Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3480/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Roberte Pandža, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PB, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Bogdanu, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 62, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-74/2024-11 od 25. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 19. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-74/2024-11 od 25. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je utvrđeno da je ništetan članak 4. Stavak “b” Ugovora o kreditu br. [broj kredita] sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva 1% od iznosa odobrenog kredita, koja se plaća jednokratno prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita i koju se korisnik obvezao platiti neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 133,87 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 31. listopada 2003. do isplate (toč. II. izreke) i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 388,27 EUR sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (toč. III. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kredita iz ugovora o potrošačkom kreditu zaključenog između stranka i zahtjev za povrat iznosa plaćenog temeljem te ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni u ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Između stranaka nije sporno da su 28. listopada 2003. zaključile Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kredit u iznosu od 13.387,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i da su bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile u čl. 4. st. b Ugovora naknadu za obradu kredita u iznosu od 1% od visine odobrenog iznosa kredita, koja se plaća jednokratno prije korištenja kredita iz odobrenog iznosa kredita. Nije sporno da je tuženik 30. listopada 2003. naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 133,87 EUR (1% od iznosa kredita). Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je utvrdio da je riječ o tipskom ugovoru koji je tuženik unaprijed formulirao i na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj, da tuženik kao trgovac nije tužitelju prezentirao koje je troškove imao u vezi postupka odobravanja kredita, niti mu je obrazložio strukturu tih troškova i zašto iznos naknade ovisi o visini iznosa kredita. Konačno, utvrđeno je da ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita i da tuženik, na kojemu je teret dokaza nije u postupku dokazao opravdanost naplate sporne naknade.

9. Temeljem utvrđenja da je sporna odredba čl. 4. st. b Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetnom u smislu čl. u smislu čl. 81. st. 1. i 2. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/2003) i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23 – dalje: ZOO), je se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika kao nesavjesnog stjecatelja da tužitelju temeljem stečenog bez osnove sukladno odredbi čl. 1115. ZOO isplati iznos od 133,87 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 31. listopada 2003. do isplate.

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda uz primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

11. U smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženik nije dokazao. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženika i u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

12. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

13. Iz sporne ugovore odredbe jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva prema Odluci o naknadama za usluge Kreditora i prema Cjeniku koji je sastavni dio toga Ugovora. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovisi o visini kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova tada bi ta naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

14. Tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, niti je tužitelja informirao u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika.

15. Tuženik u žalbi tvrdi da je sporna odredba ugovora o kreditu bila jasno istaknuta i razumljiva, jer je u ugovoru bilo jasno navedeno da se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva 1% od iznosa odobrenog kredita, koja je bila prihvaćena suglasnom voljom stranaka i da banka kao kreditna institucija imao pravo naplatiti ovu naknadu.

16. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Iz navoda i dokaza koje je tuženik predložio ne proizlazi da je takve informacije dao tužitelju prije sklapanja ugovora.

17. Imajući u vidu da se je tužitelj kao potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno i utvrdio prvostupanjksi sud. Stoga je, protivno navodima žalbe ugovorna odredba iz čl. 4 st. b. Ugovora o kreditu pravilno utvrđena ništetnom.

18. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

19. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. Stoga suprotna žalbena izlaganja tuženika nisu osnovana.

20. Odluka o parničnim troškovima pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP.

21. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Zagrebu, 19. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš