Poslovni broj: Usž-103/2024-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić , predsjednice vijeća , Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek , članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja Zelena Bio doo , Poreč , Vukovarska 19 , kojeg zastupa opunomoćenica Anela Troskot , odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ana Blečić Jelenović i Anela Troskot, Rijeka, Frana Supila 11, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske , Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak , Zagreb , Frankopanska 1 , radi inspekcijskog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci , poslovni broj: 5 Us I-426/2023-9 od 16. listopada 2023. , na sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2025.

pretpostavljam da je

I. Odbija se žalba tužitelja Zelena Bio doo , Poreč i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci , poslovni broj: 5 Us I-426/2023-9 od 16. listopada 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Rijeci , poslovni broj: 5 Us I-426/2023-9 od 16. listopada 2023. odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske , Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak , klasa: UP/II-471-02/22-01/389 , urbroj: 513-04-23-2 od 27. siječnja 2023. i rješenja Ministarstva financija , Porezne uprave , Područnog ureda Pazin , klasa: UP/I- 471-02/22-01/77 , urbroj: 513-07-18-22-1 od 23. kolovoza 2022. (točka I. izreke presude) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da prvostupanjski sud u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nije utvrdio činjenično stanje, a uslijed toga pogrešno je primijenio materijalno pravo i o činjeničnom stanju izveo potpuno pogrešne zaključke. Potpuno su zanemareni njegovi navodi, koji čak nisu niti izloženi u presudi, a kamoli obrazloženi razlozi zbog kojih nisu uzeti u obzir pa u tom smislu upućuje na odredbu članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima. Ističe da se sukladno odredbama PDV Direktive (čl. 36), kao i prakse Suda EU, oporezivanje transakcije, kada se radi o isporukama u nizu, mora pripisati i pripisuje se samo jednoj prodaji u lancu, što detaljno obrazlaže. Isporukom unutar EU, zbog načina na koji je organizirana, može se smatrati samo prva isporuka u nizu (između Francuske i Irske), dok su sve preostale isporuke oporezive, ali prema Općem načelu EU, odnosno prema mjestu gdje završava otprema, a ovdje je to bila Italija, a ne Hrvatska. Ističe da je tijekom cijelog provedenog spora tvrdio da je točno da se u konkretnom slučaju radilo o isporukama u nizu, ali da se PDV na te isporuke ne treba platiti u Republici Hrvatskoj, odnosno da je mjesto oporezivanja bila Italija. Navedeno iz razloga jer je prva isporuka unutar zajednice, odnosno prva isporuka u lancu u konkretnom slučaju bila ona od Francuske do Irske, na koju se onda primjenjuje blagodat izuzeća prema članku 138. Direktive, a prodaja koja slijedi navedenu prvu prodaju (a to je ona od Irske do Hrvatske i potom od Hrvatske do Italije), oporeziva je PDV-om u državi odredišta robe, a to je nedvojbeno bio teritorij Italije. Nadalje, navodi da je tijekom postupka istaknuo i obrazložio razloge zašto odluke i rezoniranje Suda EU u predmetu Facet, nije primjenjiva na konkretan slučaj i da se ta odluka ne može uzeti kao paralelna odluka za primjenu zaštitne klauzule i uvođenja dvostrukog stjecanja, međutim, prvostupanjski sud nije uvažio njegove argumente. Prvostupanjski sud ni na koji način nije naveo niti jednom riječju objasnio zašto nije uzeo u obzir i ispitao njegove navode i prigovore, da se mjestom oporezivanja ima smatrati Italija. Napominje da tužitelj nije bio u obvezi registriranja i ishodovanja PDV ID broja u Italiji, a da je prvostupanjski sud utvrđivao tu okolnost, sadržaj presude bio bi bitno drugačiji. Naime, on nije imao obvezu ishodovanja PDV ID broja u Italiji, jer Italija primjenjuje pojednostavljeni postupak za društva koja tamo nemaju ni sjedište niti poslovnu jedinicu, a on u Italiji nema ni sjedište niti poslovnu jedinicu, dakle, protivno navodu tuženika i zaključcima sadržanim u presudi, nije u obvezi ishodovanja PDV ID broja. Da li Italija primjenjuje pojednostavljeni postupak, što taj postupak znači i ima li značenja za konkretan postupak, prvostupanjski sud nije utvrđivao, nego je bez ikakvog kritičkog pristupa poklonio vjeru tuženiku i njegovim navodima. Prvostupanjski sud nigdje ne utvrđuje da se predmetne isporuke imaju smatrati isporukama u nizu pa kako tu okolnost nije odredio, a morao je, nije niti ulazio u konkretan način i modalitete oporezivanja. Prvostupanjski sud jednostavno pogrešno drži da je PDV trebao biti plaćen u Republici Hrvatskoj, propuštajući utvrditi da li je obračunat i plaćen u Italiji jer sudu to, potpuno pogrešno, nije relevantno za presuđenje. Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu i poništi prvostupanjsku presudu te sam otkloni nedostatke i presudom riješi stvar, odnosno poništi rješenje tuženika i tijela prvog stupnja, a podredno, poništi prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu te da mu nadoknadi troškove sastava žalbe.

3. Žalba tužitelja dostavljena je na odgovor tuženiku, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio Sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Prema ocjeni ovoga Suda pobijana presuda prvostupanjskog suda ne može se ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. To stoga jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene rasprave 12. listopada 2023., čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima, a pobijana presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. Zakona o upravnim sporovima te dostatno obrazloženje odlučnih činjenica iz sadržaja priloženih isprava za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava.

7. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku koje slijedi iz spisa javnopravnog tijela dostavljenog prvostupanjskom sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je kod tužitelja proveden porezni nadzor za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2022. kojim su utvrđene nepravilnosti u obračunu poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV), o čemu je sastavljen zapisnik od 6. lipnja 2022. Provedenim nadzorom je utvrđeno da tužitelj u Republici Hrvatskoj nema zaposlenika, poslovni niti drugi skladišni prostor, da se nije registrirao u drugim državama članicama za potrebe PDV-a te da mu je PDV ID obrazac izdan 2015. u Republici Hrvatskoj. U razdoblju od srpnja do studenoga 2019. tužitelj je obavljao djelatnost s irskim poreznim obveznikom Solpland Ltd kao isporučiteljem, talijanskim poreznim obveznikom Verde Bio S.R.L. kao primateljem dobara i tužiteljem kao primateljem računa, ali ne i dobara, a navedena djelatnost je u poslovnim knjigama prikazana kao obavljanje trostranog posla. Utvrđeno je da je Solpland Ltd u zbirnoj prijavi iskazao isporuke prema tužitelju, a tužitelj robu nije primio, već ju je prodao dalje društvu Verde Bio S.R.L., a na izlazne račune od 25. rujna 2019. i 2. prosinca 2019. tužitelj je stavio napomenu: "Oslobođeno PDV-a po čl. 41. st.1. t. a) ZPDV-a". Utvrđeno je da je tužitelj robu stekao od isporučitelja Solpland Ltd pod PDV ID brojem izdanim u Republici Hrvatskoj, a da nije predočio dokumentaciju kojom dokazuje da je na predmetnu robu obračunao PDV. Pored toga proizlazi da je za razdoblje oporezivanja od 1. srpnja do 31. srpnja 2019. netočno iskazao pretporez na temelju računa od 22. srpnja 2019. i računa od 5. srpnja 2019. te da je u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. povezanom društvu Ellegi S.A.S. izdao račun od 17. travnja 2020. za pruženu uslugu za koji nije obračunao PDV te na upit poreznog tijela nije pojasnio tko je predmetnu uslugu izvršio, koje su to usluge te posjeduje li popratnu dokumentaciju. Nadalje, proizlazi da je Solpland Ltd isporučio robu i račun od 30. prosinca 2020. koju tužitelj nije iskazao kao stjecanje u PDV prijavama za 2020. niti je predočio evidenciju o stjecanju, već je pogrešno iskazao stjecanje u prijavi PDV-a, a na otpremnici za predmetnu robu je pečat i potpis tužitelja, a tužitelj je izjavio da je roba uskladištena te potom prodana u Francuskoj. Nadalje proizlazi da je tužitelj izdao račun od 29. listopada 2021. društvu Verde Bio S.R.L. te na upit poreznog tijela nije pojasnio na koje se usluge računi odnose te tko ih je izvršio, obzirom da tužitelj nema zaposlenika.

8. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer po ocjeni ovog Suda tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

9. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio i protumačio mjerodavno materijalno pravo, odnosno odredbe članka 9. stavka 1. i 2., članka 10. stavka 1., 2., članka 30. stavka 1., članka 85. stavka 1., članka 88. stavka 1., članka 89. stavka 1. te članka 41. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18. i 121/19., dalje: ZPDV) te odredbe članka 66. stavka 1., 2. i 4. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18., 32/20. i 42/20., dalje: OPZ) kao i odredbe članka 141. i 168. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (dalje: Direktiva) te odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika.

10. Naime, iz stanja spisa predmeta proizlazi da se predmetno poslovanje tužitelja ne može smatrati trostranim pravnim poslom sukladno članku 10. ZPDV-a i članku 141. Direktive jer Irski porezni obveznik Solpland Ltd je iskazao u zbirnim prijavama isporuke prema tužitelju kao isporuke u okviru trostranog posla, međutim, Solpland Ltd je nabavio robu od poreznog obveznika iz jedne države članice, zatim je robu prodao tužitelju, a tužitelj je robu dalje prodao talijanskom poreznom obvezniku Verde Bio S.R.L. pa proizlazi da suprotno članku 10. ZPDV-a navedene transakcije zaključuju četiri, a ne tri porezna obveznika pa stoga nisu ispunjene pretpostavke, odnosno zakonom propisani uvjeti za oslobođenje od obračunavanja PDV-a. U tom smislu prvostupanjski sud pravilno napominje da se tužitelj u svrhu primjene oslobođenja od obveze plaćanja PDV-a nije na izlaznim računima pozvao na odredbu članka 141. Direktive te stavio napomenu "Prijenos porezne obveze", čime je postupio suprotno članku 10. stavku 3. ZPDV-a. Osim toga, tužitelj neosnovano upire da se na izlaznim računima pozivao na članak 41. stavak 1. ZPDV-a jer se navedena odredba ne odnosi na oslobođenje od PDV-a kod trostranog posla, a nije u zbirnoj prijavi iskazao ni podatke iz članka 89. stavka 1. ZPDV-a što je bio obvezan sukladno članku 10. stavku 5. ZPDV-a. Stoga pravilno ocjenjuju porezna tijela i prvostupanjski sud da se u predmetnom slučaju ne radi o trostranom poslu iz članka 10. ZPDV-a pa predmetne transakcije predstavljaju stjecanje dobara unutar EU te ne podliježu oslobođenju od plaćanja PDV-a.

11. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga Suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

12. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud i porezna tijela su točno i potpuno utvrdili činjenično stanje te pravilno primijenili i protumačili mjerodavno materijalno pravo, a prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima te u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

13. Prema ocjeni ovoga Suda tužitelj neosnovano ističe da je pobijana presuda nezakonita iz razloga jer nije dostatno obrazložena te zbog toga što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve tužbene razloge tužitelja kao i razloge koje je iznosio u upravnom sporu. Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud odgovorio na navode koji su bili odlučni za donošenje odluke u konkretnoj upravnoj stvari. Europski sud za ljudska prava u odnosu na obvezu sudova da obrazlažu svoje odluke, koja obveza proizlazi iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ističe da ta obveza ne podrazumijeva da sudovi trebaju detaljno odgovoriti na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već da se mjera do koje se proteže obveza davanja obrazloženja razlikuje s obzirom na narav odluke i okolnost konkretnog predmeta (Ajdarić protiv Hrvatske br. 20883/09).

14. Nadalje, treba istaknuti da prema dosljednoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske obvezu obrazlaganja odluka ne treba shvaćati kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o naravi odluke i okolnostima određenog slučaja imajući u vidu i obrazloženje koje je stranka dobila u nižestupanjskom postupku koji je prethodio (broj: U-III-1201/18).

15. Žalbeni navodi tužitelja ne predstavljaju pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

16. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

17. S obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom, ovaj Sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka primjenom odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima , a iz istih razloga osnovano je postupio i prvostupanjski sud kada je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

U Zagrebu 19. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća :

Blanša Turić