Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-816/2022-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punonoćnik Alen Đapić, odvjetnik u Solinu, Zvonimirova 75, protiv tužene Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupaju punomoćnici Iris Šanjug i Krešimir Ćurković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 3220/2019 od 23. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 19. studenog 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3220/2019 od 23. prosinca 2021. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđuju se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o [broj kredita] od 4. veljače 2008. zaključen između stranaka, u dijelu u kojem je ugovoreno kako odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 158.100,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo AlpeAdria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF HypoAlpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, te članak 4, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.043,40 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Pod točkom II. izreke utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. istog Ugovora o [broj kredita] od 4. veljače 2008., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke i da korisnik kredita svojim potpisom na Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 130.336,22 kuna, sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci navedene presude, dok je pod točkom IV. izreke naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 49.812,21 kuna sa zateznim kamatama 1. listopada 2015. Pod točkom V. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 32.240,46 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku zajedno s PDV-om u iznosu od 781,25 kuna te troška sudske pristojbe u točno nenaznačenom iznosu.

3. Žalba tuženice je osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Međutim, činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava, ostalo je pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pa se, za sada, ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja (konačno postavljen podneskom od 28. srpnja 2021. u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka), za utvrđenjem ništetnosti dijela Ugovora o kreditu od 4. veljače 2008. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i prednice tuženice, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci o kamatnim stopama banke, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 130.336,22 kuna s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzulu i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora, za koji iznos, pozivom, između ostalog, na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., tužitelj tvrdi da ga je preplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi o kojima se prilikom sklapanja Ugovora nije pregovaralo. Pored navedenog, predmet spora je i zahtjev za isplatom iznosa od 49.812,21 kuna, za koji iznos tužitelj tvrdi da ga je zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio po osnovi razlike glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015.

7. Prvostupanjski sud je, utvdivši ništetnima odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula, odlučio i o pravu tužitelja na povrat svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredaba ugovora (u skladu s rezultatima izvedenog financijskog vještačenja), kao i o pravu na isplatu iznosa od 49.812,21 kuna.

8. Naime, prvostupanjski sud je pozivom na Zakon o zaštiti potrošača te postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, prihvatio tužbeni zahtjev, ocjenjujući ništetnima označene odredbe Ugovora o kreditu, s obzirom na zaključak da je u postupku radi zaštite koliktivnih interesa potrošača utvrđeno da su predmetne odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj, da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, u konačnome ocjenjujući da se radi o ugovornim odredbama koje su uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca, kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, pa da je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23, dalje: ZOO), pri tome priznajući tužitelju pravni interes za donošenje deklaratorne presude u dijelu kojim traži utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi, unatoč zaključenom Aneksu kojim su stranke napravile konverziju kredita, kao i zahtjev za isplatu, s obrazloženjem da se tužitelj sklapanjem ugovora o konverziji nije izričito i nakon informiranja odrekao svojih prava, pri čemu nije ostvario u cijelosti povrat onoga što mu je bilo nezakonito naplaćeno na temelju ništavih odredbi osnovnog ugovora, čime konverzijom osnovnog kredita nije ostvario zaštitu koju mu jamči Direktiva 93/14 EU.

9. I u žalbenom stupnju postupka, sporan je učinak sklopljenog Aneksa ugovora o kreditu - konverziji, sporna je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnj stopi jednostranom odlukom kreditora i o valutnoj klauzuli te posljedično tome, ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa za koji tvrdi da ga je tuženica od njega neosnovano naplatila temeljem tih ništetnih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu, s time da je sporna i i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja, kao i tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice.

10. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud slijedi:

- da između stranaka nije sporno da su iste zaključile ugovor o kreditu te da je zaključen Aneks ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran,

- da u trenutku kada je rađena konverzija, valutna klauzula CHF nije bila pravomoćno utvrđena kao ništetna i nepoštena,

- da u konkretnom slučaju nema informiranog pristanka potrošača o ništetnosti odredbe koja se obnavlja sporazumom,

- da unatoč provedenoj konverziji, nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka,

- da tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi, kao i na restitucijski zahtjev, jer provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka,

- da je u postupku radi zaštite koliktivnih interesa potrošača utvrđeno da su predmetne odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj, da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora,

- da je u nalazu i mišljenju sudski vještak Marijan Jović naveo da su tužitelj i tuženica sklopili ugovor o kreditu, da je u razdoblju od 29. veljače 2008 do 1. siječnja 2014. banka mijenjala kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, da je tužitelj, kao korisnik kredita, zbog mijenjanja kamatne stope i tečaja CHF u razdoblju od 31. ožujka 2008. do 30. rujna 2015. platio veće iznose anuiteta od ugovorenih u ukupnom iznosu od 130.336,22 kuna.

- da sud prvog stupnja nije izvodio dokaze predložene po tuženici, a to je saslušanje svjedoka, zaposlenika tuženice, koji dokazni prijedlog je odbio prije zaključenja prethodnog postupka, ročišnim rješenjem od 18. ožujka 2021.,

- da sud prvog stupnja nije saslušao vještaka povodom prigovora tuženice na njegov pisani nalaz i mišljenje.

11. U odnosu na žalbene navode vezano za ništetnost Ugovora u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope te s tim u vezi sklapanje Sporazuma o konverziji, potrebno je naglasiti da unatoč navedenom tužitelj i dalje ima pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne (o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019., prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita).

12. Međutim, kako prvostupanjski sud pobijanom presudom prihvaća i ocjenjuje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, između ostalog, bazično polazeći od činjeničnih i pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude iz kolektivnog spora po tužbi Udruge „Potrošač“, osnovano tuženica u okviru žalbenog navoda pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ističe da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, kao posljedica neprovođenja dokaza saslušanjem svjedoka (zaposlenika tuženice), na okolnost činjenične tvrdnje o potpunoj informiranosti tužitelja i mogućnosti pojedinačnog pregovaranja prije sklapanja predmetnog ugovora.

13. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je tuženica, pravovremeno (u odgovoru na tužbu, list 18-39 spisa, konkretno list 13 i 14 odgovora na tužbu), na okolnost činjeničnih tvrdnji o potpunoj informiranosti tužitelja prije sklapanja predmetnog ugovora, predložila provođenje dokaza saslušanjem svjedoka – zaposlenika tuženice.

14. Imajući u vidu da je tuženica stavila dokazne prijedloge na okolnost potpune informiranosti tužitelja prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je u pregovorima s tužiteljem, tužitelja upoznala sa svim mogućnostima kreditiranja, da su tužitelju objašnjene sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF, da je vodila računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor zaključiti, da je tužitelju učinila dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, pozivajući se pri tome i na sudsku praksu po kojoj nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u slučaju kada tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo (!...o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao…“), a na koja činjenična utvrđenja nisu provedeni dokazi, u tom pogledu je činjenično stanje, za sada, ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno.

15. Naime, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: „Može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku“, Vrhovni sud Republike Hrvatske dao odgovor - kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 76/03. - dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta) koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

16. Također, i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2/2024-2 od 9. travnja 2024. je u odnosu na postavljeno pitanje: „Može li sud inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak i donijeti presudu bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica?“, Vrhovni sud Republike Hrvatske dao istovjetan odgovor - da sud ne može inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak te donijeti presude bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka u situaciji kada je tuženik predložio provođenje dokaza - saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

17. Ovo shvaćanje je podudarno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je iznijeto u odluci toga suda broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022., da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanje zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora jer bi takvim tumačenjem nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena, niti ju je banka mogla dokazivati ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je suprotno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

18. Ustavni sud Republike Hrvatske je i u svojoj odluci broj U-III-7079/21 od 26. listopada 2022., izrazio shvaćanje da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti u odredbama toga ugovora, a ta okolnost nije bila predmetnom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, da su onda u pojedinačnim potrošačkim sporovima, banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretne formularnim i standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

19. Stoga, kako je tuženica u ovom predmetu na okolnost potpune informiranosti tužitelja predložila saslušanje svoga zaposlenika, osporavajući time izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, prvostupanjski je sud odbijanjem toga dokaznog prijedloga povrijedio pravo tuženice na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP/07), koja je propisivala da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-1279/22-2 od 14. veljače 2023.

20. U konkretnom slučaju je sud morao omogućiti tuženici dokazivanje da su tužitelju, kao potrošaču, u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, date odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba koje su bile od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj, unatoč punoj obaviještenosti o tome, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

21. Slijedom iznesenog, ostvaren je žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženica tvrdnjom kako joj nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, osporavajući pri tome izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, odnosno dokazivati okolnosti sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu i time dokazivati odlučne činjenice za donošenje odluke o nepoštenosti konkretne ugovorne odredbe, što je predmet pojedinačnih postupaka.

22. U odnosu na žalbene navode po kojima prvostupanjski sud nije izveo dokaz saslušanjem djelatnika javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu, za odgovoriti je da navedenim dokazom tuženica nije mogla dokazati odlučne okolnosti koje se utvrđuju u pojedinačnom potrošačkom sporu, a to je da je tuženica prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odredbi koja se odnosila na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Stoga, okolnosti na koje je tuženica predlagala navedeno saslušanje (na okolnost razumijevanja Ugovora o kreditu te postojanja prava i ozbiljne volje tužitelja na sklapanje istog Ugovora), nisu od odlučnog značaja, jer eventualno bilo kakvo generalno upoznavanje tužitelja s ugovornim odredbama, nije od utjecaja na zaključak suda o ništetnosti spornih ugovornih odredbi, kraj činjenice da je od odlučnog značaja bilo utvrditi punu obaviještenost tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te je li tuženica s tužiteljem o tome pojedinačno pregovarala.

23. Stoga, ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu čl. 365. st. 1. ZPP-a, imajući pri tome u vidu postojanje pravnog interesa tužitelja na utvrđenje da su pojedine odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, kako je prvostupanjski sud zaključak o ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi temeljio (u činjeničnom smislu), na odlukama donesenim u kolektivnom sporu, pri čemu nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka, zaposlenika tuženice, ostvaren je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

24. Budući da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno održati novu glavnu raspravu pred prvostupanjskim sudom, valjalo je stoga, na temelju odredbe čl. 370. ZPP-a, presudu suda prvog stupnja ukinuti, a posljedično tome ukinuti i odluku o parničnom trošku (točka I. izreke ove drugostupanjske odluke) i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

25. Sud prvog stupnja će u ponovljenom postupku saslušati zaposlenika tuženice radi utvrđivanja pretpostavki nepoštenosti spornih ugovornih odredbi (na sve gore navedene bitne okolnosti radi utvrđenja koje su obavijesti u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope dane tužitelju i na koji način, je li tužitelj prije sklapanja ugovora bio potpuno informiran, je li bio upoznat s povećanim rizikom zaključenja Ugovora u kojem se glavnica veže uz CHF, jesu li mu pružene sve bitne i odlučne informacije da bi mogao sagledati sve rizike posla kojeg je zaključio, je li bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom dovodi i do povećanja glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanja anuiteta te ako je, na koji način), sve kako bi mogao donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku o tom dijelu tužbenog zahtjeva primjenom mjerodavnih propisa, u kom pravcu će raspraviti i ostale žalbene prigovore tuženice (ukoliko su od utjecaja na ishod ovog postupka), nakon čega će na temelju rezultata cjelokupnog postupka, o tužbenom zahtjevu donijeti novu, zakonitu i pravilnu odluku, kojom odlukom će ujedno odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka.

26. Odluka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke je donesena na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

27. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 19. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš