REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4784/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Maja Bačić, odvjetnica u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž- 69/2024-2 od 7. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3662/2021-32 od 28. rujna 2023., u sjednici održanoj 19. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja se odbija.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-69/2024-2 od 7. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3662/2021-32 od 28. rujna 2023.
2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije navodi pravna pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a koja glase:
"(i.) Dovodi li tužba potrošača podnesena u pojedinačnom postupku, a radi utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem utvrđene ništetnosti odredbe ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca do prekida tijeka zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.)?,
(ii.) Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i odredbe o naknadi za obradu kredita sadržanih u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?
(iii.) Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to dijela odredbe o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?,
(iv.) Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) (članku 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007) odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?,
(v.) Je li odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu članka. 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) (članka 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007), ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja navedene odredbe?
(vi.) Je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022) u slučaju kada nižestupanjski sud utvrdi da je odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) nejasna i nerazumljiva, ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi kako je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja navedene odredbe?".
3. Nadalje, tuženik navodi da nižestupanjski sudovi nisu u svojim odlukama naveli valjane razloge na kojima su temeljili svoje odluke, pa da je time povrijeđeno tuženikovo pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
5. Polazeći od odredbe čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. To iz razloga jer je drugostupanjska presuda utemeljena na pravnom shvaćanju koje je podudarno shvaćanju ovog suda izraženom u odlukama Rev 308/22 od 19. travnja 2022., Rev 2221/18 od 3. rujna 2019., Rev 2245/17 od 20. ožujka 2019. i Rev 719/2024-3 od 22. siječnja 2024.
6. U odnosu na peto pravno pitanje postavljeno u prijedlogu za dopuštenje revizije utemeljeno je na činjenici (da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja te odredbe) koja nije utvrđena u postupku pred nižestupanjskim sudovima pa se ono ne može smatrati važnim pravnim pitanjem u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
7. Budući da u odnosu na postavljena pravna pitanja o prijedlogu za dopuštenje revizije nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučio kao u toč. I. izreke rješenja.
8. Prema ocjeni ovog suda tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo (na pravično suđenje) zajamčeno Ustavom i Konvencijom u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP.
9. Naime u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik je naveo da mu je povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom – pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije). Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštita legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razumnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske prakse koji se odnosi na zaštitu potrošača nije razlog kojim bi tuženik učinio vjerojatnim da bi mu zbog toga bilo povrijeđeno gore navedeno zajamčeno ljudsko pravo. U odnosu na primjenu postupovnih pravila vijeće je ocijenilo da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno iznositi svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predlagati dokaze te se izjasniti u svim navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su dostatno obrazložene te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva pa se nižestupanjske presude ne mogu smatrati niti arbitrarnima niti očito nerazumnima. Zbog navedenog, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravo na pravično suđenje.
10. Slijedom navedenog je na temelju odredbe čl. 389.a st. 1. i 4. ZPP odlučeno kao u toč. II. izreke rješenja.
Zagreb, 19. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
