REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3387/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vladimir Margan, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlozima tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 729/2025-2 od 1. travnja 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-1482/2019-68 od 4. prosinca 2024., u sjednici održanoj 19. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Dopušta se tužitelju ZK podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-729/2025-2 od 1. travnja 2025. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-1482/2019-68 od 4. prosinca 2024. i odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose preplata na ime utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF, tekućih od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana 30. rujna 2015., kao i pod točkom II. izreke, u odnosu na pitanje:
„Ima li potrošač (tužitelj), unatoč tome da je sklopio sporazum s bankom (tuženikom) te proveo konverziju na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15. - dalje: ZIDZPK), pravo na isplatu zateznih kamata obračunatih na pojedine preplaćene iznose po osnovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a koje su odredbe utvrđene ništetnima?“.
II. Odbija se prijedlog tuženika Zagrebačke banke za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljeno pravno pitanje.
III. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Zagrebačke banke d.d. u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovara na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-1482/2019-68 od 4. prosinca 2024., pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 5.710,79 EUR-a (na ime preplate s osnova promjene kamatnih stopa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos (pobliže naveden pod točkom I. izreke) od dospijeća pa do isplate, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 11.819,16 EUR-a (na ime preplate s osnova tečajnih razlika) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos (pobliže naveden pod točkom II. izreke) od dospijeća pa do isplate, a pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos 3.923,23 EUR- a (na ime nepriznate svote umanjenja glavnice u provedenoj konverziji) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. siječnja 2016. do isplate. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.438,96 EUR-a u roku od 15 dana sa zateznom kamatom tekućom od 4. prosinca 2024. do isplate, a pod točkom V. izreke odbijen je preostali zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška sve preko iznosa utvrđenog u točki IV. izreke presude do traženog iznosa od 13.058,88 EUR-a.
2. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 729/2025-2 od 1. travnja 2025. preinačena je navedena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i IV. izreke te je u tom dijelu pod točkom I. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplate iznosa 5.710,79 EUR-a, zatim iznosa 11.819,16 EUR-a, sve sa zateznim kamata tekućim na svaki pojedini iznos (pobliže naveden u izreci drugostupanjske presude od dospijeća pa do isplate), te iznosa 3.923,23 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. siječnja 2016. pa do isplate, a pod točkom II. je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove cijele parnice.
3. Tužitelj i tuženik su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv navedene drugostupanjske presude.
4. Tužitelj nije podnio odgovor na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.
5. Tuženik u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja predlaže da se prijedlog tužitelja odbije kao neosnovan, uz naknadu troškova odgovora na prijedlog.
U odnosu na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije
6. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelj predlaže da se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja kako slijedi:
„1. Ima li tužitelj kao potrošač, kao i svaki potrošač općenito, unatoč tome da je sklopio sporazum s bankom te proveo zakonsku konverziju temeljem ZIDZPK 102/15, pravo na restituciju koja se sastoji u preplaćenim iznosima kamata, stope kojih je svojim odlukama mijenjala banka (tuženik) i u preplati nastaloj zbog promjene tečaja švicarskoga franka zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na preplaćene iznose, a uslijed naknadno pravomoćno utvrđene ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima?
2. Ima li tužitelj kao potrošač, kao i svaki potrošač općenito, a koji je u sporazumu s bankom proveo zakonsku konverziju na temelju ZIDZPK 102/15 pravo na razliku između preostale konvertirane glavnice i preostale glavnice kakva bi ona bila na dan konverzije na temelju izuzeća ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama?“.
6.1. Tužitelj smatra da pitanja koja postavlja udovoljavaju uvjetima dopuštenosti iz čl. 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11. -proč.tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP).
6.2. U prijedlogu je tužitelj također naveo da mu se pobijanom odlukom čini povreda temeljnih prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i to pravo vlasništva iz čl. 48. st. 1. Ustava RH.
7. Prijedlog tužitelja je dopušten.
8. Postupajući prema odredbi čl. 385.a i čl. 387. ZPP, ocijenjeno je da je postavljeno pravno pitanje naznačeno u prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu kako je u bitnom navedeno u izreci ovog rješenja, važno za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je shvaćanje u pobijanoj presudi suprotno shvaćanju ovog suda izraženom u odlukama ovog suda broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. i Rev-9/2025-2 od 15. srpnja 2025.
9. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
10. U odnosu na preostalo (dio prvog i drugo) postavljeno pitanje, te u odnosu na navod tužitelja da su mu povrijeđena temeljna prava, uzima se da je prijedlog za dopuštenje revizije povučen, u smislu odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP-a.
U odnosu na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije
11. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik predlaže da mu se protiv odluke o trošku sadržane u drugostupanjskoj presudi dopusti revizija radi postavljenog pravnog pitanja kako slijedi:
„U kontekstu pravnog odnosa tužitelja kao potrošača i tuženika – banke kao trgovca, ima li tužitelj:
a. koji je u cijelosti restituiran s obzirom da je temeljem odredaba Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 – u nastavku "ZID ZPK/15") konvertirao ugovor o kreditu sklopljen izvorno s valutnom klauzulom u CHF-u u ugovor o kreditu s EUR valutnom klauzulom i
b. koji je, usprkos takvoj restituciji pokrenuo parnicu i ustrajao na neosnovanom tužbenom zahtjevu, u kojoj su sudovi u pogledu pravne osnove, između ostalog vezani utvrđenjima iz oglednog spora Gos-1/2019, i
c. koji je, parnicu u potpunosti izgubio;
d. bez da je pritom sud prethodno utvrđivao nesrazmjernost visine tog parničnog troška, vrijednosti predmeta tog spora te imovinskog stanja konkretnog tužitelja, ili da eventualna obveza naknade tog parničnog troška konkretnom tužitelju ne bi predstavljala nesrazmjerno opterećenje u odnosu na vrijednost predmeta spora i na njegovo imovinsko stanje,
e. a uzimajući u obzir da je tuženik pravna osoba, a ne država,
suprotno odredbi čl. 154. ZPP-a, pravo na oslobođenje snošenja parničnih troškova tog postupka?“.
11.1. Tuženik smatra da pitanje koje postavlja udovoljava uvjetima dopuštenosti iz čl. 385.a ZPP.
11.2. Kao razlog postavljenom pitanju tuženik navodi da pobijana presuda odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda, kao i da postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, pri čemu se poziva na revizijske odluke broj Rev-89/2021-2 od 2. ožujka 2021., Rev-308/2020-2 od 3. listopada 2023. i Revd-3444/2023-2 od 21. veljače 2024., te na odluku Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-1905/2019- 2 od 23. siječnja 2020.
11.3. U prijedlogu je tuženik naveo da su mu pobijanom odlukom o trošku povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje u vidu povrede prava na obrazloženu odluku, zabranu arbitrarnosti te na pravnu sigurnost i vladavinu prava.
12. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP, revizijski sud je ocijenio da postavljeno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
12.1. Navedeno stoga što u odnosu na postavljeno pitanje tuženik nije određeno izložio razloge važnosti zbog kojih smatra da je pitanje važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, odnosno nije naveo odgovarajuće razloge važnosti, s obzirom da u odlukama koje tuženik navodi kao razlog važnosti postavljenog pitanja, sudovi nisu izražavali pravno shvaćanje u vezi navedenog pitanja kako ga je tuženik koncipirao u prijedlogu za dopuštenje revizije, niti su te odluke donesene u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, slijedom čega odluke koje podnositelj izlaže kao razlog važnosti nisu odluke koje bi bile od značaja za odgovor na postavljeno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
13. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je ovaj sud prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljeno pravno pitanje na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučio kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
14. Nadalje, odredbom čl. 385.a st. 2. ZPP propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.
15. Tuženik u bitnom navodi da je odluka drugostupanjskog suda arbitrarna, čime da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
16. Ovaj sud u tvrdnjama o arbitrarnosti drugostupanjske odluke ne nalazi da bi se o povredi kojih procesnopravnih odnosno materijalnopravnih odredbi takve naravi i intenziteta radilo da bi za posljedicu imalo povredu temeljnih prava. Naime, arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim.
16.1. Drugostupanjska odluka donesena je u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište i primjenu zakona sud je obrazložio na valjan i prihvatljiv način. Imajući na umu sve izneseno, drugostupanjska odluka nije očigledno nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna, te stoga tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje.
17. Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog ustavom, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom III. izreke ovog rješenja.
18. Tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije jer ta parnična radnja nije bila potrebna prilikom donošenja odluke o prijedlogu (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 166. ZPP). Zbog toga je valjalo odlučiti kao pod točkom IV. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 19. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
