Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-3956/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Tomiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Budimir & partneri d.o.o. Split, Bihačka 2a, protiv tuženika Adriatic osiguranja d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB:94472454976, zastupanog po punomoćniku Rinaldu Mešinu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o., Pisarnica Split, Varaždinska 54, zbog naknade štete, odlučujući o žalbi tuženog protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-232/2025-6 od 1. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 19. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-232/2025-6 od 1. rujna 2025. u dijelu točke I izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 10.187,34 eura zajedno sa zateznim kamatama na iznos od:
291,18 eura od 1. siječnja 2015. pa do isplate
291,18 eura od 1. veljače 2015. pa do isplate
291,18 eura od 1. ožujka 2015. pa do isplate
291,18 eura od 1. travnja 2015. pa do isplate
291,18 eura od 1. svibnja 2015. pa do isplate
291,18 eura od 1. lipnja 2015. pa do isplate
290,09 eura od 1. srpnja 2015. pa do isplate
290,09 eura od 1. kolovoza 2015. pa do isplate
290,09 eura od 1. rujna 2015. pa do isplate
290,09 eura od 1. listopada 2015. pa do isplate
290,09 eura od 1. studenog 2015. pa do isplate
290,09 eura od 1. prosinca 2015. pa do isplate
288,01 eura od 1. siječnja 2016. pa do isplate
288,01 eura od 1. veljače 2016. pa do isplate
288,01 eura od 1. ožujka 2016. pa do isplate
288,01 eura od 1. travnja 2016. pa do isplate
288,01 eura od 1. svibnja 2016. pa do isplate
288,01 eura od 1. lipnja 2016. pa do isplate
281,24 eura od 1. srpnja 2016. pa do isplate
281,24 eura od 1. kolovoza 2016. pa do isplate
281,24 eura od 1. rujna 2016. pa do isplate
281,24 eura od 1. listopada 2016. pa do isplate
281,24 eura od 1. studenog 2016. pa do isplate
281,24 eura od 1. prosinca 2016. pa do isplate
278,15 eura od 1. siječnja 2017. pa do isplate
278,15 eura od 1. veljače 2017. pa do isplate
278,15 eura od 1. ožujka 2017. pa do isplate
278,15 eura od 1. travnja 2017. pa do isplate
278,15 eura od 1. svibnja 2017. pa do isplate
278,15 eura od 1. lipnja 2017. pa do isplate
269,22 eura od 1. srpnja 2017. pa do isplate
269,22 eura od 1. kolovoza 2017. pa do isplate
269,22 eura od 1. rujna 2017. pa do isplate
269,22 eura od 1. listopada 2017. pa do isplate
269,22 eura od 1. studenog 2017. pa do isplate
269,22 eura od 1. prosinca 2017. pa do isplate, te u dijelu točke II izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.772,41 eura zajedno sa zateznim kamatama od 1. rujna 2025. pa do isplate.
II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-232/2025- 6 od 1. rujna 2025. u dijelu točke I izreke kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi štetu u iznosu preko iznosa od 10.187,34 eura do dosuđenog iznosa od 14.449,70 eura (za iznos od 4.262,36 eura) zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos i u dijelu točke II izreke kojom je tužitelju dosuđen parnični trošak preko iznosa od 3.803,66 eura do iznosa od 8.558,80 eura (za iznos od 4.755,14 eura) zajedno sa zatraženim zateznim kamatama na taj iznos i sudi:
Odbija se kao djelomično neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 4.262,36 eura za zatraženim zateznim kamatama na taj iznos te za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.755,14 eura zajedno sa zatraženim zateznim kamatama na taj iznos.
III Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 281,93 eura u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženom da tužitelju isplati na ime naknade štete iznos od 14.449,70 eura sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenim u prvostupanjskoj presudi (točka I izreke), te mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.558,80 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II izreke).
2. Tuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno podredno istu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak žalbenog postupka.
3. Žalba tuženika djelomično je osnovana.
4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete s naslova izgubljene zarade koju, po navodima tužitelja, nije mogao ostvariti zbog ozljeđivanja u štetnom događaju od 17. prosinca 2011. u kojem je stradao kao suvozač a koju je nesreću je skrivio osiguranik tuženika.
5. Među strankama nije sporno da je tužitelj stradao u prometnoj nezgodi 17. prosinca 2011. kao suvozač u vozilu osiguranom kod tuženika a kojim je upravljao sada pokojni BĐ, brat tužitelja, koji je vozilom upravljao u alkoholiziranom stanju sa utvrđenih 1,52 g/kilogramu alkohola u krvi. Isto tako nije sporno da je kod tužitelja, kao posljedica predmetnog ozljeđivanja, došlo do nesposobnosti za rad za obavljanje poslova koje je do tada obavljao (električar) te da se od 18. ožujka 2015. nalazi u invalidskoj mirovini.
6. Pošavši od utvrđenja da u konkretnom slučaju na strani tužitelja ne postoji podijeljena odgovornost zbog pristanka na vožnju u automobilu kojim je upravljala osoba pod utjecajem alkohola budući nije utvrđeno da bi tužitelj imao saznanja o stupnju alkoholiziranosti vozača, da je tuženik odgovaran naknaditi tužitelju izgubljenu zaradu i to u visini razlike između zarade koju bi ostvario da nije došlo do invalidnosti uzrokovane predmetnim štetnim događajem i ostvarene invalidske mirovine, da otpremnina koju je tužitelj ostvario kod poslodavca (koji mu je 30. svibnja 2013. otkazao ugovor o radu) nema nikakve veze sa odgovornošću tuženika za naknadu štete tužitelju kao osobi koja nastradala u prometnoj nezgodi, da se visina štete koju je tužitelj pretrpio ne može odrediti preciznom matematičkom operacijom srednje vrijednosti i idealnim usporednim radnikom već da se ista može izračunati uzimanjem najbližih parametara odnosno najbližih zaposlenika po kategoriji stručnog znanja i zanimanja tužitelja a to da su svjedoci ĆĐ i LĐ kao tužiteljeve bivše kolege koje nisu doživjele nesreću koju je doživio tužitelj sud prvog stupnja prihvativši podatke Sustenta razvoj i upravljanje d.o.o. za ĆĐ i podatke od Babić pekara d.o.o. za LĐ prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja i dosudio mu imovinsku štetu s naslova izgubljene zarade u visini od 14.449,70 eura uvećane za pripadajuće zatezna kamate.
7. Osnovano tuženik u žalbi navodi da sud prvog stupnja nije uopće dao (a posljedično navedenom niti jasne i dostatne) razloge o svojoj odluci o dopuštanju preinake tužbenog zahtjeva kojoj se preinaci tuženik protivio niti o odluci o istaknutom prigovoru zastare potraživanja po preinačenoj tužbi čime se u postupanju prvostupanjskog suda ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka određeno ukazuje tuženik u svojoj žalbi.
8. Međutim navedeni prigovori tuženika nisu osnovani.
8.1. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj tijekom postupka, podneskom od 7. studenog 2023. umjesto do tada traženih 99.000,00 kn (13.139,55 eura) postavio zahtjev u iznosu od 108.871,29 kn (14.449,70 eura) po kojem zahtjevu je prvostupanjski sud i sudio u ovoj pravnoj stvari. Navedenim povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelj je u tom dijelu preinačio svoj tužbeni zahtjev. Točno je da je odredbom čl. 192. st. 1. ZPP propisano da tužitelj može preinačiti tužbu samo do zaključenja prethodnog postupka nakon čega je isti prekludiran u svojoj dispoziciji da povišenjem svojeg zahtjeva preinači tužbu. Međutim odredbom čl. 39. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19 u daljnjem tekstu ZID ZPP) u čl. 190. iza st. 1. ZPP dodan je novi stavak 2. koji propisuje da iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, a ta se odredba, primjenjuje i na ovaj postupak primjenom čl. 117. st. 2. istog Zakona koji propisuje da se navedena odredba primjenjuje na sve postupke u tijeku. Kako je tužitelj preinačio svoj zahtjev nakon dostave podataka o isplaćenim plaćama bivših kolega koje smatra usporednim radnicima ostvareni su uvjeti za primjenu naprijed navedenog propisanog izuzetka iz st. 2. jer tužitelj bez svoje krivnje ranije nije mogao isti preinačiti. Stoga je pravilno sud prvog stupnja, iako nije donio posebno rješenje, takvu preinaku dopustio te u ovoj pravnoj stvari sudio po tom končano postavljenom tužbenom zahtjevu.
8.2. Nadalje u odnosu na prigovor zastare tog dijela zahtjeva tužitelja valja reći da, s obzirom da je tužitelj već u tužbi tražio naknadu štete s naslova izgubljene zarade pogrešno tuženik smatra da bi u tom dijelu potraživanje tužitelja bilo zastarjelo s obzirom na zauzeti pravni stav na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. (Su-IV-123/2024-5) po kojem u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Dakle i navedeni prigovor tuženika nije osnovan.
9. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 1046. i čl. 1089. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 u daljnjem tekstu: ZOO-a) kada je utvrdio obvezu tuženog da isplati tužitelju naknadu štete s naslova izgubljene zarade u razdoblju kada je uslijed zadobivenih ozljeda u predmetnom štetnom događaju, kojeg je skrivio osiguranik tuženika, bio van procesa rada budući više nije bio radno sposoban obavljati poslove svog zanimanja. Pravilno je i zaključio da tužitelj ima pravo na isplatu izgubljene zarade u visini razlike između zarade koju bi isti ostvarivo da je ostao raditi u utuženom razdoblju i invalidske mirovine koju je u utuženom razdoblju ostvario.
10. Međutim, a kako je to naveo i u svojoj ukidnoj odluci donesenoj u ovoj pravnoj stvari, ovaj sud smatra da se u konkretnom slučaju visina tužbenog zahtjeva ne može osnovano utvrditi temeljem podataka o primanjima koje su u utuženom razdoblju ostvarili ĆĐ i LĐ koji su prije nastanka štetnog događaja radili sa tužiteljem kod istog poslodavca. To iz razloga što tužitelj ima pravo na isplatu naknade izgubljene zarade u visini razlike između zarade koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario da je ostao raditi kod svog poslodavca (plaće koju je ostvario usporedni radnik, koji je nakon što je tužitelj zbog ozljede ostao van procesa rada, kod poslodavca obavljao iste poslove) i primljene invalidske mirovine. Dakle da bi sud mogao utvrditi da su navedeni ĆĐ i LĐ u konkretnom slučaju usporedni radnici za tužitelja, tužitelj je trebao dokazati da su isti u utuženom razdoblju obavljali one poslove koje je prije ozljeđivanja obavljao tužitelj kod zajedničkog poslodavca. Međutim tužitelj nije niti tvrdio niti dokazao da su isti ostali raditi iste poslove kod poslodavca koje je obavljao tužitelj. Iz stanja spisa proizlazi da je ŠĐ po struci ing. elektrotehnike (što tužitelj nije) koji je u utuženom razdoblju (osim dok je bio nezaposlen) obavljao poslove tehničara na održavanju (a ne poslove električara koje je obavljao tužitelj prije ozljeđivanja). OĐ je u razdoblju od 2007. do 2014. radio u vlastitom trgovačkom društvu za trgovinu dijelovima za održavanje pogona i proizvodnju strojeva (dakle nije obavljao poslove električara) te od 2018. radio na poslovnima održavanja u pekari Babić (a ne na poslovima električara koje je obavljao tužitelj prije ozljeđivanja).
11. S obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje za njega usporednih radnika odnosno kako isti očito ne postoje kod poslodavca tužitelja, tužitelj ima pravo na isplatu izgubljene zarade koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario da je nastavio raditi poslove električara odnosno na isplatu naknade štete u visini razlike između prosječne plaće za takvog radnika (iste naobrazbe, kvalifikacija, radnog staža, obrazovanja te obavljanja istih radnih zadataka) u Republici Hrvatskoj odnosno na području gdje je tužitelj radio i ostvarene invalidske mirovine. Niti u tom pogledu zarada naprijed navedenih svjedoka nije odlučna. To iz razloga jer iz stanja spisa proizlazi da je ŠĐ po struci ing. elektrotehnike (što tužitelj nije) koji je u utuženom razdoblju (osim dok je bio nezaposlen) obavljao poslove tehničara na održavanju (a ne poslove električara koje je obavljao tužitelj prije ozljeđivanja). OĐ je u razdoblju od 2007. do 2014. radio u vlastitom trgovačkom društvu za trgovinu dijelovima za održavanje pogona i proizvodnju strojeva (što nije spojivo sa poslovima električara) te od 2018. radio na neodređeno vrijeme na poslovnima održavanja u pekari Babić (a ne na poslovima električara koje je obavljao tužitelj prije ozljeđivanja).
12. Kako tužitelj tijekom postupka nije dokazao visinu prosječne zarade električara na području gdje je radio, ali kako je, a imajući u vidu da tužitelj ima pravo na izgubljenu zaradu u visini razlike između zarade koju bi ostvario po redovnom tijeku stvari i isplaćene invalidske mirovine isti ima pravo na naknadu štete u visini razlike između prosječne place koju je ostvario prije ozljeđivanja kod svog poslodavca jer bi, po redovnom tijeku stvari, zaradu u toj visini sigurno ostvario i isplaćene invalidske mirovine. S obzirom da je sam tuženik u svom odgovoru na tužbu naveo (priznao) kako je prosječna plaća tužitelja prije ozljeđivanja iznosila 4.600,35 kn ovaj sud smatra da tužitelj ima pravo na isplatu izgubljene zarade u visini između te prosječne plaće koju je ostvarivao prije ozljeđivanja jer bi po redovnom tijeku stvari takvu plaću ostvarivao i ubuduće da je nastavio raditi i invalidske mirovine koje je ostvarivao. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu razlike između mjesečnog iznosa od 4.600,35 kn i primljene invalidske mirovine.
13. Iz potvrde HZMO od 3. listopada 2022. koji prilaže spisu, proizlazi da je tužitelj ostvarivao u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. invalidsku mirovinu u mjesečnom iznosu od 2.406,45 kn, u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. u mjesečnom iznosu od 2.414,69 kn, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. u mjesečnom iznosu od 2.430,37 kn, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. u mjesečnom iznosu od 2.481,34 kn, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. u mjesečnom iznosu od 2.504,64 kn, i od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. u mjesečnom iznosu od 2571,90 kn. Uzimajući u obračun naprijed navedene primljene iznose invalidske mirovine te naprijed navedenu ostvarenu prosječnu plaću ovaj sud je utvrdio da tužitelj ima pravo na isplatu izgubljene zarade za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. u iznosu razlike od 2.193,90 kn/291,18 eura mjesečno, u razdoblju od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. u iznosu razlike od 2.185,66 kn/290,09 eura mjesečno, u razdoblju od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. u mjesečnom iznosu razlike od 2.169,98 kn/288,01 eura, u razdoblju od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. u mjesečnom iznosu razlike od 2.119,01 kn/281,24 eura, u razdoblju od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. u mjesečnom iznosu razlike od 2.095,71 kn/278,15 eura i u razdoblju od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. u mjesečnom iznosu razlike od 2.028,45 kn/269,22 eura, odnosno u ukupnom iznosu od 10.187,34 eura.
14. S obzirom na navedeno valjalo je temeljem odredbe čl. 373.a ZPP prvostupanjsku odluku u dijelu kojim je tužitelju dosuđen s naslova izgubljene zarade iznos od 10.187,34 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (čl. 29. st. 1. ZOO) potvrditi dok je u preostalom dijelu istu valjalo preinačiti i odbiti daljnji zahtjev tužitelja za iznos od 4.262,36 eura zajedno sa zatraženim zateznim kamatama na taj iznos.
15. Suprotno žalbenim navodima pravilnom primjenom materijalnog prava iz Tbr. 52 toč. 1. i 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 57/22 i 126/22 dalje: Tarifa) kojom je propisano da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade odnosno da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade što je u konkretnom slučaju u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka, pravilno je sud prvog stupnja odmjerio trošak tužitelju primjenom Tbr. 54. Tarife prema vrijednosti boda od 2,00 eura.
15.1. Također neosnovano žalitelj ukazuje na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 155. ZPP. Naime, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su podnesci tužitelja od 10. ožujka 2023. (koji suprotno navodima žalitelja postoji u spisu) te podnesci od 15. studenog 2022., 19. siječnja 2023. i 18. rujna 2023. bili potrebni za vođenje parnice budući je istima tužitelj u spis dostavljao zatražene podatke odnosno potrebnu dokumentaciju te iste priznao tužitelju pravilnom primjenom Tbr. 8/3 Tarife.
15.2. Pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužitelju i trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu održanom 14. rujna 2023. i 17. srpnja 2025. primjenom Tbr. 9/1 Tarife budući se na istima raspravljalo o glavnoj stvari.
15.3. Međutim osnovano tuženik navodi kako je za radnje izvršene u postupku do 7. studenog 2023. (kada je vps iznosila 13.139,55 eura) sud tužitelju trebao, pravilnom primjenom odredbe Tbr. 7/1 i Tbr. 8/1 Tarife, priznati za sastav tužbe i obrazloženih podnesaka od 31. siječanja 2020. i 10. svibnja 2023. po 100 bodova (a ne 250), za zastupanje na ročištima 3. veljače 2020., 11. listopada 2022., 25. siječnja 2023. i 14. rujna 2023. po 100 bodova sukladno Tbr. 9/1 a u svezi s Tbr. 7/1 Tarife (a ne 250) kao i za sastav podnesaka od 15. studenog 2022., 19. siječanja 2023., 10. ožujka 2023., 9. kolovoza 2023. i 18. rujna 2023. svaki po 25 bodova sukladno Tbr. 8/3 a u svezi s Tbr. 7/1 Tarife (a ne 50 bodova). Isto tako osnovano tuženik navodi kako je sud pogrešno tužitelju za zastupanje na ročištu održanom 9. studenog 2023. dosudio trošak primjenom Tbr. 9/1 Tarife budući se na istom raspravljalo samo o procesnim pitanjima te je isto odgođeno jer zbog povišenja vrijednosti predmetnog spora u istom više sudski savjetnik više bio ovlašten postupati pa tužitelj pripada pravo na isplatu tog troška primjenom Tbr. 9/2 Tarife odnosno u visini od 125 bodova. S obzirom na navedeno tužitelju je valjalo priznati trošak u visini od sveukupno 2.050 bodova (a ne kako je to prvostupanjski sud utvrdio u visini od 3300 bodova) što uz vrijednost boda od 2,00 eura i pripadajući PDV iznosi 5.125,00 eura. Tužitelju je pravilno sud prvog stupnja priznao trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u sveukupnom iznosu od 308,80 eura, što tuženik svojom žalbom posebno niti ne osporava, što sve ukupno iznosi 5.433,80 eura.
15.4. Imajući u vidu da je prema konačno specificiranom tužbenom zahtjevu tužitelj uzimajući u obzir uspjeh u pogledu osnove i visine konačno uspio sa 85% a tuženik sa 15% valjalo je tužitelju priznati troškove zastupanja u omjeru od 70% odnosno u iznosu od 3.803,66 eura.
15.5. Slijedom svega iznesenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično odluku o troškovima postupka potvrditi za iznos od 3.803,66 eura sa pripadajućim zateznim kamatama a djelomično istu preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja za iznos od 4755,14 eura sa zatraženim zateznim kamatama na taj iznos.
16. Tuženiku je valjalo, temeljem čl. 166. st. 1. ZPP-a priznati i trošak žalbenog postupka i to za sastav žalbe 312,50 bod (Tbr. 10/1 Tarife) uvećano za pripadajući PDV od 25 % što uz vrijednost boda od 2,00 eura te trošak sudske pristojbe na žalbu sveukupno iznosi 972,20 eura. Kako je tuženik u žalbenom postupku uspio u 29% istom pripada pravo na trošak u iznosu od 281,93 eura.
U Zagrebu 19. studenog 2025.
Predsjednik vijeća:
Tomislav Aralica
