Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2853/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj te članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari AĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tihomir Volić, odvjetnik u Odvjetničkom društva Volić, Ružička & Cabadaj Cafuta, sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika [obrt], [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Massimo Činić, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, poslovni broj Pn-81/2023-50 od 29. travnja 2025., dana 19. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, poslovni broj Pn-81/2023-50 od 29. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 3.287,39 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana 29. travnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana, te u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u kojem je tuženiku naloženo nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.814,4 0 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana 29. travnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, poslovni broj Pn-81/2023-50 od 29. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u kojem je tuženiku naloženo nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 250 ,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama i sudi se:

„Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 250 ,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama."

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, poslovni broj Pn-81/2023-50 od 29. travnja 2025. naloženo je tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade imovinske štete iznos od 3.287,39 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana 29. travnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka I. izreke). Navedenom presudom odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovan, a koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 3.287,39 eura koje teku od 6. rujna 2022. pa do 29. travnja 2025. (točka II. izreke). Nadalje, navedenom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.064,40 eura sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate, u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženik, u dijelu pod točkom I. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu, podredno da istu ukine. Tuženik zahtijeva trošak sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP.

5. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.287,39 eura s pripadajućim zateznim kamatama na ime naknade imovinske štete koja je nastala na vozilu tužitelja.

6. Tijekom postupka sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće bitne činjenice:

- da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 6. rujna 2022. u 21,30 sati šteta nastala naletom vozila tužitelja na srneću divljač na [adresa] u [adresa] u [adresa];

- da se tužitelj svojim osobnim automobilom kretao desnom prometnom trakom iz smjera [adresa] u smjeru [adresa], a s južne (desne) strane kolnika je preko pune bankine izašla srneća divljač te je došlo do naleta i prometne nezgode;

- da se tužitelj, kao vozač osobnog automobila OPEL – ZAFIRA, registarske oznake [registarska oznaka], u trenutku naleta na srneću divljač na DC – 28, kretao brzinom od oko 64,22 km/h;

- da tužitelj nije imao nikakvu mogućnost izbjegavanja naleta na divljač jer se srneća divljač pojavila ispred osobnog automobila na udaljenosti 8,20 metara, a na tako maloj udaljenosti tužitelj bi kočenjem mogao izbjeći nalet tek pod uvjetom da se svojim osobnim automobilom kretao brzinom koja je jednaka ili manja od 22,12 km/h,

- da nisu postojali objektivni uvjeti za izbjegavanje ove prometne nezgode,

- da je u prometnoj nezgodi na tužiteljevom osobnom automobilu nastala materijalna šteta u iznosu od 3.287,39 eura,

- da granica područja lovišta kroz [adresa] ne prolazi [adresa], nego [adresa], jugoistočno od mjesta naleta,

- da je lovnik [obrt]" koja je u sastavu [obrt] preuzeo divljač.

7. Sud prvog stupnja slijedom svega navedenog zaključuje da se prometna nezgoda nije mogla izbjeći pri brzini kojom se u tom trenutku osobnim automobilom kretao tužitelj te da zbog iznenadne pojave srneće divljači, koja mu je dolazila s desne strane iz putnog jarka, nije mogao izbjeći nalet na nju. Nadalje, sud prvog stupnja zaključuje da bi se prometna nezgoda mogla izbjeći tek pod uvjetom da se osobni automobil tužitelja kretao brzinom koja je jednaka ili manja od 22,12 km/h, no da se od vozača ne može očekivati da se takvom brzinom kreće kolnikom kada je dozvoljena brzina kretanja 70 km/h.

8. Na ove utvrđene bitne činjenice sud prvog stupnja je primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 1063., članka 1064. i članka 1045. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. – dalje: ZOO) te je presudio kao u izreci pobijane presude.

9. Odredbom članka 1064. ZOO propisano je da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik. U konkretnom slučaju, imovinska šteta na vozilu tužitelja prouzročena je naletom srneće divljači na navedeno vozilo. Divljač predstavlja opasnu stvar u smislu odredbe članka 1064. ZOO, tako da u slučaju štete nastale naletom divljači na vozilo odgovara lovoovlaštenik, ovdje tuženik, koji gospodari lovištem i to po načelu uzročnosti, u skladu s odredbom članka 1063. ZOO.

10. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno odlučio o prigovoru pasivne legitimacije. Tuženik u žalbi navodi da se predmetni štetni događaj nesporno dogodio u naseljenom mjestu, a da je u naseljenom mjestu zabranjeno ustanovljenje lovišta te je jedinica lokalne samouprave za naseljeno mjesto dužna izraditi Program zaštite divljači, čime jedinica lokalne samouprave za područje naseljenog mjesta ima status lovoovlaštenika. Međutim, iz nalaza i mišljenja vještaka gospodarsko-tehničke i prometne struke Zlatka Mlinarića od 18. srpnja 2024. (stranice 87 do 104 spisa), a na koji stranke nisu imale prigovor i koji sud prvog stupnja pravilno prihvaća u cijelosti, proizlazi da se prometna nezgoda dogodila na lovnom području lovišta broj VII/045-DRAŽICA-KOSJEROVICA, a kojim gospodari tuženik (stranica 101-102 spisa). Da lovištem broj VII/045-DRAŽICA-KOSJEROVICA gospodari tuženik proizlazi i iz očitovanja Upravnog odjela za poljoprivredu Bjelovarsko-bilogorske županije od 2. studenog 2023. (stranica 44-46 spisa), a koje očitovanje predstavlja javnu ispravu u smislu odredbe članka 230. stavka 1. ZPP. Slijedom navedenog, neosnovani su žalbeni navodi kojima tužitelj preocjenjuje činjenična utvrđenja i osporava zaključke suda prvog stupnja, koji ne sadrže nikakve argumentirane tvrdnje koje bi zaključke i utvrđenja suda prvog stupnja mogle dovesti u sumnju.

11. Nadalje, niti činjenica da se u vrijeme štetnog događaja nije provodio lov nije od utjecaja na odgovornost tuženika za nastalu štetu i to stoga što je tuženik odgovoran za štetu nastalu uslijed naleta divljači na vozilo tužitelja. Naime, odredbom članka 80. stavka 6. Zakona o lovstvu ("Narodne novine" br. 99/18., 32/19., 32/20. – dalje: Zakon o lovstvu), na koju se tužitelj poziva, propisano je da za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi, odnosno, lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova.

11.1. Međutim, u slučaju kada je došlo do štete na vozilu naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, za odgovornost za štetu mjerodavne su odredbe ZOO, a kako je to i propisano odredbom članka 76. stavka 2. Zakona o lovstvu koja propisuje da u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojim se uređuju obvezni odnosi, ako Zakon o lovstvu ne propisuje drugačije.

11.2. Prema tome, budući da Zakonom o lovstvu nije propisano tko odgovara za štetu nastalu na vozilu u slučaju naleta divljači na vozilo u području lovišta kojim gospodari tuženik kada se nije provodio lov, tada valja primijeniti odredbe ZOO kojima se uređuje odgovornost za štetu. Pri tome, ovaj sud napominje da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke poslovni broj U-I-4249/2018 od 18. lipnja 2019., između ostalog, naveo sljedeće: „14.1. Predlagatelj smatra da nije uređen slučaj u kojem dođe do naleta vozila na divljač, ako se ne provodi lov i ako vozač postupa po propisima koji uređuju područje sigurnosti prometa na cestama. Ustavni sud napominje da iako Zakon o lovstvu ne uređuje u cijelosti tu situaciju, ne može se zahtijevati od zakonodavca da zakonom uredi sve situacije do kojih može doći u svakodnevnom životu, već je na sudskoj praksi da iznađe takva rješenja u sudskim sporovima (do kojih može doći) koja će dati odgovor na tu dilemu predlagatelja na način kojim neće prevaliti svu odgovornost na građane već će odštetnu odgovornost za štete od divljači tumačiti sukladno općim načelima odštetne odgovornosti, odnosno na način kojim će pridonijeti razvoju i očuvanju prirodnog bogatstva i raspodjeli tereta odgovornosti za štetu između države, lovoovlaštenika i vozača.”.

11.3. Slijedom navedenog, premda je odredbom članka 80. stavkom 6. Zakona o lovstvu propisano da je lovoovlaštenik odgovoran za štetu nastalu naletom vozila na divljač ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova, u slučaju kada je do naleta vozila na divljač došlo u vremenu kada se nije provodio lov (i ako je vozač upravljao vozilom sukladno propisima kojima je uređeno područje sigurnosti prometa na cestama, a što je u ovom predmetu utvrđeno provedenim prometnim vještačenjem), ne znači da lovoovlaštenik ne može odgovarati za štetu.

11.4. Naprotiv, upravo zbog toga što je divljač koja se kreće na javnoj cesti opasna stvar, to u slučaju kada je do štete nastale u lovištu naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, lovoovlaštenik i nadalje odgovara po načelu objektivne odgovornosti u smislu članka 1063. ZOO u vezi članka 76. stavka 2. Zakona o lovstvu.

12. Nastavno na navedeno, ovaj sud na žalbene navode kojim tužitelj ističe da divljač na cesti ne predstavlja opasnu stvar ističe sljedeće. Opasna stvar u smislu odredbi članka 1045. stavka 3. ZOO i članka 1064. ZOO je svaka ona stvar, pokretna ili nepokretna, koju, po prirodi stvari čovjek može nadgledati (kontrolirati) i čiji položaj ili uporaba, svojstvo ili samo postojanje znači određenu opasnost za okolinu tako da mora biti nadgledana i uporabljivana s osobitom pozornošću. Divljač na cesti predstavlja opasnu stvar, jer divljač koja se nalazi na cesti predstavlja povećanu opasnost prouzročenja štete na vozilima koja se kreću tom cestom. Stoga, odgovornost tuženika za štetu koja je nastala naletom divljači na vozilo na javnoj cesti je objektivna, što znači da lovačka društva ili udruge za tu štetu odgovaraju po načelu uzročnosti jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar, o kojem je pitanju praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske jedinstvena (tako i Rev-2101/86 od 29. siječnja 1987., Rev-2070/92 od 16. prosinca 1992., Gzz-4/04 od 30. lipnja 2004., Rev-1312/07 od 9. srpnja 2008., Rev-1057/14 od 5. prosinca 2017., Rev-2902/16 od 28. kolovoza 2019. i Rev-1542/24 od 26. veljače 2025.), a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud.

13. Slijedom navedenog, u slučaju nastanka štete uslijed naleta divljači na vozilo u vrijeme kada se nije provodio lov, odgovornost tuženika za tu štetu je objektivna, što znači da tuženik kao lovoovlaštenik za tu štetu odgovara po načelu uzročnosti jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar. Upravo zato, da bi se tuženik mogao osloboditi od obveze naknade štete nastale naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, on je u smislu članka 1067. ZOO morao dokazati da šteta na vozilu potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti odnosno ako dokaže da je šteta nastala radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti. Međutim, tuženik to u ovom sporu nije dokazao.

14. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tužitelju nastala imovinska šteta u iznosu od 3.287,39 eura, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka gospodarsko-tehničke i prometne struke Zlatka Mlinarića od 18. srpnja 2024. (stranice 87 do 104 spisa) te je stoga sud prvog stupnja naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos do 3.287,39 eura u skladu s odredbom članka 1090. ZOO. Naime, tužitelj je dužan dokazati istinitost svojih tvrdnji, a tuženik svojih navoda ili prigovora. Kako je tužitelj nakon prometne nezgode popravio svoje vozilo, ali nema račun za popravak, to je sud prvog stupnja pravilno visinu štete utvrdio na temelju nalaza i mišljenja prometno-tehničkog vještaka Zlatka Mlinarića.

15. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik kao lovoovlaštenik dužan nadoknaditi štetu tužitelju u skladu s odredbama članka 1063., članka 1064. i članka 1045. stavka 3. ZOO.

16. Razmatrajući odluku suda o troškovima parničnog postupka utvrđeno je da je ista pravilna po osnovi (članak 154. stavak 5. ZPP), međutim, ne i po visini odmjerenih troškova (članak 155. ZPP). Osnovano tuženik u žalbi navodi da sud prvog stupnja nije pravilno odmjerio trošak parničnog postupka jer je tužitelju priznao trošak prijedloga za mirno rješenje spora. U konkretnom slučaju prije podnošenja tužbe nije bilo potrebno provesti zakonom propisan postupak mirnog ili drukčijeg ostvarivanja prava, u smislu odredbe članka 354. stavka 2. točke 14. ZPP, stoga prijedlog za mirno rješenje spora nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. ZPP. Valjalo je stoga odbiti tužiteljev zahtjev za nadoknadu troška prijedloga za mirno rješenje spora koji mu je priznat u iznosu od 200,00 eura uz pripadajući PDV u iznosu od 50,00 eura.

17. Kako je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi naložio tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.064,40 eura, valjalo je žalbu odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu kojim je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak u iznosu od 2.814,4 0 eura, te djelomično preinačiti pobijanu odluku, na način da se odbija zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova postupka u iznosu od 250,00 eura.

18. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, odnosno, dijelom potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude, odnosno, dijelom preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu.

19. Kako je tuženik u žalbenom postupku uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu i to u dijelu presude o troškovima postupka, koji zahtjev predstavlja sporedno potraživanje, dok nije uspio sa žalbom u odnosu na glavno potraživanje, tužitelju nije priznat trošak žalbenog postupka u skladu s odredbom članka 154. stavka 5. ZPP u vezi s odredbom članka 35. stavka 2. ZPP, te je primjenom odredbe članka 166. stavka 1. i 2. ZPP odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Zagrebu 19. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Robert Jambor