Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-765/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Kseniji Jakovčević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Irini Daskal, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912, zastupanog po punomoćnici OE, zaposlenici tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1074/2020-53 od 17. ožujka 2023., dana 19. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 1074/2020-53 od 17. ožujka 2023. u dosuđujućem dijelu točke I. te točki III. izreke i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. platiti tužiteljici CE iznos od 829,19 eura/ 6.247,52 kuna[1] na ime naknade plaće sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa kako slijedi:

- 44,99 eura/ 338,96 kn od 15.04.2016.g.,

- 47,22 eura/ 355,76 kn od 15.06.2016.g.,

- 47,22 eura/ 355,76 kn od 15.01.2017.g.,

- 47,34 eura/ 356,72 kn od 15.02.2017.g.,

- 52,08 eura/ 392,40 kn od 15.05.2017.g.,

- 47,54 eura/ 358,16 kn od 15.07.2017.g.,

- 47,54 eura/ 358,16 kn od 15.12.2017.g.,

- 99,60 eura/ 750,40 kn od 15.01.2018.g.,

- 45,96 eura/ 346,32 kn od 15.02.2018.g.,

- 46,15 eura/ 347,68 kn od 15.06.2018.g.,

- 50,54 eura/ 380,80 kn od 15.07.2018.g.,

- 50,54 eura/ 380,80 kn od 15.01.2019.g.,

- 53,69 eura/ 404,56 kn od 15.07.2019.g.,

- 51,15 eura/ 385,36 kn od 15.12.2019.g.,

- 97,64 eura/ 735,68 kn od 15.01.2020.g. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana.“

2. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku platiti tužiteljici 829,19 eura/ 6.247,52 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnice od sljedećeg dana nakon njihovog dospijeća do isplate, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima, a u kojem je dijelu pod točkom II. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 1.459,95 eura/ 11.000,00 kuna.

2. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu točke I. te točke III. izreke žali se tuženik zbog žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu 829,19 eura na ime naknade plaće za blagdane i neradne dane koji su padali od ponedjeljka do petka u razdoblju od siječnja 2016. do prosinca 2019., a kojima tužiteljica kao smjenska radnica zaposlena kod tuženika prema rasporedu radnog vremena nije radila niti trebala raditi.

5. Predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. stavka 1. u svezi čl. 464. st. 2. ZPP-a, dok je odredbom čl. 467. st. 1. ZPP-a određeno da se presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ZPP-a. S obzirom na navedeno, nije uzet u razmatranje žalbeni navod tuženika kojim ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP-a, a niti navod tuženika da je sud prvog stupnja propustio rješenjem utvrditi da je tužitelj djelomično povukao tužbu, čime tuženik sadržajno ukazuje na povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 193. st. 2. u svezi st. 4. ZPP-a.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Također, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju određeno ukazuje žalitelj.

7. Međutim, osnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Iz spisa predmeta proizlazi sljedeće:

- da je tužiteljica kao radnica zaposlena kod tuženika kao poslodavca na radnom mjestu blagajnika naplate cestarine i da joj je rad organiziran u smjenama

- da tužiteljica i drugi radnici kojima je rad organiziran u smjenama rade prema posebnom rasporedu radnog vremena koji je individualiziran na način da im se, ako u jednom mjesecu ne rade na blagdan, taj dan ne evidentira u fond sati za taj mjesec već kao minus sati

- da su Nezavisni cestarski sindikat i Sindikat radnika hrvatskih cesta i autocesta 2011. godine s poslodavcem Hrvatske autoceste d.o.o. sklopili kolektivni ugovor kojim je u čl. 74. bilo propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio, između ostalog, u dane blagdana i neradnih dana utvrđenih zakonom, ako je u te dane po rasporedu bio dužan raditi

- da je 2014. godine između istih stranaka sklopljen novi kolektivni ugovor kojim je u čl. 71. bilo propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio, između ostalog, u dane blagdana i neradnih dana utvrđenih zakonom

- da su 2018. godine tuženik i Nezavisni cestarski sindikat sklopili novi kolektivni ugovor koji je u čl. 74. sadržavao istovjetnu odredbu

- da su Hrvatske autoceste održavanje i naplata cestarine d.o.o., na temelju Ugovora o pripajanju od 13. studenog 2017. i Odluke skupštine pripojenog društva i društva preuzimatelja od 13. studenog 2017., pripojene društvu Hrvatske autoceste d.o.o., ovdje tuženiku

- da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2014. pa do 1. siječnja 2016. tužiteljici i drugim radnicima kojima je rad bio organiziran u smjenama isplaćivao naknadu plaće za blagdane i za druge neradne dane na koje isti prema rasporedu radnog vremena nisu radili, ali da je odlukom uprave nakon 1. siječnja 2016. prestao isplaćivati radnicima navedenu naknadu plaće

- da je fond sati jednak za sve radnike kod poslodavca, s time da radnici koji rade u smjenama ne primaju naknadu plaće za blagdane i neradne dane koji padaju od ponedjeljka do petka, za razliku od radnika koji ne rade u smjenama

- da je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Petri Blašković iz Centar za vještačenja d.o.o. te da iz nalaza i mišljenja vještaka slijedi izračun visine potraživanja tužiteljice, dok iz očitovanja vještaka od 29. ožujka 2021. proizlazi da je tužiteljica u utuženom razdoblju odnosno na dan 31. prosinca 2019. imala saldo slobodnih sati -0,5h, koji je manjak sati evidentiran po osnovi korištenja slobodnih dana

- da tuženik navodi kako je mjesečni fond sati odnosno tužiteljičin raspored uvjetovan preraspodjelom radnog vremena sukladno Planu preraspodjele u skladu s odredbom čl. 66. ZR. te da se dani tjednog odmora evidentiraju kao „slobodni iz smjene“, dok se slobodni dani evidentiraju kao manjak sati zbog rada u preraspodjeli radnog vremena, a ne zbog blagdana od ponedjeljka do petka u koje tužiteljica nije radila, kao i da je utvrđeni manjak sati tužiteljici plaćen sukladno čl. 39. st. 10. KU/18.

9. Tuženik u žalbi ponavlja da se tužbeni zahtjev odnosi na dane koji su prema rasporedu rada bili dani tjednog odmora tužiteljice i na koje ista nije radila niti trebala raditi, dok pravo na naknadu plaće u takvim slučajevima ne proizlazi ni iz jedne odredbe Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj: 33/96, 96/01, 13/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11, 130/11; dalje: Zakon o blagdanima). Smatra da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje kako blagdan ne smije biti tjedni odmor za smjenske radnike, a za ne- smjenske radnike smije. Nadalje, tuženik ističe da razlika u broju odrađenih sati u fondu sati tužiteljice i ne-smjenskog radnika nije posljedica neevidentiranja i neisplate naknade plaće za blagdane tužiteljici kao smjenskom radniku, već činjenice da je tužiteljica radila na neke dane blagdana i zbog toga imala više odrađenih sati u ukupnom fondu sati koji je jednak za sve radnike, ali da je po toj osnovi primila plaću uz povećanje od 150%. U odnosu na zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica radila više od usporednih ne-smjenskih radnika da bi ostvarila istu plaću, tuženik navodi da sud nije obrazložio pojam „iste plaće“ s obzirom da se radi o različitim radnim mjestima. Podneskom od 9. prosinca 2024. upućuje na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

10. Među strankama je, dakle, u žalbenoj fazi postupka sporno ima li tužiteljica pravo na naknadu plaće u danima kada joj dan tjednog odmora pada u dan blagdana, odnosno sporna je primjena odredbe čl. 71. st. 1. Kolektivnog ugovora za Hrvatske autoceste d.o.o. ("Narodne novine" broj 85/14; dalje: KU/14), odnosno čl. 74. st. 1. Kolektivnog ugovora za Hrvatske autoceste d.o.o. (''Narodne novine'' broj: 22/18; dalje: KU/18), a u svezi odredbe čl. 95. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, dalje: ZR) i čl. 7. st. 4. ZR-a, sve u svezi odredbe čl. 5. Zakona o blagdanima.

11. Odredbom čl. 1. Zakona o blagdanima taksativno su navedeni blagdani u koje se u Republici Hrvatskoj ne radi. Odredbom čl. 5. Zakona o blagdanima propisano je da zaposlenici u dane iz članka 1. i 3. toga Zakona imaju pravo na naknadu plaće. Jednako je određeno i u Zakonu o blagdanima, „Narodne novine“ broj 110/19.

12. Odredbom čl. 71. st. 1. KU/14 propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće u vrijeme blagdana i neradnih dana utvrđenih zakonom, a ista odredba sadržana je i u čl. 74. st. 1. KU/18.

13. Odredba čl. 75. ZR-a propisuje da radnik ima pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata, kojem se pribraja dnevni odmor iz članka 74. ZR-a, a koji tjedni odmor radnik koristi nedjeljom te u dan koji nedjelji prethodi, odnosno iza nje slijedi. Ako radnik ne može koristiti odmor u navedenom trajanju, mora mu se za svaki radni tjedan omogućiti korištenje zamjenskog tjednog odmora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu, zbog kojeg tjedni odmor nije koristio ili ga je koristio u kraćem trajanju. Iznimno, radnicima koji zbog obavljanja posla u različitim smjenama ili objektivno nužnih tehničkih razloga ili zbog organizacije rada ne mogu iskoristiti odmor u propisanom trajanju, pravo na tjedni odmor može biti određeno u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata, kojem se ne pribraja dnevni odmor iz članka 74. ZR-a. Nadalje, odredbe čl. 94. i čl. 95. ZR propisuju da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću, a za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće.

14.1. S obzirom na izneseno, za istaknuti je da ne-smjenski radnici koji (kod tuženika) rade od ponedjeljka do petka, dane tjednog odmora koriste u subotu i nedjelju. Stoga, ako blagdan pada u subotu ili nedjelju kada je ne-smjenskom radniku dan tjednog odmora, isti nema pravo na naknadu plaće, a ako blagdan pada na dan od ponedjeljka do petka kada bi radnik trebao raditi no zbog blagdana ne radi, on ima pravo na naknadu plaće za taj dan.

14.2. Smjenski radnici (kod tuženika) nemaju kao dane tjednog odmora određene subotu i nedjelju već im dani tjednog odmora, ovisno o rasporedu smjena i preraspodjeli radnog vremena, padaju u različite dane u tjednu. Ako smjenski radnik radi nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, isti ima pravo na povećanu plaću sukladno citiranoj odredbi čl. 94. ZR-a i čl. 69. KU/14, odnosno čl. 71. KU/18. Slijedom navedenog te analogno ne-smjenskim radnicima, ako dan odmora smjenskom radniku pada na blagdan, isti nema pravo na naknadu plaće za taj dan.

14.3. Činjenica jest da ne-smjenski i smjenski radnici unutar istog fonda sati nemaju i isti fond odrađenih sati, ali zbog navedenog ne-smjenski radnici imaju pravo na povećanu plaću u odnosu na smjenske radnike te navedeno uređenje, prema stavu ovog suda, nema obilježja diskriminacije u smislu odredbe čl. 7. st. 4. ZR-a.

14.4. Naime, do razlike u broju odrađenih sati, odnosno njihovog udjela u fondu sati baziranom na 40-satnom radnom tjednu, ne dolazi zbog neisplate naknade plaće za blagdane na koje je tužiteljica koristila tjedni odmor, već zbog rasporeda rada u smjenskom režimu i preraspodjeli radnog vremena koji su kolektivnim ugovorima predviđeni za radno mjesto tužiteljice. Stoga bilo kakvo obeštećenje u vidu naknade plaće za dane blagdana na koje je tužiteljica koristila tjedni odmor, a zbog činjenice da je udio „odrađenih sati“ tužiteljice u ukupnom fondu sati veći u odnosu na ne- smjenskog radnika, nema nikakvu pravnu osnovu.

15. Sukladno navedenom, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev- 1261/2024 od 8. listopada 2024., koja se odnosi na istog tuženika i činjenično i pravno pitanje, zauzeo je stav da odredbu čl. 5. Zakona o blagdanima u primjeni valja tumačiti na način da je za isplatu naknade plaće za rad blagdanom preduvjet da je radnik po svom radnom rasporedu na taj dan bio dužan raditi (u kojem bi, u slučaju da je radio, ostvario plaću), jer prema unaprijed određenom mjesečnom rasporedu rada tužitelj na utužene blagdane nije imao obvezu rada, već je te dane koristio kao tjedni odmor, neovisno što je u čl. 95. ZR-a propisano: "Za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće", jer se ne radi o situaciji iz citirane zakonske odredbe.

16. Stoga, kako tužiteljica u utužene dane blagdana koji su padali od ponedjeljka do petka nije radila jer je koristila tjedni odmor, odnosno prema rasporedu nije niti trebala raditi, pri čemu tužiteljica i ne tvrdi suprotno, pravilnom primjenom odredbe čl. 5. Zakona o blagdanima u svezi odredbe čl. 95. ZR-a i odredbe čl. 71. st. 1. KU/14 i čl. 74. st. 1. KU/18, valjalo je odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, stoga je na temelju odredbe čl. 373. st. 1. t. 3. ZPP-a odlučeno kao pod točkom I. izreke ove odluke.

17. Budući da je tužiteljica u cijelosti izgubila spor u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao pod točkom II. izreke.

U Zagrebu 19. studenog 2025.

Sutkinja:

Ksenija Jakovčević