Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3722/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HS, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 4884/2024-9 od 8. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 19. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4884/2024-9 od 8. srpnja 2025., u pobijanom dijelu pod toč. I., II., III. i V. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom i da ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 3./treća/NAKNADA iz Ugovora o [broj kredita] od 2. kolovoza 2006. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 592,82 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. kolovoza 2006. do isplate (toč. II. izreke), kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.125,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. srpnja 2025. do isplate (toč. III. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan (toč. IV. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan (toč. V. izreke).

2. Protiv dijela prvostupanjske presude pod toč. I., II., III. i V. izreke žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, ili da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe sa zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita u ugovoru o potrošačkom kreditu koji je zaključen između stranka, te zahtjev za povrat iznosa isplaćenog temeljem te ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, te nije ostvaren ovaj žalbeni razlog.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Između stranaka nije sporno da su 2. kolovoza 2006. zaključile potrošački Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kredit u iznosu od 29.384,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i da su bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile u čl. 3. Ugovora naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita koja se plaća jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Nije sporno da je tuženik 7. kolovoza 2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 592,82 EUR (3,30 % od iznosa kredita). Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je utvrdio da je riječ o tipskom ugovoru koji je tuženik unaprijed formulirao i na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj, da tuženik kao trgovac nije tužitelju prezentirao koje je troškove imao u vezi postupka odobravanja kredita, niti mu je obrazložio strukturu tih troškova i zašto iznos naknade ovisi o visini iznosa kredita. Konačno, utvrđeno je da ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita i da tuženik, na kojemu je teret dokaza nije u postupku dokazao opravdanost naplate sporne naknade.

9. Temeljem utvrđenja da je sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna u smislu čl. 81. st. 1. i 2, i 87. st. 1. ZZP/2003 i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23 – dalje: ZOO), jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika kao nesavjesnog stjecatelja da tužitelju temeljem stečenog bez osnove sukladno odredbi čl. 1115. ZOO isplati iznos od 592,82 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 8. kolovoza 2006. do isplate.

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda uz primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

11. Tuženik u žalbi navodi da je pravilnom primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO tužbeni zahtjev trebalo odbiti, jer je uzrok ništetnosti eventualno bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Iznijeti žalbeni navod nije osnovan, jer se ništetnost ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita ne može smatrati odredbom manjeg značaja, niti ispunjenjem ugovora nestaje uzrok ništetnosi, a na ništetnost se može pozvati svaka zainteresirana osoba i da nju sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO)

12. U smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženik nije dokazao. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženika i u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

13. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

14. Iz sporne ugovorne odredbe jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva prema Odluci o naknadama za usluge Kreditora i prema Cjeniku koji je sastavni dio toga Ugovora. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovisi o visini kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova tada bi ta naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

15. Tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, niti je tužitelja informirao u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika.

16. Na žalbene navode tuženika da su sporne odredbe ugovora o kreditu bile jasno istaknute i razumljive, valja odgovoriti da se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, a iz navoda i dokaza koje je tuženik predložio ne proizlazi da je takve informacije dao tužiteljici prije sklapanja ugovora.

17. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

18. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj i da u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

19. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da prigovor zastare nije osnovan, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer je riječ o pravnom poslu (odnosno dijelu pravnog posla - ugovora) koji nije pravno valjan od početka (ex tunc). Prema objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 47/2020 koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., u slučaju restitucijskih zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništentog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, isto počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ustanovljena tek u ovom postupku, zastarni rok iz čl. 225. ZOO počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude, pa je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

20. Odluka o parničnim troškovima pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika trošak ročišta za objavu presude bio je potreban za postupak, jer pravo svake stranke u postupku da sazna sadržaj presude i ishod postupka na ročištu na kojemu sud presudu objavljuje proizlazi iz načela prava na pošteno suđenje, neovisno od činjenice da je sud dužan presudu istaknuti na internetskoj stranici e-oglasne ploče suda (čl. 335. st. 9. ZPP).

21. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Zagrebu, 19. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš