Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3958/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Gordane Bošković Majerović kao predsjednice vijeća, Vlaste Mrzljak kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milene Frankić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku u Zagrebu, protiv I. tuženika Credo banke d.d. u stečaju, OIB:94141384086, zastupanog po punomoćniku Domagoju Javoroviću, odvjetniku u Zagrebu i II. tuženice OB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o žalbi 1. tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-407/2025-53 od 18. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 19. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P- 407/2025-53 od 18. rujna 2025. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I.Proglašava se nedopuštenom ovrha koja je određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj Ovr-85/11 od 7. veljače 2011. na ½ suvlasničkog dijela nekretnine upisane u zemljišnim knjigama ovog suda u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to k. č. br. [katastarska čestica], što u naravi predstavlja visokoprizemna obiteljska stambena zgrada u [adresa] i dvorište, ukupne površine 717 m2.

III. Nalaže se I. tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.312,50 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 18. rujna 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi 1. tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 19. studenog 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev !.tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Proglašava se nedopuštenom ovrha koja je određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zaprešiću poslovni broj Ovr-85/11 od 7. veljače 2011. na ½ suvlasničkog dijela nekretnine upisane u zemljišnim knjigama ovog suda u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to k. č. br. [katastarska čestica], što u naravi predstavlja visokoprizemna obiteljska stambena zgrada u [adresa] i dvorište, ukupne površine 717 m2.

III. Nalaže se I. tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.312,50 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 18. rujna 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se 1. tuženik iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22- dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači sukladno žalbenim razlozima te odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troška žalbenog postupka specificiranog kao u žalbi ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila žalbene navode 1. tuženika te je predložila odbiti žalbu kao neosnovanu. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba 1. tuženika je osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Međutim, sud prvog stupnja je pogrešno ocijenio izvedene dokaze na kojima je temeljio svoju odluku, slijedom čega je pogrešno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 388. st. 5. Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZVDSP) jer po stavu ovog drugostupanjskog suda za primjenu citirane zakonske odredbe nema uvjeta u konkretnom slučaju.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenjem nedopuštenom ovrhe na nekretnini za koju tvrdi da je u njezinom izvanknjižnom vlasništvu te da je ista neistinito upisana kao isključivo vlasništvo 2. tuženice, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

8. U postupku koji je prethodio donošenju presude, sud prvog stupnja je u bitnom utvrdio sljedeće:

- da je nekretnina koja predstavlja predmet spora 1. siječnja 1997. bila upisana kao društveno vlasništvo,

- da je tužiteljica 2000. bila upisana kao suvlasnik predmetne nekretnine u ½ dijela,

- da se Hypo Alpe Adria bank d.d. 19. rujna 2000. upisao kao fiducijarni vlasnik nekretnine temeljem Ugovora o kreditu sklopljenog s tužiteljicom (Z19778/00) na suvlasničkom dijelu tužiteljice,

- da je nakon podmirenja kredita Hypo Alpe Adria bank d.d. izdao brisovno očitovanje te je zk odjel pod brojem Z-102451/03 od 21. studenog 2003. izvršio brisanje prava vlasništva Hypo Alpe Adria bank d.d. i upis predmetne nekretnine na ime 2. tuženice u cijelosti,

- da je bila riječ o omašci u upisu obzirom da je upis trebalo izvršiti u odnosu na tužiteljicu, a što je zemljišnoknjižni odjel potvrdio dopisom od 30. ožujka 2011.,

- da je 2. tuženica, kao založni dužnik, sklopila s Credo banka d.d. Split Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 15. prosinca 2004. te je I. tuženik 22. studenog 2004. upisao pravo vlasništva u zemljišne knjige,

- da je 1. tuženik podnio prijedlog za ovrhu 3. veljače 2011. na nekretnini 2. tuženice te je sud rješenjem o ovrsi Ovr-85/11 od 7. veljače 2011. odredio ovrhu radi namirenja tražbine iz Ugovora o kreditu koji je bio osiguran zalogom,

- da je protiv rješenja o ovrsi 2. tuženica podnijela žalbu i prijedlog za odgodu ovrhe, a tužiteljica prigovor treće osobe povodom kojeg je rješenjem ovog suda od 26. travnja 2011. upućena u parnicu radi dokazivanja da ima pravo koje sprječava ovrhu.

9. Temeljem provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice obzirom je dokazala svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u ½ dijela, a 1. tuženik nije dokazao da je založno pravo na njenom suvlasničkom dijelu nekretnini stekao po drugoj pravnoj osnovi (zaštita povjerenjem u zemljišne knjige), slijedom čega je ocijenjeno da tužiteljica ima pravo koje sprječava ovrhu u odnosu na ½ suvlasničkog dijela na predmetnoj nekretnini.

10. Po stavu ovog suda, sud prvog stupnja je pogrešno zaključio kako u konkretnoj pravnoj stvari 1. tuženika ne štiti povjerenje u zemljišne knjige, sukladno odredbi čl. 388. st. 5. ZVDSP prema kojoj se zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga određena ovim Zakonom neće primjenjivati u korist stjecanja do kojih dođe do 1. siječnja 2017., ako se njime stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je ovaj Zakon stupio na snagu.

11. Naime, u trenutku zasnivanja založnog prava na nekretnini koja je predmet ovog spora kao samovlasnica nekretnine je bila upisana 2. tuženica, a iz zemljišnoknjižnog izvatka nije bilo nikakvih naznaka u sumnju istinitosti upisa, koju činjenicu je u Sporazumu o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama potvrdila sama 2. tuženica (Sporazum u ovršnom predmetu priloženom spisu poslovnog broja Ovr-85/11) navodeći kako je ona samovlasnica predmetne nekretnine, slijedom čega okolnost da je nekretnina u trenutku stupanja na snagu ZVDSP 1. siječnja 1997. bila u društvenom vlasništvu ne predstavlja sama po sebi okolnost koja ne bi štitila povjerenje u zemljišne knjige kod 1. tuženika.

12. U našem pravnom sustavu načelo povjerenja u zemljišne knjige propisano u čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama (NN. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 – dalje ZZK) bilo je odgođeno u primjeni do 1. siječnja 2002. g. i do tog razdoblja presumpcija potpunosti i istinitosti zemljišnoknjižnog stanja nije vrijedila te je bilo moguće iznositi prigovore takvog sadržaja kakav je u konkretnom slučaju iznosila tužiteljica.

Takav zaključak proizlazi iz sadržaja odluke Ustavnog suda RH br. U-III-821/2007 od 18. lipnja 2008.g., te u U-III-493/2002 od 13. listopada 2004.g., u kojoj se izričito navodi da je odgoda povjerenja u zemljišne knjige odgođena do 01. siječnja 2002.g., te da do tog razdoblja presumpcija zemljišnoknjižnog stanja ne vrijedi, što logičkim tumačenjem argumentum ad contrario što proizlazi iz samog teksta važećeg propisa ZZK, znači da se nakon tog razdoblja primjenjuje i načelo povjerenja u zemljišne knjige.

13. Zemljišne knjige su javne knjige i uživaju javnu vjeru (čl. 8. st. 1 ZZK), a svaka osoba koja neko knjižno pravo stječe u dobroj vjeri ima pravo pouzdati se u stanje koje prikazuje zemljišna knjiga (čl. 8. st. 4. i 5. ZZK).

14. ZV također (slično kao i ZZK) jamči zaštitu povjerenja u istinitost i potpunost stanja u zemljišnoj knjizi (članci 122., 123. i 124. ZV). Stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, a nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (čl. 8. st. 1. ZZK).

15. Prednost u zaštiti stečenog prava ima treća savjesna osoba koja se pozvala na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige.

16. Uz prethodno navedeno valja istaknuti da 1. tuženik u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude kao i u podnesenoj žalbi pravilno upućuje na načelo povjerenja u potpunost i istinitost zemljišnih knjiga kao i na to da se u svakom konkretnom slučaju treba ispitati savjesnost svih sudionika određenog pravnog posla.

17. Što se tiče savjesnosti tužiteljice sud prvog stupnja se zadovoljio konstatacijom da tužiteljica nije znala za provođenje ovršnog postupka kao i da nije znala za pogrešan upis koji je proveo zemljišnoknjižni odjel suda prvog stupnja nakon dostave brisovnog očitovanja Hypo Alpe Adria Bank d.d.

18. Međutim, sud zanemaruje dio iskaza tužiteljice (raspravni zapisnik od 25. studenog 2024. na listovima 92-94 spisa) iz kojeg proizlazi da je tužiteljica „pred dosta godina“ išla u općinu jer je htjela prijavili svog prijatelja na svoju adresu stanovanja, pa je tada saznala kako to ne može učiniti iz razloga jer nije vlasnica nekretnine. Prema tome, tužiteljica se po stavu ovog suda ne može pozivati na svoju savjesnost, tim više jer nakon saznanja da nije vlasnica nekretnine nije poduzela ništa kako bi zaštitila svoje pravo vlasništva.

19. Osim navedenog, iz iskaza 2. tuženice proizlazi kako nije pročitala Sporazum koji je potpisala, a vezano za osiguranje tražbine svoje prijateljice ĐB, slijedom čega i ona nije postupila s dužnom pažnjom, misleći kako u zalog daje samo svoj suvlasnički dio nekretnine.

20. Ovaj drugostupanjski sud također smatra kako sud prvog stupnja nije dovoljno kritički ocijenio i iskaz svjedoka ĐB kada iskazuje da niti tužiteljica niti tuženica nisu bile svjesne činjenice da je izvršen pogrešan upis u zemljišne knjige jer da i jest tako, 2. tuženice i svjedok su znale da nekretnina predstavlja suvlasništvo tužiteljice i 2. tuženice obzirom na činjenicu da su tužiteljica i 2. tuženica već i prije svjedoku davale predmetnu nekretninu u zalog kao osiguranje povrata kredita, i to obje, a ne samo 2. tuženica.

21. Prema tome, u konkretnom slučaju je neupitno da je 1. tuženik kao treća osoba kojem je upisani zemljišnoknjižni vlasnik, što je bio u trenutku zaključivanja Sporazuma isključivo bila 2. tuženica, bio savjesna stranka i da je postupao kao sudionik tog pravnog posla u dobroj vjeri postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, to je isti stekao založno pravo sporne nekretnine kao da na njoj ne postoji suvlasnička prava tužiteljice koja u tom trenutku nisu bila upisana, bez obzira što za poduzimanje konkretnog pravnog posla, zasnivanja hipoteke na cijeloj stvari, što je izvanredni pravni posao je potrebna suglasnost svih suvlasnika obzirom da je upisani vlasnik, 2. tuženica zatajila zaključenje ovog pravnog posla, kao i tužiteljica kao neupisana vlasnik koja ništa nije poduzimala za zaštitu svojeg prava, postupale nesavjesno.

22. Polazeći od svrhe i značaja odredbe o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige (čl.122. ZV) prednost u zaštiti stečenog prava ima treća savjesna osoba koja se pozvala na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, što je u konkretnom slučaju 1. tuženik (tako i VS RH Rev-1867/12 od 29. listopada 2013.g.).

23. Budući je ovom drugostupanjskom odlukom pobijana presuda preinačena te je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan, izmijenjen je uspjeh stranaka u sporu, slijedom čega je valjalo 1. tuženiku odmjeriti troškove cjelokupnog parničnog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).

24. Troškovi koji su bili potrebni za vođenje spora (čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP) su troškovi zastupanja na ročištima 7. listopada 2024., 25. studenog 2024., 10. siječnja 2025., 3. srpnja 2025. i 9. rujna 2025., svako po 100 bodova (200,00 eura), prema Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) uvećano za 25% PDV, što ukupno iznosi 1.000,00 eura.

25. Slijedom svega navedenog je valjalo na temelju odredbe čl. 373. t. 2. i 3. ZPP odlučiti kao u t. I i II izreke ove presude.

26. Neosnovan je zahtjev 1. tuženika za naknadu troška žalbenog postupka koji se odnosi na trošak sudske pristojbe na žalbu jer u spisu nije priložen dokaz da je pristojba plaćena.

27. Tužiteljičin zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je neosnovan jer nije bio potreban u sporu (čl. 155. st. 1. ZPP).

28. Stoga je o troškovima žalbenog postupka odlučeno kao u t. III i IV izreke ove presude.

U Zagrebu 19. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Gordana Bošković Majerović