Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3001/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja JZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mario Perica, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3396/2024-10 od 30. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3396/2024-10 od 30. travnja 2025. pod točkom I. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3396/2024-10 od 30. travnja 2025. pod točkom II. izreke te pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 789,82 eura u roku od 15 dana i u tom dijelu vraća istome prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3396/2024-10 od 30. travnja 2025. pod točkom IV. u dijelu u kojem je na parnični trošak dosuđena zatezna kamata tekuća od 30. travnja 2025. do isplate, bez vraćanja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. i čl. 23. (C) Ugovora o namjenskom kreditu, [broj], kreditna partija br. [broj kredita], sklopljenog dana 17. listopada 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora i u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

Pod točkom II. izreke utvrđuje se ništetnom odredba redni broj B3.7.5.4. Tarife naknada u poslovanju s građanima iz 2013. godine, Ugovora o namjenskom kreditu, [broj], kreditna partija ..., sklopljenog dana 17. listopada 2006. između tužitelja JZ, [adresa], 10 000 Zagreb, OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora, u dijelu u kojem je određena obveza tužitelja platiti za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu kredita ugovorenih do 31. prosinca 2009. godine, a koji su u prvoj polovici otplate, iznos od 1,0% od iznosa uplate, a najmanje 50,00 kn.

Pod točkom III. izreke nalaže se tuženici isplatiti tužitelju iznos od 851,65 eura sa zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2013. do isplate, u roku od 15 dana.

Pod točkom IV. izreke nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 789,82 eura sa zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženica zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o naplati naknade za obradu kredita i naplati naknade prilikom prijevremene otplate kredita te ništetnom odredbe Tarife naknada u poslovanju s građanima iz 2013. godine te da mu tuženica isplati naplaćenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi, a niti povreda odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP s obzirom da je presuda razumljiva, sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, naveo je i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a presudi ne proturječi sama sebi niti razlozima presude i ima razloga o odlučnim činjenicama.

6. Jednako tako nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

7. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženice da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 187. ZPP sa tvrdnjama da tužitelj nema pravni interes da traži utvrđenje ništetnosti odredbe o naplati naknade za obradu kredita jer ta naknada nije naplaćena.

7.1. Naime, odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) propisano je da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Dakle, prema navedenoj odredbi zakona sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba. Cilj odredbi zakona koje uređuju pravni institut ništetnosti jest zaštita javnog interesa, za razliku od odredbi zakona koje uređuju pobojnost čiji je cilj zaštita privatnih interesa. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i na ništetnost se mogu pozivati sve osobe koje su zainteresirane da se ništetnost utvrdi. Zakonodavac ni na koji način ne ograničava krug osoba koje se mogu pozivati na ništetnost, a sam Zakon daje aktivnu procesnu legitimaciju na tužbu na utvrđenje svakoj zainteresiranoj osobi, bez potrebe dokazivanja pravnog interesa (tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci broj Pž-1140/2022-2 od 8. studenoga 2022.). Pojam zainteresirane osobe nije unaprijed definiran, ali su zainteresirane osobe svakako ugovorne strane, univerzalni sukcesori ugovaratelja i njihovi vjerovnici, založni dužnik ili dužnik drugog sredstva osiguranja tražbine iz ugovora te zainteresirano državno tijelo, ovlašteno štititi javni interes (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 2553/2018-2 od 8. ožujka 2022.). Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženice u svezi pravnog interesa tužitelj u smislu odredbe čl. 187. ZPP jer tužitelj kao stranka predmetnog ugovora o kreditu ima kao zainteresirana osoba pravni interes na podnošenje deklaratorne tužbe usmjerene samo na utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi troškova obrade kredita i bez restitucijskog zahtjeva sukladno odredbi čl. 327. ZOO. Pri čemu je određeno koje odredbe ugovora se predlaže utvrditi ništetnim pa su neosnovani žalbeni navodi tuženice da tužbeni zahtjev u tom dijelu nije određen.

8. Nadalje, s obzirom da je tužitelj već u tužbi tvrdio da su ništetne odredbe ugovora o plaćanju naknade, neosnovani su žalbeni navodi tuženice da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP.

9. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

-da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 3207637237 dana 17. listopada 2006. na iznos od 111.449,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (članak 1. Ugovora), s rokom otplate od 359 mjeseci (članak 3. Ugovora), te da je od tužitelja dana 12. lipnja 2013. tuženik naplatio iznos od 851,65 eura na ime naknade za prijevremeno zatvaranje kredita,

-da u odnosu na odredbe iz članka 2. i 23.C predmetnog ugovora te odredbe B3.7.5.4. predmetne Tarife naknada u poslovanju s građanima koje se odnose na troškove obrade kredita i na činjenicu da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz plaćanje tzv. izlazne naknade, prvostupanjski sud ističe da je odredbom čl. 269. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) propisano da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju te da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor ništetan,

-da je odredbom čl. 81. st. 1 Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. dalje – ZZP/03), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati,

-da je odredbom čl. 84 ZZP/03 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive te je odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava,

-da tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o predmetnim odredbama prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o tim spornim odredbama, te da su odredbe bile točno određene, odnosno odredive,

-da iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne,

-da isti ugovor sadrži odredbe koja se odnose na troškove obrade kredita i na činjenicu da tužitelj može izvršiti prijevremene otplate kredita samo uz plaćanje tzv. izlazne naknade i uz uvjete koje odredi kreditor međutim u ugovoru nije navedeno od čega se isti sastoje,

-da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora,

-da navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti ocijenio kao uvjerljiv, iskren, životan i logičan, u kojem navodi da mu je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio predočen gotov formiran ugovor o kojem nije mogao pojedinačno pregovarati, niti o spornim odredbama o troškovima obrade kredita, te naknade za prijevremenu otplatu kredita, niti je bio upozoren od strane djelatnika tuženika na iste, da mu je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita kada ga je u cijelosti prijevremeno otplatio,

-da je u ovom postupku utvrđeno da su sporne predmetne odredbe nisu određene, a niti odredive, niti je o istima tužitelj mogao pregovarati s tuženikom,

-da su sporne ugovorne odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te su kao takve nepoštene, a time i ništave i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP/03,

-da je prigovor zastare neosnovan,

-da je tuženica u obvezi platiti tužitelju na ime plaćene naknade iznos od 851,65 eura zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO,

-da je posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi vraćanje preplaćenog iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO od dana stjecanja do isplate.

10. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom ZZP/03 ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu pod točkom I. tužbenog zahtjeva osnovanim, za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženice takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

11. Pri tome valja dodati da iz odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za odobravanje kredita nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženica tijekom postupka nije iznosila nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost bi plaćanjem naknade tužitelj tuženici podmirio, već je samo pozivala se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, time da se o aktima po prirodi stvari ne može pregovarati, pa se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

12. Tuženica, koja je nesporno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Pri tome, ugovorne odredbe kojima je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita ne predstavljaju glavni predmet ugovora odnosno odredbe kojima je određen "predmet i cijena ugovora" u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03, već predstavljaju odredbe koje su akcesorne prirode, pa stoga iste, i ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive, nisu isključene od ispitivanje nepoštenosti (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1214/2024 od 30. listopada 2024., toč.19.1,, Revd-3099/2024 od 3. rujna 2024., toč. 6 i 6.1. i Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024.).

14. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja proizlazi to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu, a da tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdila niti dokazivala da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dala dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirala o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade, kao što nije dokazivala (ali isto tako niti tvrdila) da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženice, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženicu koja je sklapanje Ugovora uvjetovala odredbama koje je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženice, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

15. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi tuženice kojima ukazuje da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, kao niti pozivanje tuženika na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje mu idu u korist. Prvostupanjski sud je imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (FM protiv CIB Bank Zrt.) navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužitelju prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.

16. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP- a treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 502/2024-2 od 15. svibnja 2024.).

17. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je u ovom predmetu prvostupanjski sud raspravio.

18. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj bila informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), niti bi mu bez takve ugovorne odredbe kredit bio odobren i o tome se nije pregovaralo, što upućuje na zaključak da je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, da je mogao zaključiti o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita i u minimalnom iznosu), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu tuženica unaprijed pripremila kao dio standardnog obrasca ugovora.

19. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

20. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

21. Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

22. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

23. Nadalje, treba navesti da okolnost da je potrošač obaviješten o obvezi plaćanju naknade za obradu kredita i iznosu iste, ne znači samo po sebi da mu je odredba razumljiva niti da je u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste. To posebno kad se ima u vidu da je sporna ugovorna odredba sastavni dio standardnog ugovora koji je unaprijed pripremila tuženica i kad tužitelj na sadržaj sporne odredbe nije mogao utjecati niti o istoj pojedinačno pregovarati. Stoga je sud dužan, u svakom pojedinačnom slučaju u kojem se odlučuje o restitucijskom zahtjevu potrošača, utvrditi, među ostalim je li sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 84. ZZP/03 ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretno prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu.

24. Dakle, u konkretnom slučaju, imajući u vidu da je tuženica u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila unaprijed pripremljenu standardnu, tipsku ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu nije tužitelju prezentirala u čemu se taj trošak sastoji, pravilno je utvrđeno da je tuženica, koja je takvu odredbu nametnula tužitelju kao potrošaču, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

25. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu isplatu kredita jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Tako pravno shvaćanje zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama tog suda broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022, Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024. i dr.

25.1. Tako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1276/2024-2 od 20. studenoga 2024. zauzeo pravno shvaćanje da je odredba Ugovora o kreditu kojom se za slučaj prijevremene ili konačne otplate kredita ugovara naknada ili taksa (pristojba) od preostalog ili uplaćenog iznosa, koju korisnik kredita plaća banci sukladno odlukama banke o visini naknade, odnosno njezinoj poslovnoj politici, ništetna ako je suprotna načelu ravnopravnosti iz čl. 3. ZOO, a tako i čl. 11. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje: ZOO/91) te načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO(čl. 12. ZOO/91) te nije dopušteno ugovarati takvu naknadu tj. pristojbu ako je suprotna navedenom načelu ravnopravnosti iz čl. 3. ZOO (čl. 11. ZOO/91) te načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO (čl. 12. ZOO/91).

25.2. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovnog broja Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev 112/2024-2 od 1. veljače 2024., a u okviru činjeničnopravne situacije usporedive sa ovopredmetnom izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

„(…) 12. Prema odredbi članka 1068. ZOO/91 korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

13. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1068. stavak 2. ZOO/91, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 398. ZOO/91. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja.

14. Odredbe članka 1068. stavak 3. i 4. ZOO/91 predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

15. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju tuženik pruža klijentima, koju uslugu je konkretno pružio tužitelju i za koju uslugu je tužitelju obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Dakle, tuženik negira da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita. Ali, ističe, kada bi se i radilo o šteti, tuženik bi ponovno imao pravo na naknadu te štete, jer je tuženik prijevremenom otplatom kredita izgubio kamatu koja bi mu bila plaćena da se kredit redovito otplaćivao.

16. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

17. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

18. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (članak 10. stavak 2. Ugovora o kreditu) i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

19. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

20. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. (…)“

26. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja proizlazi i to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženica unaprijed formulirala, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženici platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita), a da tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdila, niti dokazivala da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dala dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirala o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova), odnosno naznačila neku referentnu vrijednost koja je utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivala niti to (ali isto tako niti tvrdila), da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženice, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženicu koja je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženice, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

27. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV –308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

28. Tuženica ničim nije dokazala stvarnu štetu (koja je za tuženicu nastala prijevremenom otplatom kredita) i njezinu visinu, sukladno odredbi čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita.

29. Slijedom svega navedenog, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe ugovora i to čl. 2. i čl. 23.C ništetne i kada je obvezao tuženicu da tužitelju s osnova ništetne odredbe ugovora čl. 23. C isplati iznos koji je tužitelj nesporno isplatio za prijevremenu otplatu kredita, pobliže označene u izreci.

30. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenih iznosa koje je tuženica naplatila temeljem ništetnih odredbi, pripada pravo i na isplatu zateznih kamata od kada je tuženica primila novac za naknadu za prijevremenu isplatu kredita jer se u ovom slučaju smatra da je tuženica nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbom čl. 1115. ZOO. U konkretnom slučaju, polazeći od toga da je tuženica u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu isplatu kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovale je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, tuženica je, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024.).

31. U vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se i odjelna sjednica Građanskog odjela ovog suda od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu isplatu kredita utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

32. Stoga je slijedom svega navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao djelomično neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom I.

33. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženice da se prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom II. izreke za sada ne može ispitati jer nije utvrđen činjenični osnov ništetnosti na temelju kojeg bi se u tom dijelu primijenilo mjerodavno materijalno pravo s obzirom da se radi o ništetnosti odredbi Tarife tuženice, a ne odredbi ugovora čiju ništetnost je prvostupanjski sud utvrdio polazeći od odredaba ZOO i ZZP/03, a koji prigovor je tuženica isticala i tijekom postupka.

34. Stoga je na temelju odredbe čl. 370. ZPP valjalo prihvatiti žalbu tuženice kao djelomično osnovanu, ukinuti prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke i u tom dijelu vratiti predmet istome sudu na ponovno suđenje.

35. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će razjasniti zahtjev tužitelja pod točkom II. izreke, utvrditi činjenični i pravni osnov ništetnosti, ocijeniti žalbene navode tuženice i donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu u tom dijelu.

36. Budući da je djelomično ukinuta presuda u pogledu glavne stvari valjalo je, po žalbi tuženice, ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu u točki IV. izreke i vratiti na ponovno suđenje, a primjenom odredbe čl. 369. st. 5. u vezi čl. 354. st. 2 toč. 12. ZPP valjalo je ukinuti prvostupanjsku presudu pod točkom IV. u dijelu u kojem je na parnični trošak dosuđena zatezna kamata tekuća od 30. travnja 2025. do isplate, bez vraćanja na ponovni postupak.

U Zagrebu 19. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj