REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Kž-136/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića, kao predsjednika vijeća te Zdravka Garića i Dolores Peruško, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog IT, zbog kaznenog djela iz članka 314. stavka 1. i 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12. - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog ST, podnesenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, od 26. lipnja 2024., broj: K-185/2017-147, u sjednici održanoj 19. studenog 2025., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika ST, optuženog IT te branitelja optuženog ST po zamjenskoj punomoći, odvjetnika Bojana Jovina,

p r e s u d i o  j e :

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog ST odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci, od 26. lipnja 2024., broj: K- 185/2017-147, optuženik IT i optuženik ST proglašeni su krivima, i to optuženik IT zbog kaznenog djela prisile prema službenoj osobi u pokušaju iz članka 314. stavka 1. i 2., u vezi članka 34. stavka 1. i 2. KZ/11 činjenično opisanog u izreci pobijane presude pod točkom 1., te je na temelju članka 314. stavka 2., u vezi članka 34. stavka 1. i 2. KZ/11, osuđen kaznu zatvora u trajanju od 11 mjeseci, koja mu je na temelju članka 55. stavak 1. i 2. KZ/11 zamijenjena radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada, time da je na temelju članka 55. stavak 6. KZ/11 upozoren da će nadležno tijelo za probaciju obavijestiti nadležnog suca izvršenja ako se u roku od osam dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv ne bude mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ako ne da pristanak, te da će na temelju članka 55. stavak 7. KZ/11 sud odmah donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu ako svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro u određenom roku, a optuženi ST zbog kaznenog djela prisile prema službenoj osobi u pokušaju iz članka 314. stavka 1. u vezi članka 34. stavka 1. i 2. KZ/11, činjenično opisanog u izreci pobijane presude pod točkom 2., te je na temelju članka 314. stavka 1. u vezi članka 34. stavka 1. i 2. KZ/11, osuđen kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, nakon čega mu je na temelju članka 56. stavak 1., 2. i 3. KZ/11 izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11, optuženiku IT je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja od 16. do 17. svibnja 2015., te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. travnja do 31. svibnja 2019., a optuženom ST u slučaju opoziva uvjetne osude vrijeme uhićenja od 16. do 17. svibnja 2015.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., 80/22 i 36/24, dalje: ZKP) u vezi članka 145. stavak 1., stavak 2. točka 6. i 7. te stavka 3. ZKP-a, optuženi IT dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka s osnova paušalne svote u iznosu od 200,00 eura kao i nagradu i nužne izdatke branitelja po službenoj dužnosti odvjetnika Borisa Šolaje iz Rijeke u visini koja će biti određena posebnim rješenjem sukladno članku 148. stavak 4. ZKP-a, dok je na temelju članka 148. stavka 3. ZKP-a u vezi članka 145. stavak 1., stavak 2. točka 6. te stavka 3. ZKP-a optuženi ST dužan naknaditi trošak kaznenog postupka s osnova paušalne svote u iznosu od 500,00 eura.

2. Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik te optuženi ST putem branitelja Samira Ilijazia, odvjetnika u Rijeci.

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kaznenoj sankciji u odnosu na oba optuženika, a predlaže „da Županijski sud u Rijeci uvaži razloge ove žalbe i preinači pobijanu presudu, time da I okr. IT izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora, a II okr. ST izrekne duži rok kušnje.“

2.2. Optuženi ST putem branitelja Samira Ilijazija žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom „Da drugostupanjski sud uvaži sve žalbene razloge, ukine pobijanu presudu te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili podredno tome da donese presudu kojom se II-okrivljenik ST oslobađa od optužbe.“ Zatražena je obavijest o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi ST putem branitelja Samira Ilijazia, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

4. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavak 1. ZKP-a, dostavljen na razgledavanje Županijskom državnom odvjetništvu u Puli - Pola, te je isti vraćen u roku bez očitovanja o osnovanosti žalbe.

5. O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su državni odvjetnik, optuženi ST te i njegov branitelj Samir Ilijazi. Sjednici vijeća prisustvovali su optuženik ST, optuženi IT te branitelj optuženog ST po zamjenskoj punomoći, odvjetnik Bojan Jovin, dok na sjednicu vijeća nije pristupio uredno obaviješteni državni odvjetnik, pa je sjednica vijeća održana u odsutnosti državnog odvjetnika na temelju članka 475. stavka 3. ZKP-a. Branitelj optuženika ST izložio je najvažnije dijelove pisane žalbe ostavši kod u žalbi sadržanog prijedloga, a također je izložio i najvažnije dijelova iz odgovora na žalbu državnog odvjetnika.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Iako optuženi ST u uvodu žalbe kao osnovu pobijanja presude ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, tu žalbenu osnovu pobliže sadržajno ne obrazlaže, nego samo parcijalno parafrazira dio teksta zakonske odredbe iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a, uz uopćenu i paušalnu tvrdnju da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi te da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni.

7.1. Protivno takvim paušalnim i uopćenim tvrdnjama iz žalbe optuženika, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, izreka presude je u potpunosti razumljiva, a pobijana odluka sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koji su potpuno jasni i bez proturječnosti, te su suglasni u postupku izvedenim dokazima. Druga je stvar što žalitelj subjektivno smatra da iznijeti razlozi iz pobijane presude nisu valjani i dostatni te ih ne prihvaća, a što se zapravo odnosi na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja, a ne označenu bitnu povredu.

7.2. Budući da istaknuta bitna povreda nije ostvarena, niti je ovaj sud drugog stupnja ispitivanjem pobijane presude u smislu članka 476. stavka 1. točka 1. ZKP-a utvrdio da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, to žalba optuženika ST zbog bitne povrede nije osnovana.

8. Nije osnovana žalba optuženika ST niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice ispravno i potpuno utvrdio.

8.1. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženi ST smatra neopravdano odbijenim dokazni prijedlog da se pročitaju podaci iz Uvjerenja Sveučilišta u Rijeci, Medicinskog fakulteta, Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku od 18. svibnja 2015., iz kojeg proizlazi da je pretrpio ozljede u vidu krvnog podljeva iznad lijevog oka, zigomatično desno te iza desnog oka, te da se provede sudskomedicinsko vještačenje na okolnost nastanka tih ozljeda kao i saslušanje medicinskog tehničara koji je tom optuženiku pružio pomoć, a koji bi uz iskaz svjedoka CT pokazali da je upravo policijski službenik RT fizički napao optuženog ST na način da ga je šakom udario u glavu, srušio na pod gdje ga je zatim nastavio udarati. Ističe da već pomno razmatranje iskaza optuženog ST i svjedoka ET, pa i iskaza samog oštećenika RT, ukazuje da predmetno kazneno djelo nije počinjeno, jer iz tih dokaza ne proizlazi kada je oštećenik kao policijski službenik proveo službenu radnju provjeru identiteta, za koju sud smatra da je provedena pa stoga ne proizlazi niti da ga je ovaj optuženik onemogućavao u obavljanju službene radnje zbog čega dodatno „nije jasno na koji način je sud utvrdio da je počinjeno kazneno djelo prisile prema službenoj osobi u pokušaju iz članka 314.st.1.KZ/11 u vezi čl. 34/11.“ Žalitelj drži i da je prvostupanjski sud neopravdano obranu optuženog ST i svjedoka ET ocijenio nevjerodostojnim dokaznim sredstvima.

8.2. Nasuprot istaknutim žalbenim prigovorima, ovaj drugostupanjski sud, nalazi da su na raspravi izvedeni svi potrebni dokazi koji su sveobuhvatno i temeljito ocijenjeni, s opravdanim zaključkom da je optuženi ST počinio terećeno kazneno djelo. Razlozi o ocjeni dokaznog materijala i odluci o odbijanju dokaznih prijedloga obrane logični su i uvjerljivi tako da žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i izvedeni zaključci prvostupanjskog suda. Žalba ustraje na liniji obrane i neosnovanom pobijanju ocjene izvedenih dokaza bez valjanih protuargumenata koji bi doveli u pitanje odluku prvostupanjskog suda.

8.3. Premda se žalbom nastoji obezvrijediti i problematizirati iskaz oštećenika RT, prvostupanjski sud s pravom taj iskaz cijeni uvjerljivim, logičnim, detaljnim i konzistentnim. Oštećenik je dosljedan i decidiran u terećenju optuženika ST tijekom iskazivanja u postupku jer o bitnim okolnostima jednako opisuje tijek događanja kritične zgode, pa tako i inkriminirano postupanje ST. Njegov je iskaz, prema valjanom i argumentiranom utvrđenju prvostupanjskog suda, potvrđen iskazima neposrednih svjedoka, a radi se poglavito o svjedocima TT, GT i HT koji su kritične prigode zajedno s oštećenikom RT poduzimali službene radnje i u odnosu na optuženog ST. Svi svjedoci suglasno potvrđuju verbalnu agresiju optuženog ST, udarac optuženog IT, pokušaj fizičkog napada optuženog ST IT na oštećenika RT zamahivanjem šakama, sukob i pad na tlo, potrebu za njegovim fizičkim svladavanjem te zbog toga i potrebu intervencije više policijskih službenika, a svakako i prijetnje „polomit ću ti kosti“ upućene oštećeniku. Osim toga iskaz oštećenika RT podupiru i podaci sadržani u medicinskoj dokumentaciji.

8.4. Tako iz iskaza oštećenika RT proizlazi da je zatražio osobne iskaznice od ST i LT zbog njihovog drskog ponašanja, da su mu se unosili u lice, vrijeđali i prijetili mu, da su po izlasku iz casina prijetnje eskalirale („nas smo četvorica, a vas dvojica, hoćete da vam sada polomimo kosti!“), da mu je nakon fizičkog napada optuženog IT (koji ga je udario glavom), optuženi ST zaprijetio riječima: "Hoćeš da ti ja sada tu polomim kosti pred svima i osramotim te!" te da je zamahivao šakama prema njegovoj glavi i pokušao ga udariti, a potom i da su se srušili na tlo. Svjedok TT (policajac iz ophodnje) u svom iskazu navodi kako je po dolasku na mjesto događaja vidio optuženog IT kako udara oštećenika RT glavom u glavu te da nakon toga optuženi ST verbalno, govoreći mu “ajmo jedan na jedan” i fizički zamahivanjem šakama napada oštećenika RT, te kako oštećenik izbjegava udarce nakon čega i da je došlo je do fizičkog kontakta i padanja na tlo, gdje su ostali policajci pomogli oštećeniku RT da svlada optuženog ST. Ključne elemente iz iskaza oštećenika RT potvrđuje i svjedok OT koji je naveo kako su optuženi ST i LT bili drski, kako je optuženi IT udario oštećenika RT glavom, kako je optuženi ST zauzeo „gard i zamahivao šakama prema oštećeniku RT te kako ga je ovaj uhvatio za majicu, pa su obojica pali na tlo. I svjedok HT potvrđuje u svom iskazu kako je dolaskom na mjesto događaja čuo prijetnje braće ST („polomit ćemo vam kosti“), vidio kako optuženi IT udara glavom oštećenika RT, te kako optuženik ST napada oštećenika zamahujući rukama prema njemu uhvativši ga i u tzv. kravatu (jednom rukom je obujmio oštećenika oko vrata) nakon čega mu je rekao RT: „vidiš da sam te mogao razbiti“, što potonje posebno potvrđuje aktivno fizičko djelovanje optuženog ST.

8.5. Osim personalnih dokaza koji opravdavaju prihvaćanje iskaza oštećenika RT, s pravom sud prvog stupnja zaključak o vjerodostojnosti njegovog iskaza, a time i o odgovornosti optuženog ST za terećeno djelo, temelji i na medicinskoj dokumentaciji prema kojoj je na čelu oštećenika RT uočen hematom, a konstatirano je kako je tijekom pregleda ukazao na mučninu i vrtoglavicu te da je dobio infuziju, što je u skladu su s tvrdnjom oštećenika i spomenutih svjedoka da ga je optuženi IT udario glavom, nakon čega je imao verbalni i fizički kontakt s optuženim ST, i to upravo na način kako je navedeno u izreci presude pod točkom 2.

8.6. Stoga ukupnost dokazne građe opravdava zaključak prvostupanjskog suda da su iskazi oštećenika RT te svjedoka TT, OT i HT vjerodostojni i prihvatljivi i da se ne radi o lažnom terećenju optuženog ST.

8.7. Nasuprot daljnjoj žalbenoj tvrdnji optuženog ST kako nije dokazano postojanje subjektivnog elementa djela, odnosno njegove namjere da spriječi policijske službenike u obavljanju službenih radnji, sud prvog stupnja je jasno naveo na temelju kojih dokaza je utvrdio postojanje namjere na strani ovog optuženika (verbalne prijetnje i pokušaji fizičkog napada), što žalbeni navodi ne uspijevaju dovesti u pitanje.

9. Ovaj drugostupanjski sud nadalje ocjenjuje da je sud prvog stupnja pravilno, potpuno i zakonito ocijenio obranu optuženog ST te iskaz svjedoka ET kao nevjerodostojne.

9.1. Naime, optuženi ST tijekom postupka iznio je obranu kojom je u cijelosti negirao svoje inkriminirano ponašanje tvrdeći da nije pokušao spriječiti policijskog službenika RT u vršenju službene radnje već da je sam bio fizički napadnut i ozlijeđen bez da je bio agresivan ili da je prijetio. Takvu obranu sud prvog stupnja osnovano ocjenjuje kao nevjerodostojnu, a ovaj sud u cijelosti prihvaća tu ocjenu.

9.2. Naime, obrana optuženika ST nije potvrđena niti jednim objektivnim dokazom, dok je u izravnoj suprotnosti s nizom svjedočenja, osobito oštećenika RT te svjedoka TT, OT i HT. Svi ovi svjedoci detaljno su i međusobno sukladno su opisali prethodno inkriminirano djelovanje IT, a potom i verbalne prijetnje, agresivno ponašanje i pokušaje fizičkog napada optuženog ST na oštećenika, uključujući višestruko zamahivanje šakama u smjeru njegove glave. Ovi navodi dodatno su potkrijepljeni medicinskom dokumentacijom o ozljedi oštećenika RT. Nasuprot tome optuženi ST u svojoj obrani nije dao dosljedno i uvjerljivo objašnjenje tijeka događaja, a niti je ponudio alternativni slijed okolnosti koji bi bio uvjerljiv ili logičan. Njegova obrana je očito usmjerena isključivo na izbjegavanje kaznene odgovornosti, a ne na istinito i sveobuhvatno iznošenje činjenica. Ovaj optuženik naime, pokušava stvoriti sliku o policijskoj brutalnosti i vlastitom pasivnom držanju, iako čak četiri svjedoka neposredna očevica i sudionika ovog inkriminiranog događaja ukazuju na njegovo aktivno i nasilno ponašanje.

9.3. U tom kontekstu prvostupanjski sud pravilno nije prihvatio ni iskaz svjedoka obrane ET. Isti je bio prostorno udaljen od samog događaja (nalazio se ispred knjižare, desetak metara od casina), pa je očito imao ograničen vizualni doseg i vremensku percepciju događaja, a uz to je riječ je o bliskom prijatelju optuženog ST što ga čini subjektivno zainteresiranim svjedokom. Osim toga, iskaz ovog svjedoka koji ne potvrđuje ni verbalne prijetnje, pa ni pokušaj udarca bitno odstupa od iskaza ostalih svjedoka.

9.4. S obzirom na navedeno, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, zaključuje da je prvostupanjski sud pravilno i uvjerljivo obrazložio razloge zbog kojih nije prihvatio obranu optuženog ST kao i iskaz svjedoka obrane.

10. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je odbio dokazne prijedloge optuženika ST, koji je ponovljen i u njegovoj žalbi, da se na temelju Uvjerenja Sveučilišta u Rijeci, Medicinskog fakulteta, Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku od 18. svibnja 2015., provede sudskomedicinsko vještačenje na okolnost nastanka ozljeda optuženog ST opisanih u tom uvjerenju kao i da se kao svjedok ispita medicinski tehničar koji je tom optuženiku pružao pomoć, a sve s obzirom na kvalitetu iskaza oštećenika RT te svjedoka TT, OT i HT i ostale izvedene dokaze koji sa sigurnošću ukazuju da je optuženik ST počinio inkriminirano radnje na način i pod okolnostima opisanim u izreci pobijane presude pod točkom 2., prije nego li je zajedno s oštećenikom RT zbog svog fizičkog djelovanja prema njemu završio na tlu, a ujedno i na neosnovanost njegove obrane kako je praktički bio izložen policijskoj brutalnosti. Opisane ozljede zasigurno nisu uzrokovane tijekom inkriminiranog djelovanja optuženog ST, nego su mogle nastale isključivo tijekom daljnjeg policijskog postupanja prema njemu radi njegovog pasiviziranja, što su policijski službenici poduzeli u okviru svojih ovlasti. Osim toga prvostupanjski sud je pokušao u svojstvu svjedoka ispitati medicinskog tehničara, ali kako je I Policijska postaja Rijeka obavijestila sud da nemaju evidentirani podatak o medicinskom tehničaru koji je prisustvovao pružanju pomoći na traženje optuženog ST, taj dokazni prijedlog nije ni mogao biti usvojen. Ujedno takvim odbijanjem dokaznih prijedloga nije povrijeđeno pravo na obranu ovog optuženika, a niti je povrijeđeno njegovo pravo na jednakost oružja kao jedne od sastavnica prava na pravično suđenje.

11. Optuženi ST u svojoj žalbi nadalje tvrdi kako je policijski službenik RT dovršio službenu radnju (provjeru identiteta) čime osim žalbene osnove pogrešno utvrđeno činjenično stanje ističe i žalbeni osnov povrede kaznenog zakona sugerirajući da je optuženi ST mogao počiniti samo kazneno djelo iz članka 315. KZ/11.

11.1. Naime, u svojoj žalbi optuženi ST navodi kako „Sud nije utvrdio odlučne činjenice: kada je službena radnja provjere identiteta započela, a kada je bila dovršena.“, ukazujući kako iz iskaza oštećenika RT ne proizlazi kada je istu proveo, a zapravo se iz dijela njegovog iskaza u kojem je naveo kako je provjeru identiteta želio izvršiti u miru te je stoga izveo LT i ST iz casina, može zaključiti kako je oštećenik službenu radnju obavio prije nego li je došlo do verbalnog i fizičkog sukoba s optuženim ST. Dalje, ovaj optuženik zaključuje „Ako je službena radnja bila dovršena, onda nema pokušaja sprječavanja iste, jer se kazneno djelo iz čl. 314. KZ/11 odnosi isključivo na napad radi sprječavanja konkretne službene radnje.“

11.2. Nasuprot tvrdnjama ovog žalitelja, sud prvog stupnja pravilnom je analizom provedenih dokaza zaključio da je optuženi ST inkriminirane mu radnje poduzeo dok je oštećenik RT kao policijski službenik poduzimao službenu radnju provjere i utvrđivanja identiteta LT i optuženog ST.

11.3. Naime, iz činjeničnog opisa u izreci prvostupanjske presude, kao i iz obrazloženja te iz izjava svjedoka, jasno proizlazi da je oštećenik RT kao policijski službenik u trenutku kada su optuženici pristupili i kada je došlo do verbalnog i fizičkog napada, bio usred vršenja službene radnje provjere identiteta ST i LT. Naime, kako je navedeno u činjeničnom opisu, „dok je policijski službenik RT vršio uvid u njegovu osobnu iskaznicu...“, što nedvojbeno označava službenu radnju koja je u tijeku, a ne već dovršenu. Iskaz samog oštećenika RT potvrđuje da je, uslijed drskog ponašanja i verbalnih ispada braće LT, zatražio da izađu van iz prostora automat kluba kako bi u miru nastavio s postupkom identifikacije. Međutim, do nastavka službene radnje nije došlo jer je neposredno zatim na inkriminirani način intervenirao optuženi IT tako što ga je napao udarcem glavom, nakon čega je optuženi ST, na koga se radnja identifikacije odnosila, verbalno i fizički napao oštećenika kao policijskog službenika s ciljem da ga u tome onemogući. Takav slijed potvrđuju i iskazi svjedoka OT i TT, koji su jasno naveli da provjera identiteta nije bila dovršena jer je došlo do narušavanja reda i izgreda tijekom same radnje. Ni u jednom od tih iskaza ne postoji tvrdnja da je službena radnja završena – dapače, svi su sukladni u tome da je postupanje policijskog službenika bilo u tijeku kada je bilo ometeno.

11.4. S obzirom na to da kazneno djelo prisile prema službenoj osobi iz članka 314. stavka 1. KZ/11, u pokušaju zahtijeva da počinitelj silom ili prijetnjom pokuša spriječiti službenu osobu u obavljanju službene radnje, u konkretnom slučaju sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je službena radnja bila u tijeku te je djelovanje optuženika ST, koje uključuje verbalne prijetnje i zamahivanje šakama u smjeru glave oštećenika RT kao policijskog službenika koji je poduzimao tu radnju u okviru svojih ovlasti, predstavljalo pokušaj onemogućavanja provedbe radnje, čime su ostvareni svi bitni elementi bića kaznenog djela iz članka 314. stavka 1. u vezi članka 34. KZ/11, zbog čega je žalbeni navod o tome da je radnja bila dovršena te da je eventualno riječ o kaznenom djelu iz članka 315. KZ/11 neosnovan.

12. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženog ST zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u vezi s tim niti zbog povrede kaznenog zakona kroz koju neosnovano osporava kvalifikaciju djela. Osim toga ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točka 2. ZKP-a, nije utvrđeno da bi na štetu optuženih povrijeđen kazneni zakon.

13. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik ukazuje kako je prvostupanjski sud u odnosu na oba optuženika precijenio značaj olakotnih okolnosti, da je olakotnim okolnostima utvrdio činjenice koje ne mogu poslužiti kao kriterij za izricanje blaže sankcije, ujedno zanemarujući činjenicu da je, iako je kazneno djelo ostalo u pokušaju, oštećeni policijski službenik tempore criminis zadobio ozljedu, samo zato što je obavljao svoju dužnost čime izrečene sankcije ne udovoljavaju zahtjevu postizanja ciljeva, kako specijalne, tako ni generalne prevencije. Ističe i kako je optuženi IT višestruko osuđivana osoba, od čega u dva navrata i zbog počinjenja kaznenih djela s elementima nasilja, kako protek vremena od počinjenja kaznenog djela ne može biti olakotna okolnost jer je taj optuženik osobni doprinos dugotrajnosti postupka zbog čega je protiv njega bio određen i istražni zatvor, što sve uz način i okolnosti počinjenja djela za koje je taj optuženik proglašen krivim ukazuje kako mu je nužno izreći strožu osudu, odnosno bezuvjetnu kaznu zatvora. U odnosu na optuženog ST ističe kako unatoč utvrđenim činjenicama koje su ovom optuženiku cijenjene kao olakotne okolnosti, a to da je neosuđivana osoba, da je bio mlad u vrijeme počinjenja kaznenog djela kao i da je od počinjenja djela proteklo više od devet godina, okolnosti i način počinjenja djela za koje je osuđen, a koje niti danas ne priznaje, ukazuju na potrebu izricanja mu dužeg roka kušnje.

14. Optuženi ST ne obrazlaže žalbu zbog odluke o kazni koja je, sukladno odredbi članka 478. ZKP-a, sadržana u njegovoj žalbi podnesenoj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog povrede kaznenog zakona.

15. Razmatrajući pobijanu presudu u odluci o kaznenim sankcijama, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve objektivne i subjektivne okolnosti koje su od značaja za izbor mjere i vrste kazne optuženicima, te je iste i pravilno vrednovao.

15.1. Kao olakotne okolnosti osnovano je prvostupanjski sud optuženiku IT cijenio protek vremena od počinjenja kaznenog djela od sada već preko deset godina tijekom kojega je vremenskog razdoblja, neovisno o tome što je i sam dao doprinos dugotrajnosti postupka, jasno pokazao kako je izmijenio obrazac ponašanja i način života jer je tijekom tog razdoblja zasnovao obitelj, postao otac četvero maloljetne djece, potom njegovu mlađu životnu dob u vrijeme počinjenja djela (23 godine), dok mu je otegotnim cijenio raniju osuđivanost u pet navrata. Imajući u vidu da je ovaj optuženik pravomoćnim presudama osuđivan tijekom 2012. i 2013., da je presuđeno kazneno djelo ostalo u pokušaju, što je zakonska osnova za ublažavanje kazne, prvostupanjski sud je, neovisno o ranijoj osuđivanosti tog optuženika, osnovano zaključio da sve utvrđene olakotne okolnosti opravdavaju ublažavanje kazne ispod zakonskog minimuma, pa je pravilnim odmjeravanjem kazne, optuženog IT osudio na kaznu zatvora u trajanju od 11 mjeseci zatvora. Istovremeno je prvostupanjski sud osnovano zaključio da je tom optuženiku, uvažavajući sve izložene olakotne okolnosti, opravdano izrečenu kaznu zatvora zamijeniti radom za opće dobro. Ocjena je, naime, i ovog žalbenog suda da je ovako odmjerena i radom za opće dobro zamijenjena kazna zatvora u cijelosti podobna ostvariti, u odnosu na optuženika IT, individualnu, a u odnosu na sve druge, generalnu svrhu kažnjavanja, te nadalje izraziti društvenu osudu zbog počinjenog.

15.2. Ispitujući pobijanu presudu zbog odluke o kaznenoj sankciji u odnosu na optuženog ST ovaj sud drugog stupnja, prihvaća sve utvrđene okolnosti po prvostupanjskom sudu kao pravilno utvrđene. Pri tome je prvostupanjski sud ovom optuženiku cijenio kao olakotno da je ranije neosuđivana, protek vremena od počinjenja sada presuđenog mu kaznenog djela, dok mu otegotne okolnosti nisu utvrđene. Sve utvrđene okolnosti o kojima ovisi odabir kaznenopravne sankcije prvostupanjski sud je adekvatno ocijenio i optuženika ST osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i zatim mu izrekao uvjetnu osudu s rokom kušnje od dvije godine nalazeći da ovaj optuženik neće u budućnosti činiti kaznena djela, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, uvažavajući pri tome da se radi o osobi koja do sada nije osuđivana i da je inkriminirano ponašanje očito eksces u njegovom ponašanju te da nema podataka da bi kroz razdoblje od počinjenja djela, sada već tijekom 10 godina, na bilo koji način nezakonito postupao. Rok kušnje od dvije godine u logičkom je skladu s visinom izrečene kazne i u skladu je s potrebom ostvarivanja specijalne prevencije kao temeljne svrhe uvjetne osude.

16. Stoga nisu prihvaćene žalbe zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji.

17. Slijedom izloženog, trebalo je temeljem članka 482. ZKP-a presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Puli – Pola 19. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić