvezi isplatiti utuženi iznos tužitelju, te je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti za što su izneseni argumentirani i razumni razlozi. Stoga je tužitelj dužan tuženici naknaditi prouzročene troškove postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP. Takva je odluka bila zakonita, a i opravdana legitimnim ciljem pravilnog djelovanja pravosudnog sustava te zaštite prava drugih kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica.
16. U konkretnom slučaju, tužitelj nije istaknuo relevantne posebne okolnosti koje bi opravdavale iznimku od primjene jasne zakonske odredbe prema kojoj je stranka koja je u cijelosti izgubila parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka (izostavljena je nekakva kvantitativna procjene razmjernosti troškova u odnosu na financijsko stanje tužitelja, a dosuđeni iznos troškova sam po sebi tomu ne svjedoči). U pogledu razmjernosti dosuđenih troškova, valja naglasiti da ESLJP u presudama Klauz i Cindrić i Bešlić posebno ističe da sama činjenica da su troškovi jednaki odvjetničkoj nagradi ne dokazuje automatski prekomjerni teret ili povredu prava na mirno uživanje vlasništva. Sud pritom ocjenjuje i financijsku situaciju tužitelja te eventualni individualni teret. U konkretnom slučaju, u reviziji nije izneseno niti dokazano da bi dosuđeni iznos troškova od 425,00 eur predstavljao nerazmjerni teret u odnosu na financijsko stanje tužitelja, niti su iznesene relevantne tvrdnje ili dokazi koji bi omogućili takvu kvantitativnu procjenu. Stoga nije utvrđeno da ne postoji razumni odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti te stoga nije došlo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije.
17. Stoga pozivanje tužitelja na drugačiju praksu ovoga suda (Rev-89/2021-2 od 2. ožujka 2021.) nije od utjecaja na naprijed iznijeto pravno shvaćanje.
18. Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i zbog kojih je dopuštena, valjalo je, na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP, odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 19. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
