Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž Ovr-1612/2024-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Vesni Žulj, sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja Addiko bank d.d. Zagreb, (OIB: 14036333877) sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ljiljana Ostović Rakušić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ostović, Rakušić & Slovaček, Osijek, Reisnerova 34, protiv ovršenika TĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnice Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvjetnice u Rijeci, radi ovrhe na nekretninama, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-154/2021 od 6. srpnja 2021., i protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr- 154/2021-8 od 2. listopada 2024., dana 19. studenoga 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba ovršenika izvan žalbenih razloga propisanih odredbom članka 50. stavka 1. točaka 7., 9., 10. i 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br.112/2012., 25/2013., 93/2014., 73/2017., 131/2020., 114/2022. - dalje: OZ), i potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr- 154/2021 od 6. srpnja 2021.

II. Uvažava se kao osnovana žalba ovršenika te se ukida rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ovr-154/2021-8 od 2. listopada 2024. i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

III. O troškovima postupka nastalim povodom žalbe od 10. listopada 2024. odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi suda prvog stupnja na temelju ovršne isprave određena je predložena ovrha te su odmjereni troškovi u iznosu od 10.337,50 kn.

2. Rješenje o ovrsi suda prvog stupnja pobija žalbom ovršenik određeno zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 50. stavka 1. točaka 1., 2., 3., 5., 7., 9., 10. i 11. OZ. Predlaže drugostupanjskom sudu uvažavanjem žalbenih navoda ovršenika ukinuti predmetno rješenje o ovrsi i sve provedene radnje te prijedlog za ovrhu odbaciti, podredno odbiti, uz nadoknadu troškova postupka, uvećanih za troškove žalbe.

3. Rješenjem suda prvog stupnja od 2. listopada 2024. odbijen je prijedlog ovršenika za odgodom predmetne ovrhe kao neosnovan.

4. Rješenje suda prvog stupnja pobija žalbom ovršenik zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud uvažavanjem žalbenih navoda, preinači pobijano rješenje usvajanjem prijedloga za odgodu, uz nadoknadu troškova žalbe sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja odluke do isplate.

5. Žalba protiv rješenja o ovrsi je neosnovana, dok je žalba protiv rješenja od 2. listopada 2024., osnovana.

6. Sud prvog stupnja je na temelju ovršne isprave – ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6. lipnja 2007., solemniziranom po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću, pod brojem OV- 21709/2007 od 6. lipnja 2007, Aneksa br.1 uz ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. kolovoza 2011, solemniziranom po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću, pod brojem OV-21082/2011od 24. kolovoza, Aneksa br. 2 uz ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 16. srpnja 2012., solemniziranom po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću, pod brojem OV-16391/2012 od 17. srpnja 2012., Aneksa br. 3 uz ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. veljače 2013., solemniziranom po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću, pod brojem OV-4410/2013 od 25. veljače 2013., Aneksa uz ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. veljače 2016., solemniziranom po javnom bilježniku Nataši Šuran, pod brojem Ov- 1200/16 od 25. veljače 2016., koji su postali ovršni 23. listopada 2017. (list 36 spisa predmeta), radi ostvarenja novčane tražbine ovrhovoditelja odredio predloženu tražbinu, a koje isprave , u smislu odredbe članka 23. točke 5. OZ predstavljaju valjanu ovršnu ispravu koja je stekla svojstvo ovršnosti, zbog čega nije osnovan žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1., točaka 1. i 2. OZ. Budući da nije protekao rok u kojem se može tražiti ovrha u konkretnom slučaju, to je neosnovan žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 5. OZ.

7. S obzirom na to da je, na temelju rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt- 16/22619-2 od 11. srpnja 2016. upisana promjena tvrtke Hypo - Alpe- Adria - Bank d.d. u Addiko Bank d.d. Zagreb, dakle, da je došlo do promjene naziva ovrhovoditelja, to ovršenik u žalbi neosnovano ističe kako je prijedlog za ovrhu zbog različitog naziva ovrhovoditelja u prijedlogu za ovrhu i ovršnim ispravama, trebalo odbaciti, kao nedopušten.

8. Kako je prethodno navedeno, sud prvog stupnja je predmetnu ovrhu odredio na temelju ovršnih isprava u smislu odredbe članka 23. točke 5. OZ, a ne na temelju izvoda iz poslovnih knjiga kao vjerodostojne isprave, pa su u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani.

9. Kako predmetna ovršna isprava nikada nije ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage, niti je na drugi način izgubila svoju djelotvornost, to nije ostvaren niti žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 3. OZ, na koji razlog u žalbi upire ovršenik.

10. Ispitujući pobijano rješenje o ovrsi u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge propisane odredbom članka 50. stavka 5. OZ, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te na bitne povrede odredaba postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014, 70/2019,80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, u vezi s člankom 21. stavkom 1. OZ, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede (ovršnog) postupka.

11. Što se tiče žalbenih razloga iz odredbe članka 50. stavka 1. točke 7. (da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika), točke 9. (visina tražbine utvrđena u izvodu iz poslovnih knjiga) te točaka 10. i 11. OZ (da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom), sud prvog stupnja će uputiti ovršenika na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u smislu odredbe članak 52. stavka 3. OZ, jer o osnovanosti navedenih žalbenih razloga nije ovlašten odlučivati ovršni, već parnični sud.

12. Ovršenik žalbom osporava i tražbinu ovrhovoditelja navodeći da se ista temelji na ništetnoj ovršnoj ispravi – ugovoru o kreditu koji sadrži nepoštene ugovorne odredbe kojima su jednostrano ugovorene obveze banke i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo pri čemu se poziva na utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, te na sudsku praksu Suda Europske unije, ističući da je protiv ovrhovoditelja podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi iz ugovora o kreditu, pripadajućih Aneksa, valja odgovoriti kako je sud u ovršnom postupku ograničen pravnim sredstvima i procesnim odredbama koje su propisane Ovršnim zakonom. Prema odredbama u ovom postupku važećeg Ovršnog zakona nije propisana mogućnost ispitivanja ništetnosti ugovora, odnosno poštenosti odredbi ugovora o kreditu, niti ovršni sud raspolaže potrebnim činjenicama i pravnim elementima za ocjenu njihove eventualne nepoštenosti kako je to navedeno u odluci suda Europske unije od 26. siječnja 2017., C-421/14, zbog čega unutar ovršnog postupka nije moguće ispitivati je li ugovor o kreditu ništetan ili nije, niti je moguće ispitivati poštenost odredbi ugovora o kreditu, kao niti opseg tražbine i slučaju eventualne djelomične ništetnosti ugovornih odredbi (u tom smislu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj Rev- 1371/2021- 2 od 17. listopada 2023.). Međutim, žalitelju valja odgovoriti kako nema zapreke da sud prvog stupnja postupajući po žalbi ovršenika ne uputi u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, prema odredbi članka 52. stavka 3. OZ i da se žalbeni razlog ništetnosti ovršne isprave ugovora o kreditu ne razmatra u okviru žalbenog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. OZ, a koji žalbeni razlog ovršenik već i ističe u žalbi, a o kojem žalbenom razlogu nije ovlašten odlučivati ovršni već parnični sud, kako je to prethodno navedeno.

13. Slijedom navedenog, valjalo je, žalbu ovršenika protiv rješenja o ovrsi, izvan žalbenih razloga propisanih odredbom članka 50. stavka 1. točkama 7., 9., 10. i 11. OZ, odbiti kao neosnovanu, i potvrditi pobijano rješenje o ovrsi suda prvog stupnja (članak 380. točka 2. ZPP, u vezi s člankom 21. stavak 1. OZ).

14. Nadalje, rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan prijedlog za odgodu ovrhe, u bitnom uz obrazloženje kako ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, jer se ovršenik ne može protiviti ovrsi budući da je ovrhovoditelj prema članku 77 stavku 1 OZ stekao založno pravo radi osiguranja tražbine čije prisilno ostvarenje ostvaruje na tom predmetu ovrhe, a da je s druge strane nepravomoćno odbijen ovršenikov tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ovršne isprave u ovom postupku a ako bi se kasnije eventualno posebno utvrđivalo je li ovrhovoditelj pravilno obuhvatio sve pretplate prilikom vršenja konverzije u postupku isplate i dosudila se isplata ovršeniku, da bi on svoje preplaćene iznose mogao bez problema naplatiti od ovrhovoditelja koji je banka, a koja je uvijek solventna.

15. Sud prvog stupnja je donoseći odluku o prijedlogu za odgodu ovrhe, međutim, ispustio iz vida sudsku praksu Suda Europske unije, u predmetu C-407/18 povodom zahtjeva za prethodnu odluku T protiv Addiko Bank d.d., , a u kojem je predmet činjenični supstrat nacionalnog postupka bio gotovo istovjetan predmetnom- ovrhovoditelj, bankarska institucija inicirala je protiv korisnika kredita ovršni postupak na osnovu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta a u odnosu na čije je odredbe ovršenik prigovarao (djelomičnoj) ništetnosti. Sud Europske unije je, u analizi načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ), a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhe, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju je li odnosna nacionalna odredba slovenskog Ovršnog zakona (koja je gotovo istovjetna odredbi članka 65. stavak 1. OZ) čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije (dakle Direktive Vijeća 93/13/EEZ), te je zaključio kako u procesnoj situaciji, u kojoj sud, koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu, ne može provoditi kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača, a koji u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu, već navedeno tek naknadno i eventualno može učiniti parnični sud kojemu se potrošač obrati tužbom za utvrđivanje ništetnosti takvih nepoštenih odredbi, i da je vjerojatno da će pljenidba nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe kao nepoštene, a šteta koju bi potrošač u tom slučaju i ostvario, no, á posteriori, da bi kao da bi kao vid pravne zaštite bila nepotpuna i nedovoljna i ne predstavlja niti odgovarajuće niti učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe.

15.1. Slijedom navedenog, a budući da je Sud u presudi C-407/18, dakle, utvrdio da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu, to je evidentno da u istovjetnoj činjeničnoj i materijalno-pravnoj situaciji veže i sud prvog stupnja, a kako načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne direktive i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići, to će sud prvog stupnja, imajući u vidu navedeno tumačenje Suda te okolnost da iz spisa predmeta proizlazi da postupak po tužbi ovršenika radi utvrđenja ništetnosti (pojedinih) odredaba ugovora o kreditu, još nije pravomoćno okončan (što će sud prvog stupnja provjeriti), ponovno odlučiti o prijedlogu za odgodu ovrhe imajući u vidu tumačenje Suda da će prethodno navedenom zahtjevu biti udovoljeno određivanjem odgode ovrhe do pravomoćnog okončanja parnice radi utvrđenja ništetnosti ovršnih isprava, odnosno proglašenja ovrhe nedopuštenom.

15.2. Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP, u vezi s odredbom članka 21. stavka 1. OZ, pobijano rješenje, kojim je odbijen prijedlog za odgodu ovrhu, ukinuti, i predmet u tom dijelu vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

16. Na temelju odredbe članka 166. stavka 3. ZPP u vezi s odredbom članka 21. stavka 1. OZ , odlučeno je da će se o troškovima žalbe od 10. listopada 2024., odlučiti u konačnoj odluci.

U Zagrebu 19. studenoga 2025.

Sutkinja:

Vesna Žulj