Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2421/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, mr.sc.Iris Gović Penić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Odvjetničko društvo Vukušić Bokan i partneri d.o.o., protiv tuženika OTP banke dioničko društvo, OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P- 241/2023-21 od 11. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 19. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-241/2023-21 od 11. travnja 2025. u točkama I, III, IV i V izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I Nalaže se tuženiku: OTP Banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da tužitelju: RV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.014,27 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:

- 4,48 eura počevši od dana koji slijedi danu: 12.01.2009. do isplate,

- 11,16 eura počevši od dana koji slijedi danu: 19.02.2009. do isplate,

- 5,57 eura počevši od dana koji slijedi danu: 23.03.2009. do isplate,

- 4,66 eura počevši od dana koji slijedi danu: 14.04.2009. do isplate,

- 4,05 eura počevši od dana koji slijedi danu: 02.06.2009. do isplate,

- 2,60 eura počevši od dana koji slijedi danu: 15.06.2009. do isplate,

- 1,99 eura počevši od dana koji slijedi danu: 17.08.2009. do isplate,

- 4,16 eura počevši od dana koji slijedi danu: 02.09.2009. do isplate,

- 3,34 eura počevši od dana koji slijedi danu: 14.09.2009. do isplate,

- 1,11 eura počevši od dana koji slijedi danu: 15.10.2009. do isplate,

- 3,06 eura počevši od dana koji slijedi danu: 16.11.2009. do isplate,

- 2,12 eura počevši od dana koji slijedi danu: 15.12.2009. do isplate,

- 5,92 eura počevši od dana koji slijedi danu: 15.01.2010. do isplate,

- 7,69 eura počevši od dana koji slijedi danu: 17.02.2010. do isplate,

- 9,35 eura počevši od dana koji slijedi danu: 17.03.2010. do isplate,

- 11,71 eura počevši od dana koji slijedi danu: 23.04.2010. do isplate,

- 10,17 eura počevši od dana koji slijedi danu: 24.05.2010. do isplate,

- 19,02 eura počevši od dana koji slijedi danu: 28.06.2010. do isplate,

- 61,41 eura počevši od dana koji slijedi danu: 26.08.2010. do isplate,

- 30,67 eura počevši od dana koji slijedi danu: 14.09.2010. do isplate,

- 26,41 eura počevši od dana koji slijedi danu: 14.10.2010. do isplate,

- 26,90 eura počevši od dana koji slijedi danu: 19.11.2010. do isplate,

- 35,44 eura počevši od dana koji slijedi danu: 15.12.2010. do isplate,

- 36,21 eura počevši od dana koji slijedi danu: 19.01.2011. do isplate,

- 33,13 eura počevši od dana koji slijedi danu: 15.02.2011. do isplate,

- 35,31 eura počevši od dana koji slijedi danu: 15.03.2011. do isplate,

- 31,89 eura počevši od dana koji slijedi danu: 05.04.2011. do isplate,

- 40,65 eura počevši od dana koji slijedi danu: 10.05.2011. do isplate,

- 47,29 eura počevši od dana koji slijedi danu: 10.06.2011. do isplate,

- 50,30 eura počevši od dana koji slijedi danu: 11.07.2011. do isplate,

- 83,81 eura počevši od dana koji slijedi danu: 10.08.2011. do isplate,

- 52,03 eura počevši od dana koji slijedi danu: 12.09.2011. do isplate,

- 47,29 eura počevši od dana koji slijedi danu: 10.10.2011. do isplate,

- 48,06 eura počevši od dana koji slijedi danu: 11.11.2011. do isplate,

- 50,54 eura počevši od dana koji slijedi danu: 19.12.2011. do isplate,

- 54,12 eura počevši od dana koji slijedi danu: 18.01.2012. do isplate,

- 56,01 eura počevši od dana koji slijedi danu: 24.02.2012. do isplate,

- 54,64 eura počevši od dana koji slijedi danu: 19.03.2012. do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom iznosu od 0,20 eura.

III. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, [broj], s nadnevkom: 22. ožujka 2005. godine, ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za troškove obradu kredita u visini od 1,00 % od iznosa kredita.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da tužitelju RV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 183,55 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana koji slijedi danu 24.03.2005. pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 1.523,17 eura s pripadajućim zateznim kamatama po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude u dijelu pod točkom I, III, IV i V izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući odluku suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19- dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je sa tuženikom koji je tada poslovao pod nazivom HVB Splitska Banka d.d., sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, [broj] dana 22. ožujka 2005. Ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (dalje i: valutna klauzula). Stoga je valutna klauzula ništetna. Usprkos tome, tuženik je teretio tužitelja s pozivom na valutnu klauzulu. Tuženik je tužitelju po Ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za troškove obrade kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita. Tuženik nije imao pravo tužitelju zaračunati i naplatiti naknadu. Ovo iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati naknadu. Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je tužitelj terećenjem za naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika. Pri tome je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja. Upućuje se na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Tuženik je takvim postupanjem tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga je tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja. Sukladno navedenom tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos koji će tužitelj odrediti nakon što se provede predloženo vještačenje, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, zatim kojom se utvrđuje se da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora: 75567/05, s nadnevkom: 22. ožujka 2005., ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za troškove obrade kredita u visini od 1,00 % od iznosa kredita te se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos koji je tužitelj odredio nakon što se provede predloženo vještačenje, kao i trošak parničnog postupka.

7. Među strankama je nesporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora: 75567/05 dana 22. ožujka 2005. kojim kreditor odobrava kredit u iznosu od 18.355,00 CHF obračunato u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Nije sporno niti da je u čl. 4.b) Ugovora određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa odobrenog kredita.

8. Pravilno sud prvog stupnja navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnike kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu broj Pž 6632/2017 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženog protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018 od 3.rujna 2019. odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

9. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

10. S obzirom na navedeno, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu i kamatnu stopu, te odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003, to je dakle ništava odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003, te čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03.) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

Člankom 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor zaključio kao fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te da nije pregovarao oko spornih odredbi ugovora. Naime tužitelj je iskazao da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio zaposlen u firmi ETA Požega, kao alatničar, što je i po zanimanju. Sredstva kredita je utrošio za kupnju osobnog vozila za vlastite potrebe. Nikada nije bio nositelj obrta niti kakve druge poslovne djelatnosti. Vozilo je kupio u auto kući ... u [adresa] koji su ga uputili na tada Splitsku banku d.d. s kojom su imali poslovnu suradnju tako da kada je došao u banku čekao ga je pripremljen ugovor. Nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora. Ugovor je potpisao u banci, a prije toga ga je pročitao. Iskazao je da je on pitao u banci zašto je kredit u kojemu je valutna klauzula vezana uz CHF, a oni su mu odgovorili da je ta valuta najstabilnija. Nitko ga nije upozorio na ekonomske posljedice sklapanja ugovora u valuti CHF niti na rizičnost valute. Nije pregovarao niti oko odredbi za naknadu kredita, niti su ga upozorili da naknadu plaća. Početna rata je iznosila 1.250,00 kuna a porasla je sve do 2.000,00 kuna. On je sam vršio uplate kredita svaki mjesec u banci.

13. Ovaj iskaz tužitelja sukladan je utvrđenju suda u kolektivnom sporu. Naime, iz obrazloženja pravomoćne presude iz kolektivnog spora, ali i iskaza tužitelja, proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Tužitelj je iskazao da nije informiran od strane zaposlenika banke o rizičnosti sklapanja ugovora u kojem je valutna klauzula vezana uz CHF. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

Tužitelj nije bio informiran niti o tome na što se naknada za obradu kreditnog zahtjeva odnosi te da se o naknadi nije moglo pregovarati. Tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj navedene odredbe ugovora, a radi o unaprijed formuliranim odredbama Ugovora o kreditu što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o naknadi za obradu kredita i visini te naknade čime je ova odredba ništetna (o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.).

14. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, što tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita, čime je ova odredba ništetna.

15. Djelomična ništetnost koja je utvrđena za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.

16. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

18. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka.

Prema nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je na dan 19. ožujka 2012. više platio iznos od 7.644,09 kuna ili 1.014,56 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, a sve kako je prikazao u tablici 3 (po mjesecima i ukupno). Do navedenog iznosa je došao na način da je od kunske protuvrijednosti na dan plaćanja početnog anuiteta oduzeo kunsku protuvrijednost početnog anuiteta po tečaju na dan korištenja tj. isplate kredita (1.285,97 kuna). U tablici 4 je sačinio specifikaciju ukupne preplate u tečaju CHF (po mjesecima i ukupno).

Tužitelj je na dan 10. srpnja 2013. manje platio iznos od 2.225,19 kuna ili 295,33 eura (iskazani „minusi“ u Tablici 3.).

Naknada za obradu kredita naplaćena je 24. ožujka 2005. u iznosu od 183,55 CHF ili 885,50 kuna.

19. pravilno prvostupanjski sud navodi da nije u pravu tuženik kada tvrdi da se metodologija obračuna razlike između stvarno više plaćenih anuiteta u kunama ne može temeljiti na razlici između preračunatih iznosa otplaćenih anuiteta u CHF po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i preračunatih u kune po tečaju za CHF za kune tuženika u otplati anuiteta u odnosu na početno utvrđeni anuitet u CHF po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i preračunat u kune po tečaju tuženika za CHF za kune na dan isplate kredita, uz isključenje utjecaja razlike plaćenih kamata zbog promjene kamatnih stopa.

Točno je da nije volja ugovornih stranaka "fiksni tečaj" i da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća.

20. Kao takva valutna klauzula sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Time se ne isključuje sloboda ugovaranja valutne klauzule već se kreditoru nameće obveza da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač.

Stoga se metodologija obračuna više plaćenih anuiteta pravilno temelji na zadatku kako ga je sudskom vještaku odredio sud.

21. Kako je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužiteljice iznos od 1.014,56 eura u skladu s čim je u smislu odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO-a pravilno prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

22. Pravilno prvostupanjski sud pri tome nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužitelja po kreditu (tzv. negativne razlike koje je sudski vještak u nalazu i mišljenju iskazao sukladno prijedlogu tuženika) te izvršio umanjenje potraživanja na ime negativnih razlika jer tuženik u postupku nije postavio nikakav određen zahtjev, niti protutužbeni niti prigovor radi prijeboja, niti bi to bilo u skladu sa odredbom čl. 323.st.1. i 2. ZOO. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a

23. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate kako je propisano odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a. Pravilno je prvostupanjski sud odredio tijek zakonskih zateznih kamata počev od plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa, jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem pa je na stečeni novčani iznos po čl. 1115 ZOO-a dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, odnosno isplate naknade za obradu kredita.

24. I prigovor zastare koji je istaknuo tuženik za potraživanja tužitelja po ugovoru o kreditu je za potraživanja dospjela od 4. travnja 2007. pravilno je ocijenjen neosnovanim.

Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.).

Imajući u vidu odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod br. P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule kada je zastara počela teći iz početka.

Od navedenog dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. na dalje, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 15. lipnja 2018. obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

Rok zastare dakle počinje teći od 15. lipnja 2018., a predmetna tužba podnesena 6. lipnja 2023.

Zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa određeni zastarni rok, zbog čega se ima primijeniti odredba čl. 225. ZOO-a koja propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drug rok zastare, tako da je tužba tužiteljice podnesena unutar roka zastare.

25. Neosnovan je prigovor zastare i dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za troškove obrade kredita u visini 1% od iznosa naknade.

Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev, a na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. Zauzeto je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem pravomoćne presude u ovom sporu.

26. Pravilno je i odluka o trošku utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1., i čl. 155. ZPP-a.

27. Slijedom navedenoga, žalba tuženika je kao neosnovana odbijena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a i prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu potvrđena.

28. Primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan.

U Zagrebu 19. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević