Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-277/2023-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatsko šumarsko društvo iz Zagreba, Trg Mažuranića 11, OIB: 11405440075, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Kos, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Sveučilište u Zagrebu, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije iz Zagreba, Marulićev trg 19, OIB: 71259740533, zastupanog po punomoćniku Vinku Knezoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1115/2021-99 od 3. lipnja 2022., ispravljene rješenjem istog suda, poslovni broj P-1115/2021-109 od 6. prosinca 2023. te žalbi tuženika protiv rješenja istog suda, poslovni broj P-1115/21- 105 od 20. srpnja 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 19. studenog 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1115/2021-99 od 3. lipnja 2022., ispravljena rješenjem istog suda, poslovni broj P- 1115/2021-109 od 6. prosinca 2023. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca istog suda.

II. Ukida se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1115/21-105 od 20. srpnja 2022.

III. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.372.920,60 kn/182.217,88 €[1] sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako je pobliže navedenog u izreci prvostupanjske presude kao i da mu tuženik naknadi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 252.167,87 kn/33.468,43 €.

1.2. Rješenjem istog suda poslovni broj P-1115/21-105 od 20. srpnja 2022. odbijen je prijedlog tuženika od 15.06.2022. za donošenjem dopunskog rješenja.

2.1. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

2.2. Protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog tuženika za donošenjem dopunskog rješenja žali se tuženik zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP te predlaže preinačiti prvostupanjsko rješenje i donijeti dopunsko rješenje o troškovima postupka na način da se obveže tužitelja na nadoknadu tuženiku troškova parničnog postupka uvećanih za zatezne kamate tekuće od 3.6.2022. uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja osporava žalbene navode tužitelja u cijelosti kao neosnovane te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

4. Žalbe su osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao vlasnika protiv tuženika kao prijašnjeg posjednika nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi uredske prostorije u prizemlju i podrumu zgrade [adresa], u koji prostor se ulazi iz [adresa], radi isplate utuženog iznosa od 1.372.920,60 kn/182.217,88 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose počevši od 20. siječnja 1999. pa zaključno do 15. prosinca 2003., za korištenje tuđe stvari, odnosno predmetne nekretnine u vlasništvu tužitelja u utuženom razdoblju.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama u kojima se ista pobija žalbom, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, kao i na žalbene navode koje ističe žalitelj, ovaj sud je utvrdio da je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe tuženik budući prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni stanju spisa.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka na temelju provedenih dokaza je utvrđeno:

- da među strankama nije sporno da nije zaključen ugovor o zakupu ili neka druga vrsta ugovora kojim bi stranke regulirale činjenicu da je tuženik koristio predmetni poslovni prostor u vlasništvu tužitelja kao niti da je tuženik više od četrdeset godina radio u predmetnom prostoru (list 248 spisa), u razdoblju od (najmanje) 1961. kada je predmetna nekretnina nacionalizirana do 1. listopada 2006., kada je tuženik tužitelju predao u posjed predmetni prostor i dao mu ključeve od istog, a nije niti sporno da je tužitelj vlasnik predmetnog prostora;

- da iz dopisa tuženika upućenog Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa od 8. ožujka 2025. proizlazi da se tuženik obraća Ministarstvu te navodi da tuženik zajedno sa svojim pravnim prednicima koristi predmetni sporni prostor od 1953. te tijekom svih godina između korisnika prostora i njegovog vlasnika nije potpisan nikakav ugovor o najmu niti bilo koji drugi oblik ugovora;

- da iz uvida u zemljišno-knjižni izvadak proizlazi da je zemljišnoknjižni vlasnik na predmetnoj nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisan upravo tužitelj, a u samom izvatku vidljivo je da su posebno opisane i etaže s naznakom prostorija koje su upisane na ime tužitelja;

- da iz rješenja Komisije za nacionalizaciju od 17. travnja 1961. proizlazi da je predmetna nekretnina - sagrađena na kč. br. [katastarska čestica], upisana u zk. ul. [broj ZK uloška]., k. o. [katastarska općina], nacionalizirana i postala društveno vlasništvo, ali da su kao posebni dijelovi zgrade od nacionalizacije izuzete one poslovne prostorije točno poimence navedene u t. II Rješenja od 17. travnja 1961. (podrumske prostorije, prostorije u prizemlju, na prvom i na drugom katu) i koje su u zemljišnim knjigama posebno i opisno označene (točke od a) do g) prema zk izvatku na listu 56-57);

- da se temeljem Zakona o vraćanju dijela zgrade Šumarski dom Savezu inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Hrvatske, tužitelju vraćaju prava u pogledu korištenja i raspolaganja kao društvenim sredstvom dijela zgrade Šumarski dom, sagrađene na kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška]., k. o. [katastarska općina], nacionaliziranog upravo rješenjem Komisije za nacionalizaciju od 17. travnja 1961. tako da je dio predmetne nekretnine bio izuzet od nacionalizacije samim rješenjem Komisije za nacionalizaciju od 17. travnja 1961., a onaj dio nekretnine koji je bio temeljem tog rješenja nacionaliziran i postao društveno vlasništvo, vraćen je tužitelju temeljem Zakona 1977. Dakle, predmetna je zgrada danas u tužiteljevom vlasništvu, budući određeni dijelovi predmetne zgrade nisu nikada ni bili nacionalizirani, a oni dijelovi koji su bili, tužitelju su temeljem Zakona 1977. vraćeni;

- da je tuženik koristio predmetni poslovni prostor od 1953. pa do 10. studenog 2006. kada se je iselio iz predmetnog poslovnog prostora,

- da iz dopisa tužitelja od 21. studenog 1997. proizlazi da obavještavaju tuženika da su ga već pozvali da podmiri svoja dugovanja prema tužitelju, a koja se odnose na poslovni prostor koji koriste kod tužitelja te ih pozivaju da odnose usklade sa Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Zakonom o zakupu;

- da iz dopisa tuženika od 19. svibnja 2005. proizlazi da se obvezuju iseliti iz prostorija tužitelja do kraja 2005. dok iz dopisa tužitelj od 17. listopada 2005. proizlazi da tužitelj ukazuje na nespremnost tuženika glede bilo kakvog dogovora glede najma prostora, višekratnim obećanjima, a neizvršenjem iseljenja;

- da iz iskaza svjedoka FF, glavnog tajnika tužitelja od 1995. do 2005. proizlazi da je tokom njegovog mandata bilo pokušaja da se s tuženikom dogovori naplata naknade za korištenje, ali unatoč pregovorima to nije učinjeno te tužitelj nikada tuženiku nije dozvolio da se predmetni prostor koristi bez naknade. Isto tako, proizlazi da mu je poznato da je tijekom cijelog razdoblja u kojem je tuženik koristio predmetni poslovni prostor bilo govora od tome ili da tuženik koristi taj prostor ili da se iz njega iseli iako se ne sjeća nekog konkretnog datuma;

- da iz iskaza zz tuženika CF, koji je bio prodekan od 1. listopada 2005. do 2009. proizlazi da su on i tadašnji dekan pokušali riješiti tu nastalu situaciju, a u razgovorima sa tužiteljem su primarno razgovarali o iseljenju dok je na upit da li je između stranaka postojao neki dogovor da se naknada za korištenje ne bi plaćala, svjedok je odgovorio da pisanog traga o takvom dogovoru nije bilo.

8. Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev smatrajući da je tužitelj podneskom od 12. srpnja 2012. preinačio tužbeni zahtjev postavivši eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, a o kojem se u ovom postupku jedino i raspravlja, i to iz razloga što se prvotni zahtjev postavljen kao prijedlog za ovrhu temeljio na, po navodima tužitelja, ugovornom odnosu, dok se eventualno kumulirani temelji na činjenici, kako tužitelj sam iznosi, da je tuženik koristio predmetni poslovni prostor bez ikakve pravne osnove, slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da se ne radi o identičnom činjeničnom suptratu, već o značajno izmijenjenom činjeničnom suptratu pa iako se djelomično radi o identičnim činjenicama, kao o činjenici korištenja predmetnog prostora, te činjenici plaćanja odnosno ne plaćanja istoga, prvostupanjski sud smatra da se kod utvrđivanja činjeničnog stanja treba dokazivati ipak drugačiji činjenični suptrat.

9. Stoga, prvostupanjski sud utvrđuje da se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev treba se procjenjivati kroz odredbe čl. 164. i čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 146/08 i 38/09, dalje: ZV), a da bi se pravilno primijenile odredbe čl. 164. i čl. 165. ZV, valjalo bi utvrditi odlučne činjenice među strankama, a to je da li je u utuženom razdoblju tuženik posjedovao poslovni prostor tužitelja, da li je taj prostor u vlasništvu tužitelja i da li je tuženik bio pošten ili nepošten posjednik predmetnog poslovnog prostora, a zatim i visinu naknade posjedovanja. Stoga, prvostupanjski sud utvrđuje da iako je točno da se nova činjenična osnova koja ne mijenja tužbeni zahtjev može iznijeti u već podnesenoj tužbi, ali tada dolazi, kao u ovom slučaju, do preinake tužbe, a obzirom je time izmijenjen identitet tužbenog zahtjeva, to prvostupanjski sud smatra da se radi o drugoj činjeničnoj osnovi odnosno bitno drugačijem činjeničnom suptratu, koji zahtjeva i utvrđivanje drugih relevantnih činjenica (poštenje tuženika) pa kako je u ovom slučaju izmijenjen tužbeni zahtjev, odnosno došlo je do preinake tužbe koja je podnesena izvan predviđenog zastarnog roka iz odredbe čl. 165. st. 2. ZV, jer vlasnikovo traženje naknade zastarijeva u roku od tri godine od kada je stvar predana. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj podnio prijedlog za ovrhu temeljem računa kao vjerodostojne isprave, a koji se ne može izdati ukoliko među strankama nije sklopljen ugovor pa zaključuje da je osnovano za očekivati da tužitelj potražuje, a sve do preinake, potraživanja s osnova sklopljenog ugovora, a u kojem su slučaju odlučne činjenice da ugovor postoji, da je tuženik koristio predmetnu nekretninu, te da za isto nije tužitelju platio zakupninu, tako da prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev kao u izreci pobijane odluke.

10. Takva utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda se ne mogu prihvatiti, a i počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

11. Među strankama je sporno da li je tužitelj podneskom od 12. srpnja 2012. kada je postavio eventualni kumulirani tužbeni zahtjev na način da ukoliko sud ne usvoji zahtjev kojim se održavaju na snazi platni nalozi sadržani u predmetnim rješenjima o ovrsi, traži da sud ukine predmetne platne naloge i naloži isplatu iznosa od 1.372,920,60 kn sukladno nalazu i mišljenju vještaka, preinačio tužbeni zahtjev promjenom iz prvotnog traženja plaćanja zakupnine u traženje plaćanja naknade za korištenje temeljem uporabe tuđe stvari/stečenog bez osnove navodeći da je tužitelj time "ne samo činjenično, već i pravno izmijenio svoj tužbeni zahtjev" - a što bi davalo osnovu prigovoru zastare toga potraživanja - ili se radi samo o promjeni pravne osnove i istom tužbenom zahtjevu tužitelja. Dakle, sporno je da li je tužitelj podnošenjem prijedloga za ovrhu te platnim nalozima sadržanim u rješenjima o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu broj Ovrv-5320/02 od 9. siječnja 2003. i poslovni broj Ovrv-148/05 od 21. lipnja 2005. te platnim nalozima sadržanim u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-5320/2002 od 9. siječnja 2002., rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-148/05 od 21. lipnja 2005. i u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-28808/04 od 3. travnja 2006. zahtijevao namirenje upravo tražbine koju je utužio eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom i upravo u utuženoj visini.

12. Valja reći da u okolnostima konkretnog slučaja, kraj utvrđenih činjenica - navedenih, prihvaćenih istinitim i po prvostupanjskom sudu, a koje uostalom u svojoj suštini nisu bile (obzirom na sadržaj tuženikova prigovora ili odgovora na tužbu) niti jesu sporne, a glede toga da se sada sporno potraživanje tužitelja odnosi na razdoblje u kojem je tuženik prostor koristio bez ugovornog odnosa koji mu je davao osnovu posjeda, dakle bez pravne osnove jer među strankama nije bilo sporno da nije sklopljen ugovor o zakupu, time što je tužitelj postavio eventualno kumulirani zahtjev navodeći da sporni iznos potražuje budući da je tuženik koristio tuđu stvar (nekretninu) i da mora njemu predati svu korist od takvog korištenja, za zaključiti je da tužitelj nije preinačio svoju tužbu već je samo naveo na kojemu materijalnom pravu temelji svoje traženje zbog korištenja njegove nekretnine.

13. Konkretno, tužitelj je svojim podneskom od 12. srpnja 2012. promijenio jedino osnovu svoga zahtjeva - temeljenog (u ovome konkretnom slučaju) i dalje na navedenim (utvrđenim, pa i nespornim) činjenicama, odnosno njime je nedvosmisleno istakao samo prema kojem mu materijalnom pravu (što nije niti trebao: obzirom da materijalno pravo mora poznavati sud i primijeniti ga na utvrđene činjenice neovisno od onog kojeg stranka sugerira prihvatiti) pripada utuženi iznos - a time ni objektivno niti subjektivno nije preinačio svoje traženje. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 1169/2022-2 od 26. ožujka 2024.)

14. To tim više što je tužitelj već od samog početka svoj tužbeni zahtjev temeljio na činjenici bespravnog korištenja predmetnog poslovnog prostora od strane tuženika jer je među strankama bilo nesporno da nije sklopljen ugovor o zakupu pa činjenica da tužitelj pokrenuo postupak na temelju računa za plaćanje zakupnine ne ukazuje da je tužitelj potraživao isplatu zakupnine na temelju ugovornog odnosa već je i tada tražio naknadu za korištenja tuđe stvari bez naknade u visini zakupnine. Prema tome, iako je tužitelj za navedeno bespravno korištenje izdao tuženiku račune, ova okolnost ne utječe na konkretan činjenični supstrat, odnosno na istovjetnost identiteta tužiteljeva potraživanja – tuženik je bez pravne osnove koristio poslovne prostore u vlasništvu tužitelja, unatoč pozivima tužitelja odbijao je iz istih iseliti, a također je odbijao i pravno regulirati odnos s tužiteljem, sklapanjem ugovora o zakupu.

15. Također, navedeno potvrđuju i navodi tužitelja iz podneska od 15. studenog 2004. gdje je tužitelj izričito naveo da je točno da tužitelj nikada nije imao s tuženikom zaključen ugovor, međutim da tuženik nesporno koristi poslovni prostor u vlasništvu tužitelja te da je s tog osnova dužan platiti tužitelju odgovarajuću naknadu. Isto tako, u podnesku od 15. prosinca 2006. tužitelj navodi da je između stranaka nesporno da je tuženik koristio predmetni prostor u utuženom razdoblju, da je primao fakture za korištenje istog prostora, koje nije vraćao tužitelju te da iz navedenog razloga ne može izbjeći obvezu plaćanja, a isto tako, u podnesku od 2. listopada 2007. tužitelj ponavlja da je tuženik predmetni poslovni prostor koristio te da nije plaćao tužitelju naknadu za korištenje istog prostora bez pravne osnove te mu je dužan platiti naknadu u visini zakupnine utvrđene nalazom i mišljenjem pa uređuje tužbu i tužbeni zahtjev tako da potražuje isplatu iznosa od 823.752,36 kn/109.330,73 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća do isplate (list 117 prvostupanjskog spisa).

16. Slijedom toga, ne može se prihvatiti stav prvostupanjskog suda da je tužitelj tek podneskom od 12. srpnja 2012. preinačio tužbeni zahtjev kada je isplatu naknade za korištenje njegove nekretnine već potraživao u podnesku od 2. listopada 2007. Isto tako, nejasni su i proturječni zaključci prvostupanjskog suda da je tužitelj je podnio prijedlog za ovrhu temeljem računa kao vjerodostojne isprave, a koji se ne može izdati ukoliko među strankama nije sklopljen ugovor pa da je osnovano za očekivati da tužitelj potražuje, a sve do preinake, potraživanja s osnova sklopljenog ugovora, kada je među strankama nesporno nije sklopljen Ugovor o zakupu.

17. Naime, tuženik je predmetni poslovni prostor u navedenom (utuženom) razdoblju posjedovao bez ovlaštenja da ga posjeduje ili bez osnove koja bi mu davala pravo da ga posjeduje iako je, kako to proizlazi iz stanja spisa znao da mu ne pripada pravo da ga posjeduje, a imajući u vidu da je polovica predmetne zgrade inicijalno i bila izuzeta od nacionalizacije rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri Narodnom odboru općine Donji Grad, Zagreb, broj: 04/KN-609/8-1959 od 17. travnja 1961. i ostavljena u vlasništvu tužitelja (dakle, nije bila niti nacionalizirana), dok je ostatak zgrade, koji je predmetnim rješenjem bio nacionaliziran, vraćen tužitelju Zakonom o vraćanju dijela zgrade ... Savezu inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Hrvatske, dakle ex lege. Isto tako, iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj dostavio rješenje Općinskog suda u Zagrebu posl. broj Ps-37/84 od 18. listopada 1989., zatim rješenje Okružnog suda u Zagrebu posl. broj Gž-2679/86 od 6. svibnja 1986., rješenje Općinskog suda u Zagrebu posl. broj Ps-37/84 od 7. svibnja 1985. te rješenje Okružnog suda u Zagrebu posl. broj Gž-6263/90 od 18. prosinca 1990., iz kojih je razvidno da je tužitelj još 80-ih godina prošlog stoljeća pokrenuo sudske postupke radi iseljenja tuženika iz predmetnog poslovnog prostora.

18. Slijedom navedenog, predmet spora u odnosu na upotrebu predmetnih nekretnina bez plaćanja naknade za tu upotrebu, valja razriješiti prema odredbama čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/2000. i 73/2000. - dalje: ZV-a) kojima je uređen "pravni položaj nepoštenoga posjednika", a kojima je propisano: (stavak 1.) "Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario." i (stavak 6.) "Od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.", sve u svezi s odredbom čl. 18. st. 3. ZV-a, prema kojoj: "Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.".

19. Dakle, polazeći od činjenice da tužitelj od početka i tijekom cijelog postupka ponavlja da je s tuženikom u sporu oko predmetnog poslovnog prostora, kao i da je tuženik dugi niz godina odbijao iseliti iz tog prostora ne plaćajući naknadu za njegovo korištenje, tada je upravo te činjenice valjalo ispitati i raspraviti jer navedene okolnosti, ponekad i same za sebe, ali i u odnosu na druge važne činjenice, sukladno čl. 18. st. 3. ZVDSP-a, mogu biti više nego dovoljne za pravilno utvrđenje i ocjenu posjednikovog poštenja ili nepoštenja.

20. Ovdje treba istaknuti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2477/2015 izrazio pravno shvaćanje koje se odnosi na ovakvu pravnu situaciju, prema kojem je, u situaciji kada je tuženik posjedovao stvar bez ovlaštenja ili bez osnove koja bi mu davala pravo na posjed, iako je pritom "obzirom na okolnosti slučaja" znao ili mogao znati da mu ne pripada pravo na posjed, pravilno tuženika tretirati nesavjesnim ili nepoštenim posjednikom i obveznikom isplate tužitelju.

21. Slijedom navedenog, u obrazloženju pobijane presude izostali su jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, stoga je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, zbog koje se pobijana presuda ne može ispitati.

22. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca (čl. 371. ZPP).

23. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 4. ZPP), dok je odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

24. U ponovnom suđenju sud će postupiti u skladu sa izraženim pravnim shvaćanjem u ovoj odluci te otkloniti uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje mu je ukazano ovom odlukom te će valjanom ocjenom svih izvedenih dokaza sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a uz pravilnu primjenu materijalnog prava provesti postupak u kojem će utvrditi sve odlučne činjenice relevantne za donošenje odluke. Također, prvostupanjski sud će u ponovnom postupku ponovno ocijeniti dokaze koji su izvedeni tijekom postupka te po potrebi provesti i ostale predložene dokaze nakon pri čemu će imati u vidu izražena stajališta ovog suda, a ujedno će odlučiti i o prigovoru zastare istaknutom od strane tuženika nakon čega će moći donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

25. U odnosu na tuženikovu žalbu protiv rješenja kojim je odbijen prijedlog tuženika za donošenjem dopunskog rješenja, valja reći da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada tuženiku nije dosudio zatražene kamate na dosuđeni trošak, a ujedno je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijano rješenje sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati.

26. Naime, odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22), a koja odredba se primjenjuje na sve postupke koji su u tijeku, propisano je da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a o zatraženim zateznim kamatama na iznos parničnih troškova odlučuje sud na zahtjev stranke.

27. Stoga, kako je tuženik još u podnesku od 25.1.2022. zatražio od suda nadoknadu parničnih troškova uvećanih za zatezne kamate prema propisanoj stopi, to bi mu pripadale sukladno odredbu čl. 151. st. 3. ZPP-a odnosno odredbi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22) i zatezne kamate na trošak ukoliko uspije u parnici, tako da je pobijano rješenje ukinuto te odlučeno kao u izreci pod točkom II. (čl. 380. toč. 3. ZPP).

28. Zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je neosnovan jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja ovog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP - toč. IV. izreke).

U Zagrebu 19. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić