Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3815/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Vuljak, odvjetnik u Koprivnici, Zrinski trg 11, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, poslovni broj P-312/2021-30 od 24. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 19. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, poslovni broj P-312/2021-30 od 24. svibnja 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, u roku od 15 dana tužitelju KŠ, [adresa] isplatiti iznos od 6.198,18 EUR-a (šesttisućastodevedesetosameuraosamnaestcenti), sa zakonskim zateznim kamatama koje od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. teku u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koje se određuju, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referenta stopa je kamatna stopa koja je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke i to:

- na iznos od 719,10 EUR koja teče od 2. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 111,98 EUR koja teče od 2. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 152,29 EUR koja teče od 2. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 157,73 EUR koja teče od 2. siječnja 2012. do isplate i

- na iznos od 5.057,08 EUR koja teče od 31. siječnja 2012. do isplate.

II Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju istaknuta radi prebijanja u parnici u iznosu od 1.324,05 EUR-a (tisućutristodvadesetčetirieurapetcenti) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 1,37 EUR-a od 2.veljače 2006. do isplate,

- 5,93 EUR-a od 2. ožujka 2006. do isplate,

- 8,22 EUR-a od 2. travnja 2006. do isplate,

- 6,35 EUR-a od 2. svibnja 2006. do isplate,

- 6,52 EUR-a od 2. lipnja 2006. do isplate,

- 8,19 EUR-a od 2. srpnja 2006. do isplate,

- 8,70 EUR-a od 2. kolovoza 2006. do isplate,

- 3,07 EUR-a od 2. rujna 2006. do isplate,

- 6,27 EUR-a od 2. listopada 2006. do isplate,

- 3,07 EUR-a od 2. studenog 2006. do isplate,

- 7,99 EUR-a od 2. prosinca 2006. do isplate,

- 11,80 EUR-a od 2. siječnja 2007. do isplate,

- 14,40 EUR-a od 2. veljače 2007. do isplate,

- 13,19 EUR-a od 2. ožujka 2007. do isplate,

- 13,89 EUR-a od 2. travnja 2007. do isplate,

- 21,52 EUR-a od 2. svibnja 2007. do isplate,

- 22,05 EUR-a od 2. lipnja 2007. do isplate,

- 23,55 EUR-a od 2. srpnja 2007. do isplate,

- 24,23 EUR-a od 2. kolovoza 2007. do isplate,

- 21,30 EUR-a od 2. rujna 2007. do isplate,

- 25,66 EUR-a od 2. listopada 2007. do isplate,

- 25,76 EUR-a od 2. studenog 2007. do isplate,

- 22,71 EUR-a od 2. prosinca 2007. do isplate,

- 23,04 EUR-a od 2. siječnja 2008. do isplate,

- 16,50 EUR-a od 2. veljače 2008. do isplate,

- 12,16 EUR-a od 2. ožujka 2008. do isplate,

- 7,87 EUR-a od 2. travnja 2008. do isplate,

- 17,93 EUR-a od 2. svibnja 2008. do isplate,

- 20,72 EUR-a od 2. lipnja 2008. do isplate,

- 17,67 EUR-a od 2. srpnja 2008. do isplate,

- 23,75 EUR-a od 2. kolovoza 2008. do isplate,

- 22,38 EUR-a od 2. rujna 2008. do isplate,

- 16,38 EUR-a od 2. listopada 2008. do isplate,

- 5,29 EUR-a od 2. prosinca 2008. do isplate,

- 53,47 EUR-a od 2. ožujka 2009. do isplate,

- 64,09 EUR-a od 2. studenog 2009. do isplate,

- 99,72 EUR-a od 2. veljače 2010. do isplate,

- 78,93 EUR-a od 2. veljače 2011. do isplate,

- 183,46 EUR-a od 2. svibnja 2011. do isplate,

- 250,48 EUR-a od 2. srpnja 2011. do isplate,

- 104,49 EUR-a od 2. kolovoza 2011. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.siječnja .2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koje se određuju, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referenta stopa je kamatna stopa koja je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, u roku od 15 dana tužitelju KŠ, [adresa], naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.891,77 EUR-a (tisućuosamstodevedesetjedaneuro sedamdesetsedamcenti) sa zakonskim zateznim kamatama koje od 24. svibnja 2024. do isplate teku po stopi koje se određuju, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referenta stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.“

2. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:

„Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 11.44 EUR-a (jedanaesteuračetrdesetčetiricenta)!

3. Protiv presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007-Odluka USRH, 84/2008, 96/2008- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 -dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 6.198,18 eura sa zateznim kamatama koji zahtjev temelji na preplati obzirom na ništavost odredbi Ugovora o kreditu od 30. prosinca 2005. u dijelu koji se odnosi na odredbe o valutnoj klauzuli.

Nadalje, tuženik je u odgovoru na tužbu stavio prigovor prijeboja radi manje plaćenih iznosa s osnove tečaja u iznosu od 1.324,05 eura sa zateznim kamatama.

7. U žalbenom postupku, sporno je da li je ništava odredba o valutnoj klauzuli i zastara dok visina nije sporna.

8. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

10. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

11. U pogledu pak izuzeća kojeg od sudaca u ovom predmetu i prijedloga tuženika iznesenih u odgovoru na tužbu, ovaj sud nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje s obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira niti osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost pa stoga niti žalbeni prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće s tim više što je podnijet, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost a niti odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzećem.

12. Na žalbene navode valja reći da iako nisu izvedeni svi dokazi koje je tuženik predložio, on nije bio onemogućen u raspravljanju pred sudom s obzirom da prvostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

13. Obzirom na navedeno nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 220. ZPP-a na koju sadržajno upire tuženik jer činjenica da prvostupanjski sud nije posebno ocijenio pisani iskaz DŠ nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

14. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava dijelom su osnovani obzirom da se u ovoj pravnoj stvari budući je ugovor sklopljen 30. prosinca 2005. primjenjuje Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine „ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01- dalje u tekstu: ZOO/91) time da pravilnom primjenom materijalnog prava jednako je odlučeno.

15. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor od 30. prosinca 2005.; da je tužitelju tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu od 46.700,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj; da je ugovorena je otplata kredita u 120 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj;

- da je čl. 7. Ugovora ugovoreno je da će se povrat obveza iz Ugovora obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke; da se radi o hipotekarnom kreditu građana, gotovinskom kreditu uz hipoteku.

- da se tužitelj pozvao na utvrđenja iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava;

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a o kojoj se nije pregovaralo relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda

- da je tuženik u podnesku od 25. ožujka 2024. odustao od tog dokaznog prijedloga za saslušanjem djelatnika banke;

- da pisani iskaz DŠ nije uzet u obzir jer DŠ ni na koji način nije neposredno sudjelovala u postupku sklapanja spornog Ugovora, tako da DŠ tužitelju kao potrošaču nije niti mogla na valjan način objasniti posljedice i doseg spornih ugovornih odredbi i valjano informirati tužitelja kao budućeg korisnika kredita o posljedicama i dosegu spornih ugovornih odredbi;

- da je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kojim je utvrđeno da stranke nisu pregovarale o valutnoj klauzuli niti je mogao utjecati na njezin sadržaj a niti su mu objašnjeni parametri na temelju kojih može doći do promjene tečaja valute;

- da je tužitelj dokazao status potrošača;

- da je analizom predmetnog ugovora utvrđeno da isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj;

- da prema nalazu i mišljenu vještaka tužitelj je više platio iznos od 6.198,18 eura;

- da stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun;

- da iz dopunskog očitovanja vještaka proizlazi da je prilikom obračuna uzeo u obzir tzv. negativne razlike i da je time prijeboj izvršen;

- da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju istaknuta radi prebijanja u parnici u iznosu od 1.324,05 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama s osnove negativnih tečajnih razlika;

- da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije;

- da je prigovor zastare neosnovan i da je tužba podnijeta unutar zakonskog roka od 5 godina od pravomoćnosti presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa odnosno od 14. lipnja 2018.;

16. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je sukladno čl. 12. ZPP-a utvrdio da je ništava odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF i da prigovor prijeboja nije osnovan te na temelju čl. 322 i čl. 323. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 225. te čl. 1115. u vezi čl. 29. st. 2.

ZOO-a odlučio na navedeni način.

17. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, time da pravilnom primjenom materijalnog prava odnosno odredbi ZOO/91 jednako je odlučeno.

18. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta,

19. Na žalbene navode valja reći da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na tuženika.

20. Stoga je, i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

21. Naime, odredbom čl. 81. i 84. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

22. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli, bila nejasna, nerazumljiva i teško uočljiva i da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju

23. Stoga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

24. Naime, odredba čl. 502.a st. 1. ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

25. Stoga je, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je sud temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništavosti u kolektivnom sporu.

26. Jednako tako, vezano za nedopuštenost retroaktivne primjene ZZP/2014, i slijedom toga nezakonite primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda na ovaj postupak, drugostupanjski sud ponovno ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj Rev-3142/2018-2., od 19. ožujka 2019. u kojoj je jasno izraženo pravno stajalište da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem članka 502. c ZPP- a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14 i 110/15-dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

27. Stoga su, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke, žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

28. Nadalje, u odnosu na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

29. U konkretnom slučaju iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tuženik propustio tužitelja informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

30. Međutim, u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud je saslušao tužitelja i na temelju njegovog iskaza utvrdio da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora i da mu djelatnik tuženika nije posebno razjasnio dijelove tipskog ugovora, a koji iskaz je prvostupanjski sud suprotno tvrdnji tuženika pravilno ocijenio kao logičan i životno uvjerljiv.

31. Vezano za navedeno na žalbene navode valja reći da tuženik ispušta iz vida odlučnu činjenicu, a to je da je tijekom postupka odustao od izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika tuženika.

32. Stoga, tuženik nije dokazao da se u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužitelju na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorene odredbe na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.

33. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja kada tuženik na kojem je teret dokazivanja da li je pregovarao sa tužiteljem kao i okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora, time da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da nije primio nikakve obavijesti vezano za osporenu odredbu i da se o osporenoj odredbi nije pregovaralo, a za koju je već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je nerazumljiva, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, i da je uzrokovala znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, a koje činjenice nije dokazao adekvatnim dokaznim sredstvima, to suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.

34. U konačnici, tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

35. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je ništava, a niti su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

36. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetne odredbe.

37. Jednako tako, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

38. Imajući u vidu navedeno, neodlučni su paušalni navodi tuženika da sud nije provodio "odgovarajuće" dokaze, niti cijenio materijalne dokaze priležeće spisu.

39. Dakle, navedena odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, suprotna je odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

40. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano prebacio je na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

41. Što se tiče žalbenih navoda tuženika vezano za primjenu prava Europske unije i Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude T, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

42. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

43. Obzirom na navedeno, kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom nije zauzeo pravno shvaćanje koje bi bilo u suprotnosti s tumačenjem Suda EU u pogledu tumačenja prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 EEZ, a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvu Republike Hrvatske, pa tako i danas u važećem Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014,110/2015 i 14/2019 – dalje: ZZP), žalbeni navodi ukazuju se neosnovanim.

44. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, a na koje se pozvao i prvostupanjski sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

45. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018., koja je predmet raspravljanja u pravnoj stvari, a kako je tužba podnijeta 12. listopada 2021., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare obzirom da je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina, pa su žalbeni navodi neosnovani.

46. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

47. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, sukladno nalazu i mišljenju, te njegovom dopunskom očitovanju vještaka, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je obvezao tuženika da tužitelju s osnove ništave valutne klauzule isplati iznos od 6.198,18 eura.

48. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužitelja jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužitelju sukladno odredbi čl. 214 . ZOO-a platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate.

49. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara a niti je tuženik dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama predmetnih odredaba, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i odredbama ZOO-a, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

50. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

51. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st 1. ZPP-a) tako i visini troškova (čl. 155. ZPP-a) te sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23 – dalje: Tarifa ), i prvostupanjski sud je pravilno sukladno Tbr. 54 Tarife vrijednost boda utvrdio u iznosu od 2,00 eura koja Tarifa je bila na snazi u trenutku donošenja odluke, pa su suprotni paušalni žalbeni navodi neosnovani.

U odnosu na žalbene navode vezano za trošak pristupa na ročište za objavu valja reći da je odredbom čl. 335. st. 7. ZPP-a propisano da stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu, dok je st. 8. iste odredbe propisano da će sud stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje uručiti ovjereni prijepis presude, odnosno, da će se sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrati da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Obzirom na navedeno, to se trošak zastupanja na ročište za objavu presude može smatrati potrebnim radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a time da je punomoćnik tužitelja na navedeno ročište pristupio i zatražio trošak sukladno odredbi čl. 164. ZPP-a, to su žalbeni navodi bez pravnog uporišta.

52. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

53. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u stavku I. izreke te na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a kao u stavku II. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 19. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej