Poslovni broj: Usž-4089/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića , predsjednika vijeća , Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek , članice vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja Manor informatika doo – u stečaju , Čakovec , Buzovečka ulica 89 , OIB: 98061900093 , protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske , Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak , Zagreb , Koturaška ulica 43/IV , OIB: 18683136487 , radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: Us l-1760/2021-12 od 21. srpnja 2025. , na sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2025.

pretpostavljam da je

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: Usl-1760/2021-12 od 21. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske , Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak , klasa: UP/II-471-02/20-01/240 , urbroj: 513-04-21-2 od 26. travnja 2021. i poreznog rješenja Porezne uprave , Područnog ureda Čakovec , klasa: UP/I-471-02/19-01/140 , urbroj: 513-07-20/20-17 od 23. travnja 2020.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnom ističe da su u osporenom poreznom rješenju pogrešno utvrđene činjenice bitne za oporezivanje. Tužitelj navodi da je poreznom tijelu od 2013. godine pravovremeno i redovito dostavljao izjave o neaktivnosti za svaku poslovnu godinu. Ističe da je bio onemogućen u daljnjem obavljanju gospodarske djelatnosti i stjecanju gospodarskih koristi iz čega proizlazi da je tužitelj od navedenog trenutka prestao trajno obavljati gospodarsku djelatnost te stoga nije obveznik plaćanja poreza na dobit. Vezano za otuđenje nekretnina u Čakovcu i Zagrebu ističe da je nekretnina u Čakovcu otuđena za vrijeme trajanja predstečajnog postupka uz prethodnu suglasnost predstečajnog povjerenika, a nekretnina u Zagrebu otuđena je u ovršnom postupku, stoga ostvareni prihod od prodaje nekretnine u ovršnom postupku nije prihod tužitelja kao ovršenika, radi čega tužitelj nije mogao ostvariti imovinske koristi od otuđenja obzirom da je cjelokupni iznos za koji je nekretnina prodana isplaćen ovrhovoditelju. Ističe da obzirom da u trenutku poreznog nadzora nije bio vlasnik predmetnih nekretnina, nije ih mogao prikazati u popisu dugotrajne imovine, a porezno tijelo je po službenoj dužnosti primijenilo zakonom propisanu amortizacijsku stopu i taj iznos uračunalo kao rashod. Slijedom navedenog, zaključuje da je porezno tijelo pogrešno utvrdilo poreznu obvezu za 2017. godinu kada je prihod od otuđenja nekretnine uračunalo u poreznu osnovicu, a na koju osnovicu je obračunat porez na dobit. Nadalje, u odnosu na utvrđenu poreznu obvezu po osnovi poreza na dobit za 2018. ističe se kako je porezno tijelo utvrdilo da je sklopljenom predstečajnom nagodbom otpisan dug ukupnog dugovanja prema vjerovnicima dužnika utvrđenima u predstečajnoj nagodbi. Smatra da porezno tijelo i prvostupanjski sud otpis dijela dugovanja koje je tužitelj kao dužnik imao prema svojim vjerovnicima prije sklapanja predstečajne nagodbe pogrešno tumače na način da iznos otpisanog dijela ukupnog dugovanja uračunavaju u poreznu osnovicu za 2018., a tužiteljeva obveza prema vjerovnicima je prestala otpisom duga. Tužitelj ukazuje da porezno tijelo i prvostupanjski sud konstituiraju obvezu plaćanja poreza na dobit po osnovi otpuštenog dijela duga pozivajući se na Hrvatske standarde financijskog izvještavanja (dalje: HSFI) i Pravilnik o porezu na dobit, no Zakon o porezu na dobit ne predviđa nastanak porezne obveze u slučaju otpusta dijela duga, a izostavljaju ostatak odredbe iz točke 15.3. HFSI i čl. 9. stavak 1. Pravilnika o porezu na dohodak koja propisuju da prihod mora imati za posljedicu povećanje kapitala, a do čega u konkretnom slučaju nije došlo. Navodi da dužnik mora uredno i pravovremeno ispunjavati svoje obveze utvrđene predstečajnim planom te i dalje postoji rizik od nastupanja nekog od stečajnih razloga i prestanak poslovanja u slučaju da dužnik prestane prema vjerovnicima ispunjavati obveze utvrđene predstečajnom nagodbom. U odnosu na dobit ostvarenu otpustom duga, čak i u slučaju da se ista ima smatrati dobiti u smislu odredbi Zakona o porezu na dobit, ističe da iz odredbe članka 62. stavka 2. Stečajnog zakona proizlazi da bi se ostvarena dobit po osnovi otpisanih obveza morala zadržati do isteka roka za ispunjenje svih obveza, odnosno ista nije mogla služiti kao osnovica za obračun poreza na dobit, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda. Smatra kontradiktornim navode prvostupanjskog suda kojima činjenicu otpisa duga tumači kao prihod, ali navodi i da otpis duga nije prihod pa se tako ostvarena dobit nije morala zadržati te je stoga iznos ostvaren po osnovi otpisa dugovanja valjano uzet kao osnovica za određivanje porezne obveze. Predlaže da Sud poništi prvostupanjsku presudu, otkloni nedostatke te riješi stvar, podredno poništi prvostupanjsku presudu te vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.), ovaj Sud je utvrdio da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

6. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno ovlasti iz odredbe članka 49. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku poreznog nadzora te zaključio da je porezno tijelo iznijelo pravilne zaključke te da je bilo osnove za utvrđenje poreznog gubitka za 2016., a za 2017. i 2018. godinu obveze poreza na dobit te obveze plaćanja obveznih doprinosa za razdoblje od 1. svibnja 2018. do 31. svibnja 2019., pri čemu je svoju odluku valjano i dostatno obrazložio.

7. Prema podacima u spisu predmeta dostavljenima ovom Sudu uz žalbu proizlazi da su tijekom poreznog nadzora poreza na dobit za razdoblje od 2016. do 2018., poreza na dohodak i doprinosa za razdoblje od 1. svibnja 2018. do 31. svibnja 2019., o čemu je sastavljen zapisnik po obavljenom poreznom nadzoru od 11. ožujka 2020., utvrđene nezakonitosti i nepravilnosti u poslovanju tužitelja.

8. Uslijed utvrđenih nezakonitosti u poslovanju tužitelja istome je rješenjem tijela prvog stupnja od 23. travnja 2020. protiv kojeg je odbijena žalba tužitelja rješenjem tuženika od 26. travnja 2021. utvrđen porezni gubitak za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016., utvrđen je manje obračunati porez na dobit za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2017. te za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. te se utvrđuje obveza plaćanja obveznih doprinosa za razdoblje od 1. svibnja 2018. do 31. svibnja 2019. na način i u iznosima kako je to pobliže navedeno u izreci rješenja tijela prvog stupnja, te je naloženo tužitelju da uplati utvrđenu poreznu obvezu i provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama s upozorenjem da će se, ukoliko ne izvrši uplatu navedenog iznosa, naplata izvršiti ovrhom.

9. Naime, u poreznom nadzoru prvostupanjsko porezno tijelo je utvrdilo, a što je potvrdio i tuženik da tužitelj nije podnio prijave poreza na dobit za 2016., 2017. i 2018. godinu te je navedenim postupio protivno odredbi članka 73. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 147/08. – 115/16.) u svezi članka 35. Zakona o porezu na dobit („Narodne novine“ broj: 177/04. – 106/18.) te je utvrđeno da tužitelj 2019. godine dvaput u toku poreznog nadzora na poziv poreznog tijela nije dostavio zatraženu poslovnu dokumentaciju.

10. Tijekom provedenog poreznog nadzora tužitelju su za 2016. godinu utvrđeni samo rashodi (prihod od svega 0,69 kuna) što je pribrojeno prenesenom gubitku iz prethodne godine. U odnosu na 2017. godinu je utvrđeno da je tužitelj kupoprodajnim ugovorom sklopljenim u kolovozu 2017. godine otuđio stan u Čakovcu za 740.162, 90 kuna, pa je stoga navedeni iznos tužitelju uzet kao ostvaren prihod 2017. U pogledu ove transakcije je dalje utvrđeno da tužitelj nije predočio popis dugotrajne imovine i obračun amortizacije za navedeni stan, pa mu se nije mogla utvrditi neotpisana vrijednost kao porezno priznat rashod tužitelja. Nadalje je utvrđeno da je u svibnju 2017. drugi tužiteljev stan u Zagrebu otuđen na temelju pravomoćnog rješenja o dosudi za 640.000, 99 kuna, što je također uzeto kao ostvaren prihod tužitelja. S obzirom na to da je iz ranijeg poreznog nadzora iz 2010. utvrđeno da je tužitelj još od 2008. godine u cijelosti amortizirao ovu nekretninu, utvrđeno je da nije ostala njena neotpisana vrijednost kao rashod.

11. Iz podataka spisa predmeta nadalje proizlazi da je tužitelju u pogledu 2018. godine utvrđeno donošenje rješenja o odobravanju predstečajne nagodbe koje je postalo pravomoćno 22. svibnja 2018. Na temelju te nagodbe su otpisane tužiteljeve obveze prema vjerovnicima od sveukupno 6.546.767,42 kuna, što se također smatra prihodom na temelju t.3. Hrvatskih standarda financijskog izvještavanja („Narodne novine“, broj: 86/15.). Stoga se pristupilo procjeni porezne osnovice poreza na dobit za 2016., 2017. i 2018. godinu temeljem članka 92. i članka 72. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16. – 121/19.) odnosno temeljem dokumentacije prikupljene u postupku poreznog nadzora.

12. Nadalje, poreznim nadzorom utvrđeno da je tužitelj za razdoblje od 3. svibnja 2018. do 31. svibnja 2019. nije obračunao niti platio obaveze doprinosa s osnove prijavljenog radnika, zbog čega mu je određena obveza plaćanja obveznih doprinosa.

13. Prema odredbi članka 89. Općeg poreznog zakona propisano je da se oporezivanje temelji na podacima iz knjigovodstva i na evidencijama poreznog obveznika koje se vode u skladu s člancima 62. do 67. ovoga Zakona, ako okolnosti pojedinog slučaja ne upućuju na njihovu netočnost.

14. Prema članku 65. Općeg poreznog zakona knjigovodstvo se mora voditi u skladu s propisima i na način da stručna treća osoba može u primjerenom roku steći pregled nad poslovanjem poduzetnika te nastankom, razvojem i okončanjem poslovnih događaja. Sukladno članku 66. stavku 10. navedenog Zakona poslovne knjige i druge evidencije s pripadajućom dokumentacijom moraju se voditi i čuvati na način da su dostupne poreznim tijelima, i to: 1. u poslovnim prostorijama ili ako nema poslovnih prostorija, u stanu poreznog obveznika ili 2. kod opunomoćenika ili 3. kod osobe koja za poreznog obveznika vodi poslovne knjige.

15. Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi obveza tužitelja da posjeduje uredne i vjerodostojne knjigovodstvene isprave, kao i da se poslovne knjige i druge evidencije s pripadajućom dokumentacijom vode i čuvaju na način da su dostupne poreznim tijelima. Nadalje, porezno tijelo ima zakonsku obvezu da porezni nadzor i oporezivanje temelji na podacima iz knjigovodstva i evidencijama tužitelja. Naime, kako tužitelj tijekom poreznog nadzora i u upravnom postupku nije predočio poslovne knjige ni poslovnu dokumentaciju, niti je ikakvim dokazom osporio pravilnost utvrđenih obveza poreznim rješenjem u smislu članka 69. i članka 88. stavka 2. Općeg poreznog zakona to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da pobijanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja već da je porezni gubitak, obveze poreza na dobit i doprinosa iz izreke rješenja prvostupanjskog poreznog rješenja u cijelosti pravilno utvrđena utvrđivanjem svih činjenica koje su od važnosti za donošenje navedenog rješenja.

16. Slijedom navedenog, osnovan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika i rješenjem tijela prvog stupnja nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, zbog čega je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

17. U odnosu na prigovor tužitelja da nije obveznik plaćanja poreza na dobit jer još od 2013. godine ne obavlja gospodarsku djelatnost ovaj Sud ističe da je tužitelj usprkos tome imao porezno relevantne poslovne događaje odnosno aktivnosti pa upravo tako treba tumačiti odredbu članka 2. stavka 1. Zakona o porezu na dobit kojom je propisano da je porezni obveznik trgovačko društvo i druga pravna i fizička osoba rezident Republike Hrvatske koja gospodarsku djelatnost obavlja samostalno, trajno i radi ostvarivanja dobiti, dohotka ili prihoda ili drugih gospodarskih procjenjivih koristi. Naime, tužitelj je nesporno poslovnim događajima opisanim u poreznom rješenju ostvarivao porezno relevantne prihode odnosno gospodarski procjenjive koristi.

18. Tužitelj u žalbi, kao i u tužbi ističe da je nekretnina u njegovom vlasništvu u Čakovcu otuđena za vrijeme trajanja predstečajnog postupka, a nekretnina u Zagrebu otuđena u ovršnom postupku te se u konkretnim slučajevima otuđenja navedenih nekretnina nisu ispunile pretpostavke za nastanak porezne obveze. Prvostupanjski sud u obrazloženju presude, odgovarajući na navode tužitelja osnovano ističe da iz dostupne materijalne dokumentacije nedvojbeno proizlazi da je stan u Čakovcu otuđen kupoprodajnim ugovorom te za predmetni stan tužitelj nije dostavio obračun amortizacije pa opravdano nije uzeta u obzir njegova preostala vrijednost u smislu članka 12. Zakona o porezu na dobit. Naime, na temelju članka 33. stavka 1. Zakona o porezu na dobit porezna osnovica se utvrđuje na temelju podataka evidentiranih u poslovnim knjigama, a tužitelj ni na ponovljene pozive poreznog tijela nije dostavio popis dugotrajne imovine i obračun amortizacije za navedeni stan u Čakovcu. Nadalje, utvrđeno je da je u svibnju 2017. godine tužiteljev stan u Zagrebu otuđen na temelju pravomoćnog rješenja o ovrsi za 640.000,00 kuna te je porezno tijelo utvrdilo da u pogledu ove nekretnine nema porezno priznatog gubitka jer ju je tužitelj još 1998. godine prikazao kao u cijelosti amortiziranu. Slijedom navedenog, tužitelju su za 2017. osnovano uvećani prihodi u smislu odredbe članka 5. stavka 1. Zakona o porezu na dobit i članka 9. stavka 1. Pravilnika o porezu na dobit

19. Tužitelju je rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu , a koje je postalo pravomoćno 22. svibnja 2018. odobrena predstečajna nagodba kojom je tužitelju otpisano dugovanje prema vjerovnicima te tužitelj prigovara što mu je navedeno otpisano dugovanje uračunato u poreznu osnovicu na koju se tužitelju ponovno obračunava porez na dobit. Prvostupanjski sud osnovano ističe da se prema članku 34. Hrvatskih standarda financijskog izvještavanja (dalje: HSFI) obveza prestaje priznavati ako je nestala tj. ako je podmirena, istekla i ako se vjerovnik odrekao svojih prava ili ih je izgubio. Prema točki 3. HSFI 15, prihod je povećanje ekonomske koristi tijekom obračunskog razdoblja u obliku priljeva ili povećanja imovine ili smanjenja obveze. Dakle, tužitelj je temeljem predstečajnog sporazuma, kojim su se vjerovnici odrekli svojih potraživanja djelomično, bio u obvezi u knjigovodstvu proknjižiti navedeno kao smanjenje obveze prema vjerovniku i kao prihod od otpisa obveze te su stoga tužitelju za 2018. pravilno utvrđeni prihodi u iznosu od 6.548.767,42 kune.

20. Prvostupanjski sud i porezna tijela su točno i potpuno utvrdili činjenično stanje te pravilno primijenili i protumačili mjerodavno materijalno pravo, a prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pravilno primijenio odredbu Zakona o upravnim sporovima te je u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 119. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima .

21. Kako tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 19. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković