REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1114/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić, članice vijeća, Slavka Pavkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PŠ, P iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Milanović, odvjetnik u Umagu-Umago, 8. ožujka 6, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, Stalna služba u Pazinu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-2249/2017-2 od 20. rujna 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Pazinu, poslovni broj P-921/2016-14 od 7. srpnja 2017., u sjednici održanoj 19. studenoga 2025.
r i j e š i o j e:
Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja je presuđeno:
"I. Utvrđuje se da je tužitelj stekao pravo vlasništva k. č. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pa je tuženica dužna trpjeti da se izvrši uknjižba prava vlasništva na toj nekretnini s njezinog imena u korist tužitelja.
II. Odbija se tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio utvrđenje da je stekao pravo vlasništva na suvlasničkom udjelu tuženice k. č. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pa da je tuženica dužna trpjeti da se izvrši uknjižba prava suvlasništva na toj nekretnini s njezinog imena u korist tužitelja.
III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici troškove postupka isplatom iznosa od 937,50 kuna (devetstotridesetsedam kuna i pedeset lipa) u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka za iznos od 1.312,50 kuna."
2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je navedena presuda suda prvog stupnja.
3. Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju iz čl.382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92,58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/0 8,57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje u tekstu ZPP), zbog pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije dopuštena.
6. Prema odredbi članka 382. stavka 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalno pravnog ili postupovno pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (izvanrednu reviziju), primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu. koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da pitanje sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
7. U reviziji koju podnosi na temelju odredbe članka 382. stavka 2. ZPP-a stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP). Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, ako su u reviziji izloženi razlozi važnosti, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava.
8. 1. Tuženica je u reviziji naznačila pravna pitanja koja glase:
''1. Je li tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću na nekretnini oznake k č br 1346/ 1 k. o. [katastarska općina] na temelju članka 388 stavak 4 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96)?,
2. Primjenjuju se u postupcima u kojima je tužba podnesena nakon prestanka važenja odredbe članka 388. stavak 4 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96), ta odredba, odnosno nakon 14. prosinca 1999 godine?''
8. 2. Kao razlog važnosti naznačenim pitanjima navedena je odluka revizijskog suda broj Rev-1227/1997-2.
9. U provedenom postupku su nižestupanjski sudovi utvrdili da su tužiteljevi pravni prednici bili u samostalnom i poštenom posjedu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to NŠ od 1950. do 1970. godine, a ĆŠ od 1970. do 2010., temeljem čega su zaključili da su se ispunili uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prije 14. prosinca 1999., posljedično čemu je pravo vlasništva na toj nekretnini dosjelošću stekla ĆŠ, a poslije njene smrti pravo vlasništva te čestice je prešlo u korist njenog sina BŠ koji je vlasništvo prenio tužitelju, dok je u odnosu na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] utvrđeno da NŠ i ĆŠ nisu bili u njenom samostalnom i poštenom posjedu te se nisu mogle ispuniti pretpostavke za stjecanje prava vlasništva u njihovu korist do 14. prosinca 1999., zbog čega je i prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja samo u odnosu na onu nekretninu za koju je dokazao samostalni i pošteni posjed putem svojih prednika.
10. Prvo naznačeno pitanje, prema ocjeni ovoga suda nije važno jer se ono odnosi isključivo na ovaj predmet, a osim toga odgovor na takvo pitanje zavisi isključivo od okolnosti ovog slučaja, zbog čega se odgovor na to pitanje ne bi mogao primijeniti na ostale predmete, te upravo zbog toga ono ne može ni biti važno pitanje u smislu naprijed citirane odredbe ZPP-a.
11. U odnosu na drugo pitanje, a koje se svodi na uračunavanje u vrijeme dosjedanja i vrijeme nakon prestanka važenja odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP-a ovaj sud je dao odgovor u više odluka, a izneseno pravno shvaćanje u pobijanoj odluci ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda, te ni to pitanje, iz tog razloga, nije važno. Tako je u odluci Broj: Rev 2549/2019-2 od 11. srpnja 2023., navedeno: ''23. Odlukom je Ustavnog suda RH broj U-I-58/1997 od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine" broj 137/99) ukinuta odredba članka 388. stavka 4. ZVDSP kojom je bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Nakon ukidanja ove odredbe, interpretaciju članka 388. ZVDSP dao je Europski sud za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske (zahtjev broj 3598/04 od 11. lipnja 2009.), Gashi protiv Hrvatske (zahtjev broj 32457/05) i dr. koji je izrazio slijedeće pravno shvaćanje: "U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao, s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba, snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koju je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U vezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoje drugi suprotstavljeni privatni interesi."
24. Imajući na umu sve naprijed navedeno, uključujući pravno shvaćanje ESLJP, a oslanjajući se i na sudsku praksu najvišeg suda (primjerice, VS RH broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018. i Rev-2111/2017 od 8. rujna 2020.), ovaj sud smatra da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava trećih osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. To znači da je posjednik nekretnine u društvenom vlasništvu stekao pravo vlasništva te nekretnine temeljem spomenute ukinute odredbe dosjelošću uz uvjet da tom njegovom pravu nije bilo suprotstavljenih stečenih prava trećih osoba radi čije je zaštite od nedopuštenog retroaktivnog učinka i ukinuta odredba članka 388. stavka 4. ZVDSP.''
12. Prema pravnom shvaćanju ovog suda donesenom na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/19) održanoj 14. veljače 2019. pod brojem: Su-IV-56/19-2, a sadržanom i u odluci Rev-x-181/2018-2 od 13. ožujka 2019. proizlazi da:
"Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude objektom prava vlasništva) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe", a istovjetno shvaćanje potvrđeno je i u odluci ovog suda Rev-4291/2019-2 od 3. siječnja 2023.
13. Prema tome, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini u društvenom vlasništvu u vrijeme posjedovanja računa se i vrijeme prije 8. listopada 1991., a vlasništvo dosjelošću se stječe ako je protekao rok od 40 godina iz čl. 159. st. 3. i 4. ZVDSP do tužbe 17. studenoga 1999., odnosno podnošenja.
16. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tužitelj u poštenom posjedu nekretnine u razdoblju od 1950.. od 1950. do 1970. (prednik NŠ), a prednica ĆŠ od 1970. do 2010., pa su se na strani tužitelja do podnošenja tužbe (4. srpnja 2016.), ali i do 17. studenoga 1999. ispunili uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću pa je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 159. st. 3. i 4. ZVDSP, a shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci u skladu je sa shvaćanjem revizijskog suda.
17. Odluka revizijskog suda broj Rev-1227/1997-2 10. siječnja 2001., prema kojoj ''Zbog izričite zakonske zabrane takvog stjecanja prije stupanja na snagu tog Zakona pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da se vrijeme posjedovanja stvari u društvenom vlasništvu ne može uračunavati kao vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prije 08. listopada 1991. godine.'', više nije relevantna jer je revizijski sud odstupio od ranije prakse pod utjecajem citiranih odluka USRH, kojom je ukinuta odredba članka 388. stavak 4. ZVDSP i odluka ESLJP u citiranim predmetima pod točkom 11. obrazloženja.
18. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 392.b st. 3. ZPP-a reviziju tuženice odbaciti, te odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb 19. studenoga 2025.
Predsjednica vijeća
Marina Paulić
