REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4966/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IC, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Mladeni Novak-Grudić, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-760/2025-3 od 20. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-152/2024-16 od 7. ožujka 2025., na sjednici vijeća, održanoj 19. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e:
Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tuženik je protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-760/2025-3 od 20. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-152/2024-16 od 7. ožujka 2025., podnio prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP).
2. Tuženik je prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP podnio postavivši 8 (osam) pravnih pitanja, za koje tuženik smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to:
„1. Može li sud, primjenom čl. 502.c ZPP-a u tužbi tužitelja kao potrošača na kojeg se odnose presude VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti pravno utvrđenje i činjeničnu presumpciju da je tuženik kao banka u konkretnom ugovoru o kreditu donosio jednostrane odluke o promjeni kamatne stope koje su dovele do bitne neravnoteže, bez obzira što banka, ovdje tuženik, u parnici tvrdi da u spornom ugovoru o kreditu nije donosio jednostrane odluke o promjeni kamatne stope, a ako i jest, da promjene kamatne stope nisu dovele do bitne neravnoteže, a za koje tvrdnje predlaže adekvatne materijalne i personalne dokaze, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli?
2. Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli?
3. Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a?
4. Je li u primjeni čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ovlašten izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika bio nepošten od dana stjecanja slijedom čega je dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja, a ne podnošenja zahtjeva?
5. Da li je presuda nezakonita i nepravilna i da li je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o pravnoj osnovi dosude zatezne kamate, a osobito o tijeku zateznih kamata, tj. o dospijeću tražbine?
6. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, prilikom određivanja financijskog vještačenja radi izračuna preplate ovlašten samostalno popuniti pravnu prazninu koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da odredi izračun razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora, protivno odredbama članka 324. i 319. Zakona o obveznim odnosima, ili je potrebno navedenu prazninu popuniti na način da se za sve izračune koristi promjenjiva kamatna stopa primjenjiva na HRK kredite za predmetno razdoblje?
7. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, bez suglasnosti i protivno volji ugovornih strana, ovlašten samostalno, urediti postojeći ugovorni odnos na način da pravne praznine nakon ništetnosti pojedinih odredbi, popuni novim ugovornim odredbama o nepromjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i ukidanjem valutne klauzule, iako zakon dopušta ugovaranje valutne klauzule i promjenjivu kamatnu stopu, te iako postoji protivljenje jedne ugovorne strane takvom popunjavanju pravne praznine?
8. Je li presuda nezakonita i nepravilna i je li počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o popunjavanju pravne praznine u ugovorima o kreditu nastale zbog utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i na ugovaranje valutne klauzule, a osobito ako se jedna ugovorna strana protivi popunjavanju pravne praznine kako predlaže druga ugovorna strana?“.
2.2. Kao razlog zbog kojeg pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, tuženik se poziva na više odluka županijskih sudova, Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske i Suda Europske unije, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženim u tim odlukama.
3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
4. Predmet spora je zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi ugovora o dijelu valutne klauzule u CHF.
5. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) vijeće revizijskog suda je ocijenilo da pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti je riječ o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu, a sve kako je nastavno obrazloženo.
6. Prvo i drugo postavljeno pitanje polazi od pogrešne pretpostavke da je sud tijekom postupka propustio izvesti dokaz saslušanjem svjedoka predloženog od strane tuženika, a na okolnost da je banka informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu. Naime, sud je izveo dokaz tužitelja, dok ja tuženik odustao od dokaznog prijedloga da se provede dokaz saslušanjem djelatnika banke.
7. U odnosu na treće naznačeno pitanje, odluka u sporu utemeljena je na pravnom shvaćanju koje je podudarno s ustaljenom praksom ovog suda o tom pitanju i objedinjenim pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.
8. U odnosu na četvrto i peto pitanje tuženiku se ukazuje na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.
9. U odnosu na šesto, sedmo i osmo pitanje nisu ispunjene zakonom propisane pretpostavke za dopuštenje revizije, budući da pobijana odluke ne odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u odluci ovog suda Rev-308/2022-2 od 19. travnja 2022. koje glasi:
"Potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika." Uz navedene, ovaj sud ne nalazi razloga da u odnosu na postavljeno pitanje preispita ustaljenu sudsku praksu.
10. Zbog navedenog valjalo je, u odnosu na postavljena pravna pitanja, odlučiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 19. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
